Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

...ne mogu skupiti dovoljno pikula za jedan suvisli post. Onakav kakav volim - s glavom, repom, dlakavim torzom i bez Poante. Dobro, možda sa mrvicu Poante, ali onako, da ne ujeda na prvi pogled, nego nakon par dana. Nema smisla da se maltretiram s piskaranjem ako ne ide, ionako bi mi bilo bolje da svijam knjigu u šakama.

Učila sam danas.

Eto, vidite kako sam besramno slagala, ravno vama u lice preko monitora i žica. Mene se tako lako provali, ako netko zbilja želi provjeriti jesam li učila, samo treba zaviriti u knjigu koja je trenutno u opticaju. Jer ako Jezdimir uči, onda knjiga pati. Plače pod najezdom raznobojnih haj-lajtera i svija se pod teretom začrčkanih margina. Što je učenje dalje odmaklo, to se slabije vidi što je pisac htio reći, a odasvud vrišti ono što Jezdimir misli da je pisac htio reći.

A Jezdimir misli. On samo ne iznosi mišljenja, ali mu ih je puna glava.

Alarm sam navila za 7.15. A onda sam se dala preveslati od vlastitog uma kao zadnji idiot. Jutros po gluposti šiša čak i neki dan kad sam se zaletila svom snagom u štok, misleći da sam u brzini uspjela dovoljno otvoriti vrata.

Probudila sam se prije alarma. Drijemanje ujutro mi je možda najdraži dio noći. Ubrzo je zazvonio sestrin alarm. 'Ah, sranje', pomislila sam, 'ona ga sigurno nije navila puno ranije od mene, dakle samo je pitanje minute kad će i moj zaštektati'. Zbilo se baš kako sam predvidjela, ali tako mi se nije dalo ustati.

Danas je subota, zašto bih se maltretirala ako nije apsolutno nužno? Ma okrenut ću se ja i još malo odnjonjati. Samo da još nešto malo vidim tu na drugoj strani, kako kaže srećica prije nego se okrene i odvali još jedan đir.

I tako, okrenem se ja, drijemam i dremuckam, malo u snu, malo po javi, i baš mi je fino i toplo.

Ali, šarafa me grižnja savjesti, tim jača što znam da u toj fazi polusna čovjek nema dobar dojam o tome koliko je vremena prošlo.

Sad je ziher već prošlo osam...

Još samo malo, sekundicu, momentić, časić.

Obično u takvim trenucima sanjam kako je već tri popodne, a ja kasnim na vlastito vjenčanje.

Naglo otvaram oči, srce mi luduje od te noćne more. Dosta je ovoga, sad, odmah, još ovu sekundu dok si lucidna, diži se! Ustajem istog časa, nadljudskom snagom, pokorno marširam u kupaonu, umivam se, trpam leće, razbudim se. Prolazim kroz hodnik, pogled mi zastane na satu.

Sat kaže 6.30. Fantastično.

Nije prvi put da si svašta zamislim u toj suludoj fazi između sna i jave, kad ne sanjam, ali nisam ni budna, kad mi se par glasnih riječi izgovorenih u susjednoj prostoriji čini kao beskonačna galama, a neki puta ne znam gdje sam, niti koje doba noći je. Obično ujutro sanjam da zvoni alarm, ali imam još toliko pameti da, prije nego odbauljam kao zombi iz kreveta, upalim mobitel i provjerim koliko je sati.

Ovaj put je taj pametni potez izostao. Zašto? Jer sam čula i sestrin mobitel. To mi je bio neprijeporan dokaz da ne sanjam.

Tko bi, zaboga, sanjao da zvone DVA alarma?

Što da čovjek radi potpuno razbuđen u subotu ujutro u 6.30? Nema smisla učiti. Malo sam gledala teleprodaju. Možda se nekome to čini suludo, jer čini se da je teleprodaja program za one čija je inteligencija na razini lip-balma.

Međutim, to je zapravo jedan vrlo kvalitetan humoristički program, a uz koji prosječni čovjek ujedno može malo nabildati ispuhani ego, ponavljajući stalno 'Tisuću mu skalpiranih dabrova i dabrovih skalpova, pa stvarno moraš biti imbecil da bi ovo popušio! Isss, kakvih ljudi ima, ja sam daleko iznad toga...'

Jezdimir pritom obično imitira Erica Cartmana, govoreći 'Me nja, you guys nja!' uz prateće pokrete ručicama.

Danas je bila moja omiljena epizoda - trbušnjaci. Ljudi bi trebali nešto razumjeti kad su trbušnjaci u pitanju.

Prvo, nema te vježbe koja u pet laganih minuta dnevno modelira onakav reljefni krajolik kakav se šepiri u tim reklamama. Ljudi koje tamo vidite radili su puno više od pet minuta dnevno, dapače, to su neki profići.

Drugo, ne može svatko imati trbušnjake koji javno daju do znanja da su in da haus. Postoje stvari kao što su genetske predispozicije i salo, pa neki ljudi vježbaju ko konji, a od kornjačinog oklopa ni traga, dok drugi vježbaju mjesec dana i šlepaju se na staroj slavi do sljedećeg ljeta (to sam ja).

Treće, ništa od toga nije lako. Kome uopće padne napamet povjerovati da je bilo koje vježanje trbušnih mišića lako!? Samo nekome tko nikad nije napravio trbušnjak. Moraš biti ćorav da ne vidiš napor na licima tih Đonibrava s reklame, i odmah ti sve treba biti jasno.

Izi-kranč, ab-fleks, ab-toner i danas prvi put viđeni ab-king-pro.

Tako sam se slatko nasmijala kad sam u reklami za ab-king-pro čula 'Ma tko još koristi onaj kotač koji je prije bio in?!'

A reklama za kotač je, naravno, bila pet minuta ranije.

Taj kotač je možda najveća debilana - nisam probala, ali to mora da je užasno teško. I na TV-u se samo zbilja veliki frajeri mogu spustiti iole do kraja, dok žene ni za reklamu ne mogu suzbiti drhtanje ruku. Ne mogu vjerovati da ljudima nije jasno kako je obični trbušnjak najlakša i najjeftinija vježba za trbušne mišiće, samo ako paziš na kičmu.

Ne škodi malo zaviriti u bilderske časopise u teretani, osim trokrilnih vretenastih muških gromada u njima se nađe i pokoji koristan savjet.

Npr. uopće nema potrebe raditi petsto trbušnjaka.

Misliš si sav si važan, potrošiš na to sat vremena, a onda pročitaš da svaki pravi bilder zna kako je dovoljno napraviti par serija po petnaest komada, ali onako, sa zatezanjem iz duše, a ne radi šminke. Mom šoku nije bilo kraja kad sam shvatila da me nakon pedeset takvih trbušnjaka razvalila bitno nečovječnija upala mišića u odnosu na onu poslije tristo trbušnjaka.

Dapače, čovjek upalu mišića očekuje kad prije toga nije neko vrijeme ništa radio, a ne kad već danima radi po parsto trbušnjaka.

Dakle, iz duše i polako, mišići su zagarantirani. E sad, dal će vam salo dozvoliti da se vide, to ne znam.

Moram ići, sad ide ona epizoda s trakama koje tresu celulit. To uzimam sigurno, samo čekam da uz nju ponude potpuno besplatno i set šogun noževa. Bez noževa se jednostavno... ne isplati.