Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Bila je to samo minuta, ali bila je savršena. Sunce je grijalo dobro, a temperatura još nije dosegla onu nesretnu fazu kada nemaš koncentracije razmišljati o ljepoti minute, već nastojiš kvalitetno procesuirati krucijalno pitanje: ˝Drži li Rexona zbilja onoliko koliko kažu na reklami?˝

Trakošćanska nije bila pretrpana, ljudi je bilo taman koliko treba da se ne osjećaš kao Pale. Zvona su počela zvoniti podne, baš kada sam prolazila pored crkve. Bacila sam pogled udesno, bez usporavanja. U tom dvorištu, znam dobro, uvijek ima neka maca. I bila je, crno-bijela, ne sasvim odrasla, nemarno razvaljena u kutu kao odbačena krpa za prašinu, spokojna u drijemežu. Lice mi se razvuklo u idiotski smiješak - nema Jezdimiru do mačaka, pokaži mu tu brkatu beštijicu i on odmah prede kao fino razrađena Singerica.

I tada, kada sam, razgaljena, vratila pogled s male krznate spavalice i opisala njime kružnicu, našla sam se u njoj - savršenoj minuti.

Nadmetanje zvona ispunilo je u potpunosti zvučnu kulisu, ljudi su se kretali po osvjetljenoj pozadini bez struganja, lupanja i izgovorenih suvišaka, kao u nijemom filmu. Odjednom u kadru više nije bilo ničeg ružnog, kormilarila sam pločnikom bez zgražanja nad psećim govnom u koje sam umalo stala, bez osjećaja za žurbu u kojoj sam se maločas vrtila kao zvrk, bez tc-tc-kanja nad kreštavom dječurlijom.

Činilo mi se kao da prvi put gledam ulicu kojom sam prošla na tisuće puta. Školu. Vrtić. Crkvu. Križanje. Dok su zvona zvonila, Jezdimira je šorala apsolutna sreća zapetljana u ljubav prema životu, suncu i kvartu. Bacila sam pogled prema zvoniku. Divljao je. Znači, ovako izgleda savršeni trenutak, pomislila sam. Nije loše, nimalo.

Međutim, zvuk zvona je polako zamro. Iz vidokruga su polako nestale boje, divlja mađenta, kričavo zelena, drečeće narančasta. Svijet se vratio u stare konture i blijede pastelne nijanse, vrijeme se otelo stranputici i zauzelo raniji položaj, a ja sam u žurbi utrčala među štandove Trešnjevačkog placa, urlajući iz dubine želučanog čira na sve te glupe, glupe ljude koji su mi lijeno pleli pod nogama, kao da im je potpuno svejedno za hitnost moje situacije.

Ali, savršena minuta mi se i dalje motala po glavi. Da je netko mogao proniknuti u zrak iznad mog tjemena, kasnije, dok sam hodala prema Ciboni (nakon što na placu nisam obavila apsolutno ništa osim iscrpne sociološke studije nedjeljnog besposličarenja), vidio bi slova, riječi i rečenice, kako lete bezglavo, sudarajući se međusobno, pokušavajući opisati the Minutu.

Fokus mojih očiju zbrisao je daleko od tračnica, komatoznih fasada i staklenog tornja na kraju puta. I mogla sam tada stati u sto sočnih dreka, bilo bi mi svejedno, jer su se u meni te divne, melodiozne riječi i rečenice pune smisla i ljepote upravo krvnički tukle oko prava na položaj u tom opisu.

Kako onda nije ispao bolji opis od ove bljuzge, pojma vam nemam.