Ako je netko primijetio kako sam utihnula preko vikenda, to je zbog strganog badmintoničara. Da nije bio nepokretan, zvrndao bi on okolo po stranoj zemlji cijeli vikend, ne bi bilo ni slova od njega, osim sms-nog 'laku noć' i 'dobro jutro'.
No, kako je prikovan za krevet i kompjuter, cijeli vikend mi je na grbači. U nedjelju smo se čuli sedam puta, a ukupna minutaža razgovora približila se brojki od 3 sata, za vrijeme kojih smo online jeli, pili kavu, prodebatirali sve aktualne i manje aktualne teme iz resora jučer-danas-sutra, počevši s Glavašem (ma jel vidiš ti to?), preko ličkog silovanja (trebalo bi mu ga odrezat, i njemu i tim policajcima!), trenutno nerješenih ubojstava (strašno, nemam riječi!), i završili s utjecajem emisije stakleničkih plinova na naš život kao takav (što ćeš, od nečega se mora umrijeti...).
Također smo razmotrili moje šanse za uspjeh na pravosudnom, ja sam tvrdila da ću pasti, a on je rekao da bi se u to trebalo kladiti, jer nema šanse da padnem.
Tako da smo se okladili u sljedeće - ako padnem, jubav će me oženiti.
Nisam baš čula njegov pristanak na tu okladu, jer je uslijedio gromoglasan smijeh, i nešto kao ˝Taman posla, pa jubav onda uopće ne bi htjela odgovarati! Samo bi došla tamo, sjela i rekla, 'dobar dan, ja niš ne znam, al se udajem!˝.
Međutim, prilično sam sigurna da je pristao.
Ne bi me opet zeznuo, ne nakon incidenta sa Steffi Graf, zna da se još nisam oporavila od toga. Boli me samo kad se sjetim.