Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

utorak, 12.04.2005.

Saga o šalici se nastavlja: Žena i šalica njenog života

Iz komentara na prethodni post jasno proizlazi da muški baš i nemaju istinski voljene šalice, što je i bilo za očekivati, s obzirom na njihovu nesposobnost da istinski vole općenito.

U prilog tome govori i činjenica da je, dok sam ja zaljubljeno rovala po II klasi, tražeći keramičku ljubav svog života, ona moja jubav od krvi i mesa pored mene vagala dal da sebi uzme grdu šalicu br. 1 ili grdu šalicu br. 2, od kojih su obje bile grde, te je jedna koštala 13 kuna, a druga 13,50 kuna.

Sve to, naravno, vodeći računa da nam račun pritom prebaci iznos predviđen za povrat poreza.

Nije li to romantično?
No šalu nastranu, zaljubljena žena u trčanju za šalicom svog života može poduzimati i poprilično radikalne korake.

Ja sam, npr. išla na avion.

Što se tih neprirodnih letećih konstrukcija tiče, moje mišljenje ne razlikuje se puno od onoga što je Marisi napisala u svom slikovitom brazilskom putopisu - ˝letenje je neprirodan čin; i kako god da objasniš, nije normalno da hrpa metala visi u zraku˝.

Tom stavu nemam što dodati, osim da ga kod mene dodatno potencira činjenica da spadam u one koji sa zrakoplovima i nisu baš dobri kao da su zajedno krave pasli.

Naime, ima tek nekih godinu dana otkako sam prvi puta, po službenoj dužnosti, zaparala zračni prostor lijepe naše, i to prema Splitu gradu.

To sam ponovila još jednom.

A onda je trebalo ići po najdražu šalicu.

Letećki.
Vežete li se u automobilu? Ja sam od onih koji se uvijek vežu. I zato sam duboko uvjerena da bih, ako samo jednom ne bih zakopčala pojas, sljedeće što bih vidjela bio animirani blic-film vlastitog života, i to u brišućem letu kroz šoferšajbu.

Jerbo sam pegula samo takva.

Analogno tome, kako se nikad ne vozim avionom, prilično sam uvjerena da bi bila savršena životna ironija da upravo JA stradam u John-Johnovskoj maniri, samo bez love, slave, dobrog izgleda, pilotskih sposobnosti i privatnog aviona.
S obzirom na gore navedeno, bolje vam je da ne letite u istom avionu samnom. Lako ćete me prepoznati - malićka spodobica od pedeset kila, dečkaste frizure i otprilike takvih sisa, a u zelenim očima zrcali se mir karakterističan za bombaše samoubojice, smjesa beskorisne nervoze i potpuno prihvaćene spoznaje da kraj samo što nije.

Moj vam je savjet da, ako možete birati između leta samnom i leta s tri tipa koji izgledaju kao da se zovu Jusuf, Mohamad i Ahmad, od kojih dvojica imaju istetovirano DJIHAD na podlakticama - radije riskirajte s njima.
Ne razumijem zašto me stalno stavljaju da sjedim pored krila.

Možda, kad kažem window-seat, tupava službenica čuje wing-seat. Za početnike nema goreg od wing-seata. To je stoga što onaj tko nikad nije letio svakako ima predodžbu aviona kao čvrste i nesalomljive konstrukcije...

/u pozadini svira: 'Hej vojnici, vazduhoplovci, čelična kriiiila...'/

...jer da nema tu sliku pred očima, ne bi nikad sjeo u to čudo. Kad dobije wing-seat, on shvaća da se krilo mrda kao da je živo, a u određenim trenucima prilikom polijetanja izgleda kao da će se raspasti u tisuću komadića. A motor, motor nije nikakav supermotor iz kojeg svakim obrtajem ispadaju komadići čistog kriptonita, nego je najobičniji motor koji sjedi tamo na krilu, izgledajući nesigurno.

Na prvom letu lako ćete prepoznati novajliju, to je onaj koji vuče stjuardesu za suknju i svake dvije minute joj kaže: ˝Najozbiljnije, ako vi nećete reći pilotu da mu se krilo trese i drmusa kao Dorothina kuća u tornadu, idem mu ja reći iz ovih stopa!˝

To je, također, onaj kojem će pilot preko razglasa poručiti: ˝Moli se putnik na sjedalu 11 E da odloži masku sa kisikom, a napuhani pojas za spašavanje preda stjuardesi. Uskoro ćemo poletjeti.˝
Kad sam krenula pustolovno po šalicu, jubavnajveća me upozorio da do Budimpešte leti neki mali avion sa tri sjedala u redu, jednim s jedne strane prolaza, dva s druge.

Strašno sam se bila prepala, iz jednostavnog razloga što je za mene MALI avion bio Kroacijin Airbus sa šest sjedala u redu.

˝Pa kakav to crni aviončić onda pelja za Mađarsku, MisterNo-ov pajper?!˝, urlala sam na uho srećici.

Međutoa, ugodno iznaneđenje dočekalo me na ček-inu, gdje sam dobila sjedalo slova F, a kao što svaki prvašić zna, prije F su još A, B, C, D i E. Dakle, šest sjedala u redu.

No, eto, pomislim odmah, jubavnajveća nema pojma, ako su njemu utrapili let nekim prdekavcem iz uzbekistanske zračne flote, to ne znači da ja neću letjeti s PRAVIM avionom.

Ukrcali oni mene tako u onaj krnji aerodromski busić, i pelaju me prema avionu. Vozimo se, a ja si razmišljam: ˝Svašta se može vidjeti po pisti u tom kratkom điru, ma vidi ovoga pored kojeg upravo prolazimo, kakav komični size A aviončić, i još na njemu piše Carpat Air, hi-hi, to, kao, ulijeva povjerenje! Ajme, ne bi voljela biti na mjestu tih koji lete s tim čudom. Dobro došli na AVIO-DRAAAKULA, hihihahahihi, baš sam duhovita! Ali... čekaj... kamo mi to sad skrećemo? Pa tu nema nikakvog aviona, osim... AAAAAAAAAAAAAAA!!!˝

I eto mene on board Karpatskog avioprijevoznika, fly me high, Romania sky.

Pederi su označili tri sjedala sa A, E i F, genijalno, nema šta.

O majkumu i šalici, ima da je iz nje kava slatka ko eliksir vječnog života.
Let je bio grozan. Po glavi mi se čitavo vrijeme vrzmala ona parodija 'Ja vozim stelta sto sedamnajst aaaaa, nevidljivog...', pa kad dođem do onog dijela kad 'puče nešto odozdo i razvali mi kvačilo', zastane mi knedla u grlu i odma ugledam pticu selicu kako, uslijed infarkta od napora selidbe, glavinja direktno prema motoru s moje desne strane.

Jasno sam to mogla vizualizirati, jerbo sam sjedila na wing-seatu.

Kad sam izašla u Budimpešti, bila sam nekoliko kila lakša, nekoliko godina starija, par litara znoja smrdljivija, ali i 372 kilometara bliža objektu svojih želja. Svojoj šalici.
- 15:12 - Komentari (19) - Isprintaj - #