Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

srijeda, 30.03.2005.

Nastavak retardirang posta od jučer, uz dodatak 'Neoženjena populacijo, koja je vaša lokacija?'

Usrani jučer produžio se u vrlo slični danas.

Posao me i dalje ne uveseljava i dojađuje mi poprilično, a situacija nije ništa bolja uslijed Bejbe od milju dolara koju smo jubavnajveća i ja gledali sinoć. Naravno, nakon takvog filma večer je spektakularno završila tako da sam ja tulila jer je život općenito sranje, a onda umreš. Jubavnajveća je imao zajeban zadatak tješenja, jer je, nažalost, teško utješiti osobu koja tuli zbog takvih generalija. Ne možeš baš reći 'daj, daj, no, nitko neće umrijeti, sve će biti u redu.'

Naravno da sam ujutro prvo pročitala Hybridov post za koji je on sam izričito napisao da ga se ima ne čitati. Tako da sam sad opet općenito jadna zbog života kao takvog.

Nego, krenimo na veselije teme - bojite li se ikad da ćete umrijeti sami, jadni i napušteni, a da nećete nikada upoznati osobu s kojom biste mogli, narodski rečeno, provesti sretan život? Ako je potrebno, za kvalitetniju vizualizaciju i bolji doživljaj straha, slobodno zamislite i one izklišeizirane mačke kako vam odgrizaju komade lica, kao i zaprepaštena lica susjeda, kada konačno provale u vaš, već čudnovato vonjajući stan i nađu vas tako konzumiranog/u na podu dnevne sobe.
Naime zašto vas to pitam.

Neki se sjećaju mog nedavnog seminara koji me je trebao osposobiti za polaganje pravosudnog ispita, ali, eto, nije. O stručnoj strani sam već nešto i napisala, ali ne i o socijalnoj komponenti jednog takvog događanja.

U dvorani je svakodnevno sjedilo stotinjak ljudi, podjednako muške i ženske čeljadi, dobne skupine / klase - 'moja generacija pa do nekoliko godina starije'; dakle izravno interesantna interesna grupacija koja dijeli međusobne stručne afinitete, a jamačno djelomično i ostale hobije. Jednoj mladoj djevojci kao što sam ja, činilo se kako dvorana upravo vrvi potencijalnim romantičnim udvaračima.
Prije nego dreknete 'čekaj malo, a JUBAVNAJVEĆA?!', i prije nego ta ista dlakava mi investicija počne spammati komentare s 'REMEMBER ME?', da objasnim.
Mislim da je jasno kako sam sretno sparena u, nadam se, dugotrajne okove, ali moja je karakteristika ekscesivna brižnost prema svemu i svačemu. Kako sam itekako svjesna da sam lako mogla biti na krivom mjestu u krivo vrijeme i ne upoznati nikada svoju srećicu, opsesivno se brinem i za onu paralelnu mene koja ga nikad nije upoznala, te je stoga još uvijek paralelno živi u potrazi za karikom koja nedostaje.

Dakle, da takva ja dođe na takvo mjesto, svakako bi letimično skenirala situaciju, odnosno prisutne kolege, te sasvim opravdano očekivala nekakve zanimljive opcije.

E pa dočekala bi šipak čvrsto stisnut u friškoj figi.

Lijevo od mene sjedio je zanimljiv kolega (27), oženjen s djetetom na putu.

Do njega kolega i prijatelj (27) koji već ima šestomjesečno potomstvo.

Ispred mene sjedio je kolega poznanik (27), oženjen u međuvremenu od kad sam ga zadnji put vidjela.

Desno od mene sjedila je cura baš iz moje generacije, svadba je u lipnju.
Dečko koji sjedio blizu nje bio je vidno iznenađen i razočaran kad je to čuo. A kako i ne bi bio, razgovara sa zgodnom i zanimljivom 25-godišnjakinjom, i uopće ne uzima kao osobitu vjerojatnost da je bend kaparen još prošle godine, a da rodbina frče kitice as we speak.
Da sam solo, bila bi vrlo razočarana, jer statistička vjerojatnost kaže (uzevši u obzir uzorak iz najbližeg kruga stolica) da bi svaki frajer na kojeg bih bacila oko zeleno bio debelo i dobrano zauzet. I to onako zakonski. A koliko ih je još ziher u dugim vezama na trasi prema bračnoj luci, da ni ne spominjem.

Možda je problem u meni, u tome što se još uvijek doživljavam balavicom koju sve ozbiljne zadevice čekaju, isss, za preko nekoliko godina!. Možda bih trebala pozornije baciti oko na prijateljicu iz generacije, udanu. Ili na onu koja samo što se nije uselila s budućim. Ili na onu koja već je, još prije godinu i pol.

Jebemu, nepojmljivo mi je da sa svoje 24 godine moram biti elaborirano sretna što sam s jubavinajvećom, jer sam se, eto, koliko-toliko osigurala za budućnost.

Da moram biti razumno utemeljeno sretna što sam napiknula dobrog, poštenog, pametnog, duhovitog, vjernog, vrijednog, finog, brižnog, uredno podšišanog, higijeni vičnog, roditeljima dragog, simpatičnog tipa s dobrom guzicom?

Ma zajebi to!

Ne želim biti zato sretna. Želim biti sretna što sam s njim zato što želim biti s njim. Bedasto, nerazumno i neutemeljeno, kao što i jesam.

Kad čujem krdo ovakvih štorija odjednom, onda ga kasnije samo začuđeno i tugaljivo pogledam, pa ga pitam 'jubaaav, a kako to da ti imaš 26, a ja 24, a na mojoj ručici nema nikakvog prstena? druge cure ga već sve imaju...'.

Pa mi on kaže 'Pa zar biti ti to već sad htjela?'.

A ja se na to vratim iz paralelne sebe u ovu stvarnu, pa zagalamim 'NE, dovraga i bestraga, koji me kurac snašao?!'. I odalamim se po glavi usput, ne bih li istjerala uljeza.
Da, da, konformizam je sjebana stvarčica. Dosad je ubio više ljudi nego nejebica.
Samo se nadam da onaj moj oženjeni uzorak nije odražavao pravo stanje stvari.

Slobodna populacijo, gdje ste? Pronađite se i seksajte se, s obvezom ili bez nje. Što god treba, samo nemojte završiti kao CATering.

- 15:32 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 29.03.2005.

Kretenski neinspirirani post, dizajniran posebno za zanemarivanje od strane Vas. Baš Vas.

Praznici su nehumana stvar, baš nehumana.

Kao i vikend.

Taman na trenutak uhvatiš slobodu za jaja, a već sljedeću sekundu razmišljaš što ćeš obući u ponedjeljak, ako bude padala kiša.

Najmanje traume proživljavam kad si lijepo natovarim radni vikend, pa u subotu puno radno vrijeme, pa u nedjelju još jedno takvo - i u ponedjeljak nema trauma nikakovih, ko na traci putuješ ravnodušno prema radnom mjestu.

Ali praznici... nehumano...

U petak ionako nitko nije ništa radio. Državne službe nas spašavaju, tamo se uvijek udari opako skraćeno, sudovi zatvore vrata u 11h, pa što da se mi grčimo?

Petak popodne - jednom riječju - divotica.

Subota - divotica. Jer još su dva dana iza.

Nedjelja - divotica. Jer još je jedan dan iza, dakle to dođe ko subota, koja je inače divotica.

A u ponedjeljak?

Joj, tako mi se neda sutra na posao. Jubavnajveća, bezobraznik jedan, cijeli je tjedan na godišnjem. Jao, ne mogu. Idemo na otok uzgajati limun. I imati mace.

Male, čupave. Trikolorne.

Sunce piči, maca se proteže, a ja čitam novine.

Jao, ovaj posao mi je dojadio, baš dojadio. Ne usrećuje me više. Jubav, sereš, još te u četvrtak vrlo usrećivao. Da, ali to je bilo prije praznika... Sad mi je tako gluuuup i dooosadan. Ne mogu vjerovati da čovjek mora raditi četrdeset godina. I onda crkneš. Ili ne crkneš, ali si preizmožden da bi imalo uživao u penziji. Život je govno. Eto. Baš govno. Koji me vrag tjerao da tako brzo završim faks?! O, majkumu, a lijepo su mi govorili, studiraj što duže možeš, ionako se više ne gledaju godine staža, nego godine starosti, što kasnije počneš raditi, to bolje za tebe.

Ali neeee.

Trava u susjedovom dvorištu uvijek je slađa. To jest, ne slađa, nego zelenija, pa nisam krava da konstatiram takvo nešto. Lova, neovisnost, ovo, ono. Ma govno, baš govno. Joj. Što ću obući? Jubav, nemam niš za obući. Kupi. Daj, kupi!
Zašto čovjek mora raditi? Glupo su to smislili. Baš glupo.

Eto na. A zaklela sam se da neću pisati glupe, neinspirirane postove o tome što sam jela jučer.

Šunku od prekjučer. I lukeca, puno lukeca, da se neutraliziram s jubavinajvećom. Smrdili smo ko omanja kuga. Divotica.

A sad sam na poslu.

Predviđam si radnu učinkovitost invalidnog troprstog ljenjivca.

Bilo bi nam svima bolje kad bi lijepo radili kroz vikende, i tako se poštedili patnje u ponedjeljak.

Ali, dobro. Nije sve tako strašno. Vi ćete te zanemariti ovaj kretenski post, a ja sam jučer dobila kompliment da izgledam ko Miss trase Žepče - Prnjavor. Ono, znate, za u kabinu kamiona.

A taj šiša čak i onaj kad mi je rekao da sam najljepša djevojka južno od Kamčatke.

Ah, život je lijep. Tamo trava, ovdi cvijet, a ondi mala dobro pognojena maćuhica...

- 10:20 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 25.03.2005.

Neka digne ruku onaj tko čita 'opće uvjete ugovora'!

Znate ono govno, naštancano fontom Cantreadme vel. 2 na poleđini raznih papira koje svako toliko potpišete, a pri pokušaju čitanja kojeg vam se prispava kao da ste opet nad Ilijadom u srednjoj školi?

Da, ono govno u odnosu na koje vam pored vašeg potpisa piše ˝Opći uvjeti na poleđini sastavni su dio ovog ugovora˝, rečenica koju doživite istom marnošću kojom proučavate ˝DOBIT ĆEŠ RAK I CRKNUT U NAJGORIM MUKAMA˝ natpis na kutiji vaših omiljenih cigareta.

Da, upravo ono govno koje ni ja ne čitam kada me nitko za to ne plati, pa poslije psujem sve po spisku T-HT, beljeći račvasti jezik ko snaha-guja, da pas im mater kapitalističku lopovsku, rekli su tri mjeseca besplatno, kakva sad vražja pretplata?!

Eh, da. Ne kaže se bez razloga da treba čitati ono što se potpisuje, ali se također ne misli bez razloga da su ugovorne klauzule otprilike nešto najzamornije nakon ˝Zlatnog vrča˝.
Međutim, složit ćete se svakako da nije isto ako vam se ne da čitati traktat na poleđini ugovora o kupnji žvake, u odnosu na slučaj kada ste firma koja kupuje vrlo skupi softver, uz koji ugovarate jednako skupo održavanje istog.

A vi tada, kao pravi tupani, potpišete Ugovor o održavanju softvera, u kojem stoji (karikirano i parodirano, ali vrlo blago!) otprilike ovo:

UGOVOR O ODRŽAVANJU SOFTVERA

MI ćemo vam održavati softver.
VI ćete nam biti do groba zahvalni, kako u nastavku slijedi.


NAŠE VELEUVAŽENE OBVEZE (AKO IH BAŠ MORAMO TAKO RUŽNO ZVATI)

Članak 1.

(1) Ok, slažemo se da smo vam prodali softver i da ga, zlu ne trebalo, moramo održavati, pa ćemo vam, potpuno besplatno, dostaviti sve što naknadno dopunimo i prilagodimo, a što će vjerojatno biti samo onaj minimum minimuma bez kojeg bi vaš softver bio pomalo nezakonit.

(2) Gornje ćemo napraviti samo kada se nama bude dalo, dakle, nema ono ajde sada brzo dođite nekaj nam se spojebalo. I doći ćemo samo i samo ako to nama ne bude preskupo. Što je preskupo, odlučujemo mi i samo mi.

(3) Ne održavamo ništa što je tuđe, makar smo vam upravo mi to prodali uz naš softver i makar naš softver bez toga ne može ni prdnuti.

VAŠE OBVEZE

Članak 2.

Mislili ste da samo morate platiti? E pa malo ste se preračunali.

Daklem, ovako:

(1) Lijepo smo vam rekli koje vam softverske i hardverske pretpostavke trebaju za rad našeg softvera i bez njih vam ne održavamo ništa. Ako mi u održavanju nešto promijenimo, pa se i te pretpostavke promjene, morate sami sve naći, kupiti, platiti i instalirati, jer inače se možete pozdraviti s daljnjim održavanjem.

(2) Kakva god nama treba pomoć pri održavanju, ima da nam pomognete bez ikakve naknade, pa makar to značilo da će vaši vlastiti informatičari morati popravljati nešto što mi eventualno ne znamo. Izvolit ćete školovati i platiti čovjeka koji će znati sve što i mi znamo i biti nam konstantno na raspolaganju.

Članak 3.

Ako razvijete nekakve želje u pogledu toga što bi se eventualno na softveru moglo poboljšati, mi vam ih možemo uslišiti. Ako nam je gušt. A ako nije, ne moramo.

Članak 4.

(1) Nakon što smo mi nešto promijenili na softveru, ne tiču nas se zajebi koji vama iz toga proizađu, te za spomenute zajebe ne preuzimamo apsolutno nikakvu odgovornost.

(2) Ako vam gorenavedeni zajeb pojede neke podatke, vaš problem. Ako vam se nekaj uzrujaju druge stvari u kompjuterima, vaš problem. Mi vam preporučujemo svaki dan sve prekontrolirati, ali kontrolirali vi to li ne, to je - pogađate - vaš problem.

NAŠE JAMSTVO

Članak 5.

(1) E sad. Vidite, softveri su vam komplicirane stvari i nema šanse da vam isporučimo ijedan bez greške. To vam je jednostavno tako i tu mi ne možemo ništa.

(2) Ako je to neka manja greška, ona je pokrivena stavkom 1. ovog članka, to jest: trebali ste biti realno svjesni da će neki zajeb postojati. Nemate šanse da vam to dođemo popravljati. Taf lak, luzeri.

(3) Ako bude neki veliki zajeb, nazovimo ga nedostatak ako baš moramo (a je li to nedostatak ili ne, odlučit ćemo mi i samo mi), onda ovako: mi biramo hoćemo li vam dati novi softver ili ćemo se ići s tim bakćati.

(4) Bilo kako bilo, ako se nedostatak pojavi, vi prvo morate pokušati sve što možete da ga sami popravite, a ako ste tako nesposobni da ne uspijete, morate nam detaljno, pismeno, u zlatotisku i ovjereno kod javnog bilježnika, opisati što vam se spojebalo, a mi onda možemo birati hoćemo li vas

- preko telefona navoditi da sami popravljate, ili ćemo se ipak

- udostojiti doći kako je opisano u stavku 2.

(5) Ako ipak dođemo, osim što nam imate biti do groba duboko zahvalni, ima da nam i pomognete kako god znate i umijete, sve naravno o vašem trošku, donesete kavu i sok i nabavite zgodne mlade pripravnice da nam brišu čelo kad se isto oznoji.

Članak 6.

Ako išta, ali IŠTA, sami prćnete po softveru, uopće nas više ne zanimate. Al ono - UOPĆE.

ODGOVORNOST ZA ŠTETU

Članak 7.

(1) Ni za kakvu štetu mi ne odgovaramo - ni ako zaseremo, ni ako zakasnimo, ni ako ne znamo, ni ako vam se nekaj spojebe, osim i isključivo u slučaju kada smo vas baš namjerno zlobno zajebali, ili ako je naš čovjek došao k vama mrtav pijan i nadrogiran i kao takav nešto zasro. A i tada je na vama da to dokažete.

(2) Ako vi niste napravili apsolutno sve da sami popravite zajeb i smanjite štetu, vaš problem. Mi tada ne odgovaramo. Al ono - UOPĆE.

(3) Međutim, čak i ako nas uspijete uhvatiti kada smo odgovorni, možete nas tužiti za do 100 kuna, više ni u ludilu.

Članak 8.

(1) I za kraj: vi ne smijete dati apsolutno nikome drugom da vam išta popravlja po našem softveru. Ako to ipak napravite, ne tičete nas se više. Al ono - UOPĆE.

(2) S druge strane, mi možemo dati bilo kome drugome da umjesto nas popravlja naš softver, ako se nama ne da, i vi tu nemate ništa za reći. Al ono - NIŠTA.

Bilo je ugodno surađivati s vama.

THE END

Smiješno vam je? Čini vam se čista parodija? Samo da vam kažem da je bit u potpunosti zadržana i da je slučaj potpuno istinit.

Neće vam biti smiješno kad vam odvjetnik kaže da ne može puno učiniti jer ste sami potpisali to remek-djelo od ugovora.

Možete samo moliti boga da je nešto od toga nezakonito, pa da ih na temelju toga uhvatite, jer inače ste jebali ježa.

Poanta priče: ako je u pitanju više od žvake, čitajte Cantreadme Vel. 2., pa makar zahrkali od dosade.

Ovi sad jamačno žale što nisu.

- 13:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.03.2005.

Surogat post

Sutra mi dolijeće jubavnajveća iz dalekih inozemstava.

Zato danas cvatem kao mala dobro pognojena maćuhica. Vremena nemam, krda papira me ganjaju po uredu, a na prstenjaku lijeve ruke se ponosno kočoperiflaster s malim aligatorima. Nesretna jagodica pala je hrabro u borbi s oštrim rubovima.

Krenula sam pisati o duhovitom reklamiranju hostela u Copenhagenu. Zatim o duhovitim općim uvjetima ugovora.

Međutim, čini se da je muza fina sponzoruša koja ne radi house calls kad joj to ne odgovara.

U međuvremenu, tko želi znati o mom susretu s manijakalnim kasapećim ubojicom neka bez straha klikne ovdje.

Malo samoreklame nikoga još nije ubilo.

Za razliku od manijakalnih kasapećih ubojica.

- 16:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 22.03.2005.

Zašto je Jezdimir Jezdimir? ili v. Box 1

Možda sam blago hipohondrična.

Već sam dosad imala nekoliko teških bolesti, od kojih i jedan moždani udar, otprilike dan nakon što sam pročitala da je krvarenje iz ušiju jedan od simptoma moždanog udara. Dok sam štapićem čistila uši, dogodilo se da sam valjda dekapitirala neki nedužni prištić u blizini – vatica s kapljicom krvi neprijeporno je ukazivala na to da sam upravo pretrpila, a možda još i trpim, moždani udar.

Nazvala sam hitno jubavnajveću, i svečano rekla ˝Srećica, volim te.˝

A zatim zažmirila čekajući da me sasječe kosa.

S druge strane se začulo ˝I ja tebe puno, mišu, ali može li ta ljubav pričekati dok pojedem? Hladi mi se...˝

˝Ne, ja gotova, rigor mortis˝, rekoh oprezno, da prenaglim govorom ne dovedem do vlastite smrti čak tren prije nego mi je u knjigama zapisano, ˝sad će...˝

Kad se nakon minute nije dogodilo ništa, rekoh mu ˝Samo ti jedi, jubav, ipak neće danas, volimo se mi i kasnije, punog želuca˝.
Ok, taj put sam se mrvicu prevarila.

Od lakših bolesti, trudna sam bila npr. već jedno šest puta, makar mi je seks sigurniji od skloništa Osame bin Ladena, a jajna stanica otprilike jednako strogo čuvana. Međutim, kako se s tim stvarima nikad ne zna, a crkvenjaci tvrde da kroz pore kondoma prođe odjednom 15 virusa AIDS-a (i to ne u koloni nego u vrsti!), što ja znam koliko su snalažljivi plivači moje dlakave investicije.

Ideja gmizavog kmečavca kao kućne životinjice me ne razgaljuje baš još.

Međutim, eto, zatrudnila ja privremeno.

Zbilo se to kako u nastavku slijedi.

Prošli ponedjeljak sam skočila na noge lagane puna radnog elana, zatim vrlo brzo povratila tri neprobavljena lista salate od nedjeljne večere, i zalegla u bolovanju natrag na pleći junačke. Čitavo jutro sam se previjala u bolovima, s mukom se koncentrirajući na davanje beskorisnih telefonskih uputa o tome pod kojom gomilom papira na mom uredskom stolu stoji neki post-it s brojem ovog ili onog.

Čudno i neobično, temperature nemam, a muči me jutarnja mučnina.

Jest da je jubavnajveća u dalekim inozemstvima, ali svrati on svakih mjesec i nešto na neki seks.

...hm, hm, brlj, truć, četrnaesti, petnaesti, šesnaesti, dvadeset i peti, sve minus četrnaest, jedan pamtim, tri pišem. Hmmm... Joj, ups...

97% Siguran Seks detektiran kako vrluda bez nadzora u potencijalno opasnom razdoblju!
˝Kćeri moja, da tebe tvoj tata nešto pita. A ima li to možda veze s 'nečim' što ima veze s 'nečim drugim'?˝ – upita me otac otvoreno, bez srama, kirurškom preciznošću, nakon par sati.

˝Ha, ćujte-glejte-ćujte, to vam se nikad ne zna, nisu neke šanse, ali tatica buju morti postali dedica, ne?˝ – kažem mu zlobno, previjajući se.
Kako je stvar potrajala 24 sata, ispresijecana bombardiranjem školjke i gubitkom dvije kile, jutarnju mučninu smo ipak prekrižili, ali pazite sad ovo.

U srijedu se probudim čila i zdrava, ni traga od mukice, skočim opet puna radnog elana na noge lagane i skužim da me tupo i konstantno boli donji dio leđa, popularno zvan trtica, upravo tamo gdje mi je otac rogatoj rep odrezao na dan rođenja.
Vrlo sumnjivo, jer već imam rezerviran jedan dio kralježnice za konstantnu i tupu bol i to je vrat, a ne trtica! I ne pušća me, kažem vam. Nema što drugo biti nego...

˝Jubav, a što ako sam... trudna...?˝ - bacim udicu da ispipam teren budućem alimentatoru.

˝Buahahaha!˝ - odjekne mi u uhu.

˝Ne šalim se, grubijane jedan!˝ - pojačam cvilež.

˝U tom slučaju ja bih dodao – it wasn't me - reče on pravo muški bezosjećajno.

˝Kako 'it wasn't you'?!˝, zgranem se i zagrmim ˝pa hoćeš li biti muškarac i preuzeti odgovornost za svoje dijete?˝

˝Sorkač, srećica, nemam ja nikakvo dijete, ja sam bauštelac u inozemstvu, a tebi je došla tetka iz Amerike nakon što sam ja zadnji put bio u tvom dvorišću, znaš? Dakle, it wasn't me!˝ - nastavlja on i dalje bez srca.

˝Jel te moram podsjećati da imam dvije poznanice kojima je tetka tri mjeseca uredno dolazila iz Amerike, dok im nije prošao dvoipomjesečni rok za pobačaj?! Pa sad obje njeguju produženje vrste!˝ - nastavljam ja ozlojeđeno.

˝A, ne, ne, u to ti ja ne vjerujem, jer ako povjerujem, cijeli svijet kakav poznajemo postavit će se naglavačke i više ni u što nećemo moći biti sigurni!˝

˝Joj, sad si ko Ross iz Prijatelja - (parafraziram mu uz posprdno imitiranje) 'You know, Ross, these things only work like 97%' 'WHAT!?!' 'Yeah, didn't you know that?' 'NO!!! WELL IT SHOULD SAY SO ON THE BOX!' 'Ross, actually, it is on the box...' 'WELL IT SHOULD BE IN HUGE, HUGE LETTERS!

˝Joj, daj...˝

˝Šta daj, šta daj, možda sam trudna još od onda kad si došao za Božić! Možda samo što se ne pokaže trbuh! Možda TO već ima sve prste i igra na karte unutra, tko zna šta već rade ti alieni s deset tjedana! Joj, evo, evo, osjećam kako mi zubi propadaju!˝

˝Oh Bože. Ja sad idem, pa se mi čujemo kad budeš bolje volje, može?˝

˝Da, da, pusti me samu s djetetom, to mi je dobar preview za naš budući zajednički život!!!˝

--- KLIK ---.

Bol je trajala tri dana, tijekom kojih sam izvadila budućem ocu svoga djeteta svu mast kroz desetak razgovora sličnoga stila.
˝Kako si mi danas, jubav?˝

˝Boli me svejednako. Pojela sam doručak za dvoje.˝

--- KLIK. ---

˝Kako si mi danas, jubav?˝

˝Boli me svejednako. Nego, razmišljam, valjda ću stići položiti pravosudni prije nego rodim.˝

--- KLIK. ---

˝Kako si mi danas, jubav?˝

˝Boli me svejednako.˝

˝A joj, žao mi je...˝

˝Čujemo se večeras na duže?˝

˝Ne mogu, idem s dečkima na sokić˝

˝Baš lijepo, ja doma trudna, a ti po vani...˝

˝Joj, micica, nisi trudna, poklopit ću ti slušalicu!˝

˝Ne možeš trudnici poklapati sluš...˝


--- KLIK. ---

˝Kako si mi danas, jubav?˝

˝Boli me svejednako, ali dijete i ja se općenito dobro osjećamo.˝

˝Znaš, kad budeš stvarno trudna, bit ćeš totalno nepodnošljiva...˝

˝O da, trudit ću se EXTRA. Ići ćeš mi u bakin vrt po kupus usred noći ak bu trebalo! Gospodine 'It wasn't me!

˝A joj mene. Što je meni ovo trebalo.˝


Ali još to nije bila kap koja je prelila čašu. Nakon dva dana stalnog razmišljanja o tome što bi bilo da sam stvarno trudna, konstantno sam si vizualizirala sebe u sedmom mjesecu trudnoće u rujnu na pravosudnom ispitu.

Jel bi to uopće bilo izvedivo?

To je velik stres za organizam (ispit, ne trudnoća), još bi ženi u takvom stanju samo trebalo da se neki čangrizavi sudac izderava, pa da se nešto zakomplicira.

Ko za vraga, idem ja tako trudna u petak slušati ispit. Ajme, ospice sam dobila onog trena kada sam sišla u podrum Ministarstva pravosuđa i shvatila da je jedna od tri ispitanika taj dan upravo trudnica u debelo poodmakloj trudnoći.

˝To je OMEN, čuješ li me, OMEN!!! Ja sam vještica, vje-šti-ca!! I to trudna vještica!!!˝ - vrištala sam neartikulirano na telefon.

˝Jubav, ne poričem da si vještica, ali nisi trudna, slušaj me i smiri se˝, govori mi on, ˝osim toga, znaš da se ne smiješ živcirati u svom stanju...˝

˝AAAAAAAAAAA!˝

˝Dobro, dobro, neuspjela šala, priznajem, vrlo neprimjerena!˝
(šmrc, sob, pušem nos)

I nakon tri dana prestala bol.

Danas sam sva nekako napuhnuta, mislim da će oni dani u mjesecu nahrupiti ubrzo.

Hm, možda je to sve ipak bio onaj PMS?

Ma ne, glupost, to je ionako samo mit koji su izmislili muškarci, da žene u svako doba mogu 'znanstveno utemeljeno' otpisati kao nerazumne. Pih, jadnici bedasti.

- 09:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.03.2005.

Jezdimirov ˝Pozadinski aspekt˝

Danas mi je, kao milošću s nebesa, sam od sebe nestao kompletan celulit.

Da, dobro ste pročitali, kolonije antibedrenih snaga, mučitelja ženskih guzica diljem svijeta, spakirale su svoje male masne koferčiće i otputile se u neutvrđenom smjeru!

Moje dupe i pripadajući im dio nogu ostali su glatki i zategnuti, kao u šesnaestogodišnje djevojke za kojom na plaži sline sredovječni pohotnici, dok ih (i jedne i druge) njihove smežurane polovice strijeljalju pogledom.

Isprva ne vjerujući, naprčila sam se pored prozora s ogledalom u ruci, ne bih li na danjem svjetlu utvrdila pravo pozadinsko stanje.

Onda sam se uštipnula tri puta i zarumenila se poput snaše vrijedne tisuću dukata.

Onda sam pozvala sve prijateljice pa smo zajedno zaneseno (one izravno, ja indirektno putem ogledala) buljile u moju sjedalicu.

˝Bez ikakvih krema?! Pa kako?˝, očajavale su one.

˝Ne znam, cure, ne znam, patim zbog vaših naboranih kanti, ali ja sam se, eto, jutros probudila, i, štono se veli, ko rukom odneseno - hvastala sam se, ne skrivajući svoj ponos. Kad kažem ponos, ne mislim na karakternu osobinu.
Poslije sam ga još malo tražila, čisto da, ako ga uhvatim, a da nije daleko odmakao, okončam taj rat jednom za svagda jednim blic-krigom - da ga bacim s balkona, spalim, operem u mašini ili mikrovaljam u mikrovalnoj.

Tražila sam pod tepihom, pod stolom, iza televizora, u šivaćoj mašini, ispod jastuka, u loncima, među žlicama, u ladici s donjim vešom, ali narančine vojske nigdje!

Eh, Gotovino, pomislim, evo jedne vojske kojoj bi mogao biti general, samo što bi Karla i njezine drugarice prije zaključale tribunal i otperjale u nepoznatom pravcu, nego tu vojsku procesuirale.

Ajme, divno, rečem si, i zavalim se u naslonjač, osjećajući ga u potpunosti na svojoj divno uglancanoj koži.

Sekundu kasnije, netko me zove na mobitel.

Tko li je sad, pomislim razdragano, možda zovu iz 24 sata, radi ekskluzive?

˝Halo?˝ - rekoh.

Glupa sprava zvoni i dalje, opet joj se neki softverski kliker spojebao.

˝Halo!?˝ - ponovih glasnije, energično stišćući Yes.

Odjednom me nešto povuče za uho i začujem očev glas.

˝Ne urlaj, blesačo jedna, nego ustani, 7.10 je!˝

Otvorim oči, pogledam oko sebe, što je ovo, gdje se nalazim!?

Omotavaju me konture vlastite sobe, a moju guzicu - brzi pogled - aaaaaaaaa, CELULIT!!!

Tisuću mu skalpiranih dlakavih i bezcelulitnih muških guzica, ovime današnji dan proglašavam DANOM ŽALOSTI!

- 15:43 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 19.03.2005.

Jednostavno: extra!

Gnjusnom malom voajeru u meni predstavlja gušt pogledati RTL-ovu glamuroznu emisiju o životu slavnih, a ponajviše njihovim seksualno-ljubavnim afinitetima, vođenu od strane jedne naše vlastite superzvijezde, Renate Sopek.

To daje priliku razumnoj maloj analitičarki u meni da se dobro nasmije.

Ova glamurozna emisija sastoji se u tome da se kupi jedna tuđa gotova emisija, a između kadrova ubace hrvatski natpisi i navedena Renata sa svojim jedinstvenim kompliciranim voditeljskim stilom, koji uključuje extra razgovjetno izgovaranje svake riječi, uz istovremeni zavodnički smiješak.

Sise joj, tijekom emisije, nestašno izviruju iz trinaest različitih outfita, a sve to u ležećem, sjedećem, uspravnom, plivajućem ili drugom položaju.

No, na stranu to.

Ipak me najviše nasmije ono što je već kupljeno u samoj emisiji, a to su grdi, debeli ili općenito neinteresantni bljedoliki anonimusi kako znalački i ufurano komentiraju ljubavni život holivudskih zvijezda.

Nisam skužila jel to oni, kao, imaju neke veze s tim metama komentara (tipa moj tata je bio domar u kući Winoninog trećeg dečka) ili su samo školovani za to, poput Nevena Ciganovića.

Rezultat njihova angažmana u emisiji su komentari koji pljušte sa svih strana, poput ˝Mislim, odmah smo znali da to neće potrajati, jer Matt Damon je dobar dečko, a Winona se, priznala to ona sebi ili ne, pali na rokere.˝

Još samo fali ˝ma joj, trebala je odmah doć mene pitat ja bi joj rekao da treba ostavit tu šmizlu, nije on za nju˝.

I to iz usta nekog štakorolikog tipa koji ne izgleda kao da je ševio. Ono, općenito.

Ma mislim stvarno - neka objektivni prikaz slabog selebriti-morala, neka komentari velikih zvijezda međusobno, izjave i te spike, ali to sranje se svodi na BigBraderovu anketu po Dolcu, gdje kumice konstatiraju: ˝Joj, Saša je najbolši, vidi se da je tak dobar u duši, onak drag i tak.˝

Što onda ne pitate mene, ja vam znam sve o ljubavnom životu slavnih, znam čak i kako Severina šiša muf (btw, Seve, nemoj se ti ljutiti, ali mogla bi naučiti od Marisi štošta o tome).

Sve znam.

I razumijem ih.

Ja ih stvarno razumijem. Duboko.

Vjerojatno znam više o njihovim pravim željama nego oni sami.

Moram ići, reklame su gotove.

- 19:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 18.03.2005.

Jezdimirov lingvistički podlistak

Kad svi raspravljaju o standardiziranju i oknjiževljavanju hrvatskoga jezika, mislim da je red da usput razriješimo i jednu omanju jezičnu začkoljicu. Svima nam je blizak pojam sjebati (npr. malo me sjebalo to što mi je rekla da mi je njuška ko u nekrofilskog dikobraza), ali mislim da u teoriji jednostavno nema dovoljno dobrih definicija za čak tri podvrste ovoga glagola: razjebati, uzjebati i spojebati.

U kakvom su oni međuodnosu, koji su modusi pravilne upotrebe i kojoj situaciji svaki od njih najbolje prileži?

Bez pretenzija da autoritativno tvrdim išta, evo načelnih amaterskih smjernica.

Napomena: sve bi ih trebalo izbjegavati osobito, ali ne isključivo u
1. krugu poslovnih kontakata i klijentele, osim ako drugi nisu još veći prostaci od vas, pa ćete nevinim rječnikom zacementirati status papka;
2. na proširenom obiteljskom ručku nedjeljom, posebice ako uključuje treće i daljnje koljeno i/ili rođake koje ste zadnji put vidjeli ˝kad ste se igrali goli u njihovom bazenčiću˝;
3.pred vlastitom ili usvojenom djecom, jer ta derišta ionako na ulici pokupe vokabular koji bi posramio čak i Snup-dogi-šizl-dizla; te
4.ako ste fina dama, dok barite tipa koji ne zna cijeniti ljepotu vulgarizama baršunasto izmigoljenih kroz putene ženske usne (iako ne znam što vas takvi uopće zanimaju).
Anićev rječnik svakako nije zasluženu pažnju posvetio inačicama, ali dobro pokriva osnovni glagol jebačina, jebati (svrš. i nesvrš.), jeben i jebežljiv.

To, budimo realni, ipak nije dovoljno.

Dakle:

Sjebati/sjeban,a,o je generalni pojam koji označava da je govno naletilo na ventilator, tj. da se nešto sprčkalo, pošlo nizbrdo, zaplivalo trbuhom nagore, izvuklo deblji kraj, eksplodiralo u lice, odnosno općenito pošlo po zlu.

Razjebati/razjeban,a,o odmah upućuje na to da je, uslijed unutarnjeg ili vanjskog utjecaja, došlo do rastavljanja situacije na više dijelova koji su se međusobno razdvojili ili udaljili, te tako prouzročili relativno velik problem. Po snazi označava jači stupanj sjebanosti od samo 'sjebanog' koji može označavati i jednostavno šemerenje situacije ili nekih njenih elemenata.
Npr.:To što sam pala ovaj ispit, totalno mi je razjebalo cijelu koncepciju – neću moći izaći na tri sljedeća onda kada sam planirala!

ili

Ta kurvetina mi je svojom fufastom dupendarom razjebala brak!
Uzjebati/uzjeban,a,o je termin koji označava da je do sjebanosti došlo iz razloga koji proizlaze iz same situacije, odnosno stvari, i ukazuje na to da su sami elementi situacije svojim negativnim aktivnostima doveli do sjebanosti. Moja jubavnajvećaobično kaže 'čekaj malo, uzjebala mi se frizura, moram to popraviti...' što je dobar primjer za ovaj aspekt.
Također, npr.: Kakva je to dreka? Ma, to su se psi nešto uzjebali po dvorištu, bit će da susjedova kuja 'zrači'...

ili

Ne idem na rasprodaje, nema mi goreg nego kad se babe uzjebu oko čarapa za vene u po cijene...
Spojebati/spojeban,a,o je značenjski ekvivalent sjebanog, ali slabijeg stupnja, jer vraćanje spojebane situacije u prvobitni oblik iziskuje manje truda nego kod sjebane situacije.
Npr.: Nešto mi se spojebalo u tekstu, ne znam zašto mi neće prebaciti crticu u novi red!

ili

Nešto mi se spojebalo u želucu, od one krvavice jučer sam ko Etna pred erupciju.
No evo. Ako sam pomogla barem jednoj osobi u pravilnom korištenju ovih termina, svrha ovog posta je ispunjena.

Al nemojte reći mami da sam vam ja rekla.

- 14:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.03.2005.

Nešto više o meni...

Apsolutno mrzim kada mi se unaprijed želi reći kraj filma ili knjige. Pod 'unaprijed' mislim na to da se radi o knjizi / filmu koje osobno još nisam pročitala / pogledala.

Ali još više od toga mrzim osobe koje znaju da to aposlutno mrzim, pa mi na prijevaru ipak kažu. Čak i onda kada je prije toga uslijedilo ovakvo nešto:

- ˝I na kraju ti oni...˝
- ˝Aaaaa, ne zanima me, šuti!˝
- ˝Ma daj, pa rekla si da nećeš gledati film!˝
- ˝Možda neću sutra, ali tko zna što će biti za mjesec dana! Tišina!˝
- ˝I onda ti na kraju oni...˝
- ˝Rekla sam šuti, jebem li ti - ŠU-TI!˝
- ˝Ali kad je stvarno vrlo iznenađ...˝
- (uz poklapanje ušiju i očiju i krajnje glasnim tonom) ˝U jednom vrtu među cvje-e-e-ćem, sićušan grad se sakri-ooo, u njemu žive mala bi-i-i-ća, kažu da Graškograd je toooo...˝
A onda, nakon pola sata, usred sasvim neovisnog razgovora o tome kako mu je decidirano rekla da kurac u guzici nije isto što i tamo gdje ga je dragi Bog zamislio, ona odjednom zaurla: ˝BRUCE WILLIS JE CIJELO VRIJEME MRTAV!˝.

Finiširano upitno-razdraganom vidiš-ipak-mi-je-uspjelo facom.

Da sam sutkinja, oslobodila bih se za krvoločno ubojstvo koje je uslijedilo. Jer neki put su čak i krvoločna ubojstva apsolutno opravdana.

Jedino ne mrzim svoju prijateljicu Ivanu, jer ona to napravi tako simpatično da ju jednostavno ne možeš mrziti.
Kao, npr., dok smo jednom u kinu gledale foršpane, pa je bio foršpan za neki film gdje frajer i ženska rone, a nakon što izrone na površinu ustanove da ih je brod ostavio u oceanskim bespućima, po kojima zainteresirano i gladno kruže razne zubate i ine beštije.

Učinilo mi se skroz fora.

- ˝Hi-hi, ovo nikako ne treba gledati prije nego ideš na more!˝, šapnem na uho Ivani.
- ˝Da˝, odgovara mi ona jednako šapćući, ˝a osim toga, tak i tak njih na kraju pojedu.˝
- ˝Ivana!!!˝, dreknem ušokirano. Svjetlo s platna otkrije ljutnju i ojađenost na mome licu.
- ˝Je, kaj, pa rekla si da ga ne buš išla gledati!˝ - kaže ona u svoju obranu.
- ˝Ne!˝, rekoh, ˝ne, NISAM to rekla, rekla sam da to NE BI trebalo ići gledati PRIJE MORA! Sad je jebeni prosinac! A ti si mi usrala film!˝
- ˝A, sori, daj no!˝ - veli ona i složi takvu facu da sam se jednostavno morala početi smijati.
Otprilike kao kad me jubavnajveća razljuti, pa kad vrag odnese šalu počne pjevati onu od Stavrosa ˝Ljuuuuta... Ljuta kao zmija pored puuuuta...˝. Kako da se ljutim dalje, kad mi ramena već vibriraju od zatomljenog cereka?

Joj, jesam nekom usrala film?! Ah, dajte, no, kaj sad, sori...

- 08:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2005.

Vremenska prognoza

Šaljem ja njemu u mejlu zanimljivost pokupljenu na svemogućem T portalu:

Kažu: Seks je poput snijega; ne znate koliko vas centimetara čeka, ni koliko će dugo trajati...
A on mi odgovara:
Vremenska prognoza za kraj ožujka:
Očekuju se golemi snježni nanosi koji bi trebali potrajati 10-tak dana. Moli se pučanstvo da ne stvara paniku i adekvatno se pripremi za nadolazeću nepogodu.
Vaš mr. Fakula

Zamislite vi to, toliki snijeg taman u razdoblju kad on dolazi na zasluženi praznik u domovinu. Kakav peh...

- 10:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.03.2005.

Teško je ful biti kul

Upadam u Bobana, među svoje kokoši, blago razularena, sjedajuć uz kratku napomenu:

Ne mogu dugo, idem s jubavinajvećom među njegove hahare. Što se tiče obleke, bez komentara molim, danas sam kul.
Na meni sestrine prekul dizl samterice, sestrine ništa manje kul plavo žute najkice i sestrina kul kričavo plava majica. I frizura mi je skroz kul, izgleda kao da sam netom deložirala jato lastavica prema dalekom jugu.

Cure se udave od smijeha.

Nije uopće smiješno, velim uzrujano, tamo će biti njegova bivša cura, a ona je sva kul, sto posto puši travu, pušta muziku i sve u svemu ne mogu joj konkurirati. Poserem se ja na diplomu, začetke uspješne karijere, blagu narav, čvrstu guzicu i umiljat osmijeh, ta kad me vidi sigurno si misli gle ovu štrebsu, misli si da je fora, a ono, ku'iš, totalno ne spada ovdje! I u pravu je, krava jedna, kako bi Marisi rekla!

Osnovnoškolska noćna moro moja, dobro došla nazad.

Ne mogu točno uprijeti prstom na moment kad se događa taj prijelaz. Što je zapravo kul? Danas sam vrlo zahvalna svom karakteru, koji mi nikada nije dopustio bilo kakve dvojbe oko toga bih li trebala biti ˝odlična učenica˝, ili možda sa kul drugarima čikati navečer u dvorištu škole i cuclati žestoko sa 13 godina. Kul cure su bile zgodne, fora, otkačene, imale su prekul kolce u imeniku zbog čega su bilo krajnje poštivane, pa su stoga i dobivale sve kul dečke. Najkul su bili oni koji su već u osnovnoj pali razred. Ja sam imala sve geekaste petice i svoju malu poluštrebersku OK ekipicu i nikad se nisam nešto zamarala s tim.

Tada doista jest bilo važno biti kul. A ja nisam mogla biti kul sve da sam i htjela, jer sam imala roditelje kojima nikako nije bilo opravdano da trinaestogodišnjakinja ostaje vani do ponoći. To je doba života u kojem se igra školica i gumi-gumi, smatrali su oni, a moram priznati da sam im danas na tome zahvalna. Sjećam se kao da je bilo danas, ne kad je babo Atif otišo od nas, nego kad mi je kul i prezgodna Mirela bahato rekla kako ne znam što propuštam, i kako ću cijeli život žaliti što tada nisam partijala po vani (tada misleći u 7. razredu osnovne!, op. štreb. a.). Tada je u meni izazvala je srednji stupanj uzrujanosti, a danas kad je vidim u prolazu, izaziva samo sažaljenje, jer je bolno očito da je u svim sferama života ona svoj vrhunac dosegla upravo u osmom razredu osnovne škole. Što je za ridanje.

U to doba života, najkul su problematični likovi, konfliktni, masne kose i bahatog držanja, vinogradarskog umijeća u imeniku i općenito mračne prošlosti i budućnosti.

Međutim, u jednom trenutku, kul postaje normalan tip urednog izgleda, glave načičkane životnim ciljevima koji nadilaze zapijanje u subotu, kakvog ponosno možeš odvesti mami znajući da će znati provalit foru s pravom primjesom duhovitosti. I na kakvog možeš računati.

U tom trenutku, kul se počinje ocjenjivati po kriterijima interesa, volje, sposobnosti, komunikativnosti, dobrote, poštenja, inteligencije i emocionalne inteligencije i sve tako u istom tonu dalje, a ne po tome koliko si tekila eksao. Makar i to je fora – kad se prakticira umjerenom frekventnošću i u dobrom društvu.

I to sve štima.

Pa otkud onda sad taj kompleks manje kulnoće?!

Znate otkud? Sve je to bulšit kojim štreberi lažu sami sebe - zajebite vi lijepo sve gorenapisano, jer svi dobro znamo da je to najobičnije samozavaravanje – znamo jako dobro što je kul, a to nisu nadobudne balave odvjetničke vježbenice, koje misle da je trava zlo i nose potkošulju dok temperatura ne dosegne 25°!
Sama providnost me odvela '99-te u onog krezubog sesvetskog tattoo majstora da mi probuši pupak, jer da nemam taj komad željeza, na ljestvici kulnoće bila bi iza Maje Šuput i moje uredske palme Ramona!
Pregolema frustracija, cure moje, pregolema, kažem im, to vam je jedan skroz drugi sustav vrijednosti, koji će me na kraju natjerati da izvučem marte iz podruma i prestanem prati kosu. Idem, dužnost zove. Još jedan check - jesam li kul?

Naj si kul, vele one najozbiljnijeg lica, razvalit ćeš ju samo tako!

Ok, rekoh, samo da me ti delikventi ne natjeraju da pušim travu. Imam i ja svoje granice!

I znate kaj je bilo?

Ta pička nije došla!

Sad ću morat za sljedeći put opet tri dana žicati ono derište za kul kombinaciju... Omajkumu.

- 17:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.03.2005.

Blind Appointment

Ima već godinu dana otkako nešto piskaram za nalijevo linkiranu lupešku stranicu. Kad kažem piskaram, zapravo mislim kroz abnormalne porođajne muke istisnem jednu wannabe-kolumnu mjesečno. Uspjela sam napisati i jednu novicu. Nemam ja vremena za više od toga. To me, naravno, ipak nije spriječilo da provedem po dva sata dnevno opsesivno igrajući Bubble Trouble tijekom barem šest mjeseci toga razdoblja.
Ali, nije bitno.

U svakom slučaju, s likom koji uređuje spomenutu stranicu korespondiram uredno mejlom već, dakle, godinu dana, kadli je on, prije par tjedana, predložio da se nađemo na kavici, pa da se konačno i upoznamo. Da raščistim odmah neke stvari - on je sretno oženjen, a ja imam najslađe svoje okove u liku i djelu jubavinajveće, što znači da nema tu primjesa ovoga ili onoga.

Međutim, nakon dogovora svejedno nervozno primjećujem da nikad nisam bila na sastanku naslijepo bilo koje vrste, a kamoli temeljem internetski generiranog poznanstva.
Ne računam ono kad se pred sudnicom moram naći sa strankom koju nisam nikad vidjela. Tada ionako ide već ustaljena koreografija - red smješkanja, red kimanja, red 'da-kako-je-to-grozno', sve obilato začinjeno sa 'ma-ne-brinite-sve-će-biti-u-redu', i sve je gotovo za dvadeset minuta.
A što sad?

Sva sreća da me čovjek nazvao samo sat vremena prije samog dogovora, jer bi se inače izvrnula unutarnjim organima prema van od maničnog promišljanja situacije. Zovem panično jubavnajveću da mi da odobrenje za polijetanje. On kaže ol-sistems-gou.

Imam pola sata hoda do Trga, sasvim dovoljno za meditaciju.
Što ja to radim?
Kao prvo, worst case scenario - može biti ubojica sa kukom ili sjekirom, toliko zainteresiran za kasapljenje baš mojih udova, da je bio voljan pripremati teren i toviti lovinu čak godinu dana! Ne bi to bilo ništa neobično u današnjem svijetu, znate... Ok, nisam dvanaestogodišnji dečkić pa da me snube pedofili, ali sam sasvim podoban objektić za rascop lubanje u mračnom grmovlju pored puta. Ajde, nalazimo se u centru, to je olakotna okolnost, ali sad me ždere što nitko osim jubavinajveće ne zna gdje sam i s kim otišla. Da sam rekla familiji, morala bi im objašnjavati otkud meni taj tip, a to je onda konzerva crva od koje bi i originalna Pandorina kutija dobila kompleks manje zlobnosti. A jubavnajveća u dalekim inozemstvima, što on može, zvati Interpol?
Ojojbože, ubiše me trapavu glupaču, eto kako ću skončati, od satare iz ruke manijaka koji pozira kao urednik web-stranice, a sve ne bi li se dočepao mojih zelenih očiju!
To jest: Oh-my-God-oh-my-God-what-now-what-now?!?, kako bi rekao Pajdo Rojal.

No, dobro, saberi se, govorim si, samo ne daj da te odvede u neki sumnjivi birc izvan strogog špicerskog centra grada i sve će biti ok, a onda kad kreneš doma, skreći iz ulice u ulicu da zameteš trag - iz Ilice u Frankopansku, pa u Dalmatinsku, pa opet na Ilicu, pa malo prema Pantovačaku, pa preko onih skala na Gornji grad...
Naravno, kako čovjek zna kako se prezivam, komotno bi me mogao sačekati ujutro kad idem na posao, i iskasapiti me dosmrtno tada, ali čemu cjepidlačiti?
Ok, imam skovan plan za slučaj 'ubojice'. A što ako nije ubojica, nego neki neizrecivo dosadnjikavi tip?
Ovdje se sad nameće jedno interesantno pitanje, osobito za one koji vole loviti u mutnim sajber-vodama uz svjetlost Iskrice - može li osoba, koja zbilja zanimljivo i duhovito piše, biti dosadna? Ili naporna, kad smo kod toga?
U mojoj glavi, netko tko umije sročiti pametan, pronicljiv, duhovit tekst ne bi nikako smio biti manje zanimljiv uživo, ali što ja znam o tome?! Pretpostavljam da je obratno moguće - to što netko ne zna napisati suvisli tekst s repom, glavom i dlakavim torzom, ne mora značiti da nije interesantan sugovornik, pa zašto onda ne bi bilo moguće obratno?
Oh, bože, udavit će me u glupe spike, što ću onda?
Vježbam nekoliko puta uvjerljivo iznenađenje 'ajme, gle koliko je sati, moram brzo ići, sutra se dižem u pet!'

Ok, imam plan za dosadnjakovića. Makar sumnjam da je dosadnjaković.

A, što ako ja njemu budem dosadna? Ili naporna? Ili glupa?!?

Ta pomisao izbije mi umah zrak iz pluća u hladni zagrebački smog.

Ne, nemoguće! Pa ja sam tako draga, stvarno jesam, volim sve ljude, kao i sve što vole mladi, vrlo sam komunikativna, znam slušati, ma jednom riječju lovable!
Sranje, sjetim se frenda koji mi je objašnjavao kako je realno moguće da me neki ljudi vide kao arogantnu i hladnu kuju, dubokog glasa, izraženih čeljusti i nečeg pomalo opakog u pogledu.

Sjetim se kako me jedan poznanik nazvao uštogljenom i nedodirljivom.

Sjetim se kako su mi studenti prve godine, sa katedre na kojoj sam svojedobno bila demonstrator, priznali kasnije da sam im upravo ja djelovala najstrože.
Ojojbože, pa ja ću udaviti čovjeka!

Što sad? Kakav plan imaš za to, ha, sveznalice? Ti, koja si tako mudra i pametna i, oh-such-an-accomplished-young-lady i ovo i ono, jel ti palo napamet da se TI , da BAŠ TI, možda nekome ne sviđaš?!

Za slučaj da se jadni čovjek ne snađe pred naletom moje zlobe, arogancije, uštogljenosti i polarne hladnoće, uvježbavam par puta rečenicu koju ću mu ponuditi kao slamku spasa: 'ti sigurno moraš sutra rano na posao, pa da te ja ne zadržavam svojim blebetanjem'.

Blebetanje, šit, ne! Sigurno ću se unervozirati maksimalno, pa ću tek onda biti onako pravo iritantna, kako samo ja to znam... To na ovom svijetu može uspješno podnijeti samo i jedino jubavnajveća, a i on to možda trpi samo zbog seksa i činjenice da ću mu jednog dana roditi prekrasne zelenooke kovrčave curice. A-ha, odmah nakon Jure, Šime, Mate, Ante, Stipe i Jere, dodao bi on.

Živčana sam ko pudlica u menopauzi. Dolazim na zadano mjesto, u zadano vrijeme, kod kioska u manje prometnoj ulici.

Njega nema.

Znala sam, sad će me negdje promatrati iz prikrajka kako zvjerkam uokolo kao Miss Čudo Hrvatske Naive 2005, a sutra će to objaviti pred cijelim internetom.

Kupujem maramice od tipa na kiosku, znakovito mu namigujući, zapravo u očekivanju da će mi reći neku tajnu šifru za nastavak igre.

Ništa.

Osim ako se 'jedna kuna, molim' može nazvati šifrom. Pretvaram slova u brojke i pokušavam, onako od oka, ispremiješati suvislu uputu.

Ništa.

Tisuću mu skalpiranih dabrova, zašto nisam pročitala onaj Davinčijev kod?!

U taj tren, on zove, malo će zakasiti, ispričava se.

Ok, otpada teorija o promatranju iz prikrajka (valjda).

Eno ga, stiže.

Duboki udah, nemojblebetatinemojblebetatinemojblebetati... ok, to je to.

- 15:37 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 09.03.2005.

Tumačijada za zaštitu tuljana

Idem u sudske tumače za engleski.

Zašto?

Zato što bi učinila uslugu svima onima koji se oslanjaju na njihovu pomoć, i pritom plaćaju nipošto beznačajne svote novaca po stranici prevedenog i ovjerenog teksta.
Naime što?

Nedavno sam nabasala na jednu publikaciju, koja se pozabavila pitanjima intelektualnog vlasništva, a u kojoj je neimenovani sudski tumač prevodio sažetke tekstova na engleski, pri čemu je termin ZAŠTITA ŽIGA svugdje prevodio kao PROTECTION OF SEAL. Navodno da on i nije jedini koji, kad mu kažeš žig, vizualizira Luja XIV kako, prethodno nakapavši vosak na kovertu, u vlastodržničkoj maniri udara svoj pečat. Dobro da nije trebao prevesti ZAŠTITA ŽIGOVA jer bi nesretni nositelj žiga uzaludno pred sudom dokazivao da nije imao namjeru štititi nikakve tuljane, nego samo naziv svoje firme Sajberkombinat. Jedno je kada za prevođenje neslužbenih tekstova komotni škrci unajmljuju samouke poznavatelje jezika, pa immaculate conception umjesto bezgriješno začeće postaje časna koncepcija, ali iza ovlaštenog sudskog tumača stoji njegov vrlo ovlašteni sudski pečat. Iliti žig. Iliti tuljan. Dođe na isto, zar ne?
Naime nadalje što?

Žig je jedan od nekoliko ključnih pojmova prava intelektualnog vlasništva, koji u osnovi znači, zdravonarodski rečeno, reg. zašt. znak, a koji je u međunarodnim krugovima poznat kao TRADEMARK, skraćeno TM. Seal je, osim tuljana, i pečat, osobito u smislu pečaćenja nečega kao što je pismo staroga Luja, ili dokumenata zapečaćenih od strane javnog bilježnika. Iz ovoga proizlazi da se radi o dvjema vrlo, vrlo različitima stvarima.
Kako se to, dakle, moglo dogoditi?

Nakon kratkog informiranja o tome tko zapravo može postati sudski tumač, došla sam do sljedećih neformalnih i okvirnih podataka - za tumača postoji testiranje iz pravnog dijela, te testiranje iz jezičnog dijela. Pravnici ne moraju polagati pravni dio, već samo jezik, pri čemu u pismenom dijelu prevode neke ugovorne klauzule i slično, a u usmenom valjda nešto i progovore. Oni koji nisu pravnici, polažu ispit iz pravne terminologije pred Županijskim sudom, a koji se, prema glasinama po forumima, sastoji od bubanja liste termina i nije neki osobiti problem. Dakle, sudski tumač nipošto ne treba biti pravnik, dovoljno je da zna jezik i nauči napamet: posjednik, reivindikacija, ošasna ostavina, cesija, subrogacija, novacija, trasant, avalist, indosiranje, kotacija, kurac, palac.
Zašto to zvuči ponešto pogrešno?

Ne bih da ispadne kao da stručno pametujem nekim profesionalnim spikama, ali ovlašteni sudski tumač svojim tuljanom stoji iza prevedenih ugovora, tužbi, sudskih podnesaka, presuda, i svega ostaloga što iziskuje ovjereni prijevod. Listu pravnih termina može naštrebati svaki idiot, ali pravni studij ne traje uzalud četiri godine - ako ste mišljenja da studenti prava tijekom studija napamet nabubaju tone knjiga, pa da im 90% toga kasnije ispari, a posao uče tek kad počnu raditi, velikim dijelom ste u pravu. Ali, način razmišljanja je ono neprocjenjivo, neisparivo i nenadomjestivo blago, do kojega morate doći na putu do diplome, a koje se ne može steći ikakvim polaganjem terminologije. Tvrditi suprotno bi bilo kao da tvrdite da ste u potpunosti shvatili, usvojili i razumjeli Ilijadu, jer ste zaneseno blejali u noge Brada Pitta u Troji ili ste, pak, naručili da vam sms-om svakodnevno šalju sažetak u nastavcima. Čini mi se da bi, načelno, dobar pravnik sa znanjem engleskog, potpomognut rječnicima, kompetentnije preveo neki ugovor, nego dobar profesor engleskog, potpomognut zakonima...
Ali, da se razumijemo...

Ovaj tuljanski gaf nije se dogodio zato što tumač nije bio pravnik, već prvenstveno zato što dotični nije prstom maknuo da nađe barem definiciju žiga u hrvatskom pravu (jer bi instant skužio da to nije ni pečat, ni tuljan), a čini se i da je prevodio u transu, jer je iz samog konteksta bolno očito da se ne radi o pečatu! Inače, ta dva pojma zamijeniti mogla samo osoba inteligencije retardirane spajalice.

Pažljivi i temeljiti prevoditelji, bez obzira što nisu pravni stručnjaci, morali bi moći i znati nadomjestiti taj jaz trudom i snalažljivošću, međutim, čak i uz svu dužnu pažnju, u tom poslu se nikad ne zna koji će dio nepreglednih pravnih pustara tumač dobiti na štihanje.
Mislim, ja sam svakako prava osoba za taj posao.

- 15:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.03.2005.

Kratki post o financijskim pitanjima u vezi

Šaljem neki dan svojoj dlakavoj polovici SMS:

U kurac, jubav, upravo sam gablecovao guščja jetra koja koštaju 600 kuna kila! S konzerviranim kruškama. Apparently se to tak jede...
...a on mi odgovara:
...shit, nemoj mi se samo navuć na takvu klopu - jeftinije mi je ako te hranim sarmom i prisiljenim zeljem, jedina!
Ah, ljudi smo, dogovorit ćemo se...

- 14:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 05.03.2005.

'Bagaž' naci

Spominjanje Seinfelda na jednom blogu i likova karakterističnih za Split na drugom, asociralo me na jednu zanimljivu crticu.

Na garderobi za prtljagu splitskog autobusnog kolodvora radi jedna umiljata gospođa. Upravo je nevjerojatno kako stigne biti nadrkana i u ranu zoru, na samom početku radnog vremena, kada se mi purgeri, željni mora i galebova, iskrcamo iz imackog autopoduzetničkog prijevoznika s polaskom u 23:55 iz Zagreba, svake godine oko 1. kolovoza.

E pa, jedne godine ispred mene i jubavinajveće, u ranojutarnjem redu za ostavljanje torbi, jedine zapreke između nas i laganog kasa prema revitalizirajućoj kavi na rivi, našla se i grupa mladih portugalskih studenata.

Njihova glasnogovornica, očito ona s najkvalitetnijim znanjem engleskog, predala je gospođi torbe i ostala čekati s novcem u ruci, a u srcu željom da odmah podmiri račun, na što joj gospođa kaže ˝after!˝, i to takvim naglaskom da ni mi nismo bili sasma sigurni što je rekla, a kamoli je to skužila zbunjena strankinja.

Njezin nepomični ostanak pred okancem garderobe inicirao je odmah sveopću verbalnu kavgu, u koju su se uključili svi u blizini, a iz koje je jasno drečalo samo povremeno odrješito ˝After!˝ umiljate službenice. Gordijski čvor je presjekla gospođa koja je shvatila bit problema, i djevojci rekla ˝You will pay after˝, na način na koji su Bog i stari Angli i zamislili izgovor engleskog jezika. Naravno da je cura odmah shvatila tako izrečenu misao, što je službenicu do te mjere uvrijedilo da je zaurlala ˝pa jesam ti rekla AFTER, jebotebog!!!˝ našto su svi prisutni skoro krepali od smijeha.

Međutim, kad je, u tišini koja je uslijedila, jedan od njenih prijatelja ispod glasa procijedio ˝No soup for you...˝, od mene i jubavinajveće ostala je samo hihotajuća palačinka na splitskom asfaltu.

Ljeto je bilo dobro počelo.

- 18:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 04.03.2005.

Obavijest o povratu u prijašnje stanje

Seminar je završio. Sudac Vrhovnog suda, koji je imao čast zatvoriti ga svojim predavanjem, ostavio nas je s nekoliko dobronamjernih savjeta za polaganje samog ispita, među kojima se ističu ova dva (parafraziram):

Kolege i kolegice, dajte lakše malo s tim sredstvima za smirenje... znam da mislite da nećete izdržati tenzije, ali da vam kažem, jednom sam ispitivao jednu kolegicu, na kojoj se točno vidjelo da je imala zavjesu pred očima! Nije baš bilo uspješno... Potražite neki prirodni izvor reduciranja stresa, za boga miloga...
i
...također, ukoliko imate bračnog druga koji na istom roku polaže ispit, poduzmite sve što možete da ne odgovarate zajedno. Nemojte se smijati, jednom sam ispitivao bračni par, i nije baš bilo lijepo. Oni su zajedno učili čitavo vrijeme, a na ispitu, što god sam pitao nju, znala je ko iz topa, a što god sam pitao njega, on mulja li ga mulja. E sad, iz muške solidarnosti, tamo gdje je on polovično odgovorio, ja sam dovršio, nisam htio pitati nju, ali tamo gdje nije znao ni riječi, jednostavno nisam imao izbora - pitam nju, a ona trese iz rukava. I tako, ona je prošla, on je pao, bilo je nelijepo, a što je bilo doma, ne želim znati. Zato molim vas, zamolite ispitivače, recite im da je to za dobrobit vašeg braka, ali nikako, ponavljam, nikako nemojte odgovarati zajedno!
Inače, od onih koji su kroz to prošli, navodno da se, paralelno s intenziviranjem učenja, događaju određene promjene u organizmu - ljudi se udebljaju ili smršave petnaestak kila, tule, nariču i jecaju cijelo vrijeme, najozbiljnije se žele ubiti, izmasakriraju psihu ljubavnika/ice (moguće i ostanu bez istog), cirkulacija postane nepoznat proces, a danas sam čula i da jedna cura mjesec dana prije ispita uopće nije osjećala promjenu temperature - bilo joj je ravno je li -25° ili 25°!
To me podsjeća na popis koji sam svojedobno vidjela u novinama, o tome kakve sve učinke može imati trudnoća na ženino tijelo. Bilo ih je preko 30, a od kojih sam do tad bila upoznata sa sedam i pol. Bila sam apsolutno u šoku, shvativši da ta derišta, osim što te počnu nagovarati na sastavljanje oporuke kad navrše šest godina, prethodno rođenju izjedu tvoje tijelo poput armije čudovišnih pirana ili nečega protiv čega mogu samo Ljudi u crnom. Demantirajte me svi vi djecoposjednici, ali jasno da sam odmah zvala jubavnajveću i detaljno mu pročitala popis, uz napomenu da moje tijelo nije lunapark i nek se nada da će se uvjeti posvojenja poboljšati slijedećih nekoliko godina. Međutim, u svjetlu pravosudnog ispita, mislim da želim odmah poraditi na djetetu. Ako već moram metamorfozirati u križanca trudnice, klimakteruše i Kerbera, onda barem da nakon devet mjeseci iz toga izađe nešto što će imati obvezu uzdržavati me kad budem inkontinentna.
Dakle, evo me natrag. Primopredaja smisla za humor između mene i Komore zakazana je za sutra, a do tada bih htjela osobito zahvaliti Dolki kojoj sam falila, jer me još nitko nikad nije falio osim jubavnajveće. A on to ipak mora po službenoj dužnosti.

I još jedna stvar. Tek sam sad skužila da je Lucy Fair, meni apsolutni autoritet humornog pričopisanja, ostavila pozitivne komentare na nekim postovima iz doba kad ovaj blog nije bio ni na kakvim listama i kad je služio samo za zabavu jubavnajveće u bespućima rada u inozemstvu. Kako mi to dođe kao Pulitzer, skoro da sad mogu objesiti pero o klin. Ali neću.

Čitamo se.

- 18:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #