Kretenski neinspirirani post, dizajniran posebno za zanemarivanje od strane Vas. Baš Vas.
Praznici su nehumana stvar, baš nehumana.
Kao i vikend.
Taman na trenutak uhvatiš slobodu za jaja, a već sljedeću sekundu razmišljaš što ćeš obući u ponedjeljak, ako bude padala kiša.
Najmanje traume proživljavam kad si lijepo natovarim radni vikend, pa u subotu puno radno vrijeme, pa u nedjelju još jedno takvo - i u ponedjeljak nema trauma nikakovih, ko na traci putuješ ravnodušno prema radnom mjestu.
Ali praznici... nehumano...
U petak ionako nitko nije ništa radio. Državne službe nas spašavaju, tamo se uvijek udari opako skraćeno, sudovi zatvore vrata u 11h, pa što da se mi grčimo?
Petak popodne - jednom riječju - divotica.
Subota - divotica. Jer još su dva dana iza.
Nedjelja - divotica. Jer još je jedan dan iza, dakle to dođe ko subota, koja je inače divotica.
A u ponedjeljak?
Joj, tako mi se neda sutra na posao. Jubavnajveća, bezobraznik jedan, cijeli je tjedan na godišnjem. Jao, ne mogu. Idemo na otok uzgajati limun. I imati mace.
Male, čupave. Trikolorne.
Sunce piči, maca se proteže, a ja čitam novine.
Jao, ovaj posao mi je dojadio, baš dojadio. Ne usrećuje me više. Jubav, sereš, još te u četvrtak vrlo usrećivao. Da, ali to je bilo prije praznika... Sad mi je tako gluuuup i dooosadan. Ne mogu vjerovati da čovjek mora raditi četrdeset godina. I onda crkneš. Ili ne crkneš, ali si preizmožden da bi imalo uživao u penziji. Život je govno. Eto. Baš govno. Koji me vrag tjerao da tako brzo završim faks?! O, majkumu, a lijepo su mi govorili, studiraj što duže možeš, ionako se više ne gledaju godine staža, nego godine starosti, što kasnije počneš raditi, to bolje za tebe.
Ali neeee.
Trava u susjedovom dvorištu uvijek je slađa. To jest, ne slađa, nego zelenija, pa nisam krava da konstatiram takvo nešto. Lova, neovisnost, ovo, ono. Ma govno, baš govno. Joj. Što ću obući? Jubav, nemam niš za obući. Kupi. Daj, kupi!
Zašto čovjek mora raditi? Glupo su to smislili. Baš glupo.
Eto na. A zaklela sam se da neću pisati glupe, neinspirirane postove o tome što sam jela jučer.
Šunku od prekjučer. I lukeca, puno lukeca, da se neutraliziram s jubavinajvećom. Smrdili smo ko omanja kuga. Divotica.
A sad sam na poslu.
Predviđam si radnu učinkovitost invalidnog troprstog ljenjivca.
Bilo bi nam svima bolje kad bi lijepo radili kroz vikende, i tako se poštedili patnje u ponedjeljak.
Ali, dobro. Nije sve tako strašno. Vi ćete te zanemariti ovaj kretenski post, a ja sam jučer dobila kompliment da izgledam ko Miss trase Žepče - Prnjavor. Ono, znate, za u kabinu kamiona.
A taj šiša čak i onaj kad mi je rekao da sam najljepša djevojka južno od Kamčatke.
Ah, život je lijep. Tamo trava, ovdi cvijet, a ondi mala dobro pognojena maćuhica...