Danas mi je, kao milošću s nebesa, sam od sebe nestao kompletan celulit.
Da, dobro ste pročitali, kolonije antibedrenih snaga, mučitelja ženskih guzica diljem svijeta, spakirale su svoje male masne koferčiće i otputile se u neutvrđenom smjeru!
Moje dupe i pripadajući im dio nogu ostali su glatki i zategnuti, kao u šesnaestogodišnje djevojke za kojom na plaži sline sredovječni pohotnici, dok ih (i jedne i druge) njihove smežurane polovice strijeljalju pogledom.
Isprva ne vjerujući, naprčila sam se pored prozora s ogledalom u ruci, ne bih li na danjem svjetlu utvrdila pravo pozadinsko stanje.
Onda sam se uštipnula tri puta i zarumenila se poput snaše vrijedne tisuću dukata.
Onda sam pozvala sve prijateljice pa smo zajedno zaneseno (one izravno, ja indirektno putem ogledala) buljile u moju sjedalicu.
˝Bez ikakvih krema?! Pa kako?˝, očajavale su one.
˝Ne znam, cure, ne znam, patim zbog vaših naboranih kanti, ali ja sam se, eto, jutros probudila, i, štono se veli, ko rukom odneseno!˝ - hvastala sam se, ne skrivajući svoj ponos. Kad kažem ponos, ne mislim na karakternu osobinu.
Poslije sam ga još malo tražila, čisto da, ako ga uhvatim, a da nije daleko odmakao, okončam taj rat jednom za svagda jednim blic-krigom - da ga bacim s balkona, spalim, operem u mašini ili mikrovaljam u mikrovalnoj.
Tražila sam pod tepihom, pod stolom, iza televizora, u šivaćoj mašini, ispod jastuka, u loncima, među žlicama, u ladici s donjim vešom, ali narančine vojske nigdje!
Eh, Gotovino, pomislim, evo jedne vojske kojoj bi mogao biti general, samo što bi Karla i njezine drugarice prije zaključale tribunal i otperjale u nepoznatom pravcu, nego tu vojsku procesuirale.
Ajme, divno, rečem si, i zavalim se u naslonjač, osjećajući ga u potpunosti na svojoj divno uglancanoj koži.
Sekundu kasnije, netko me zove na mobitel.
Tko li je sad, pomislim razdragano, možda zovu iz 24 sata, radi ekskluzive?
˝Halo?˝ - rekoh.
Glupa sprava zvoni i dalje, opet joj se neki softverski kliker spojebao.