Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/jezdimir

Marketing

Jezdimirov ˝Pozadinski aspekt˝

Danas mi je, kao milošću s nebesa, sam od sebe nestao kompletan celulit.

Da, dobro ste pročitali, kolonije antibedrenih snaga, mučitelja ženskih guzica diljem svijeta, spakirale su svoje male masne koferčiće i otputile se u neutvrđenom smjeru!

Moje dupe i pripadajući im dio nogu ostali su glatki i zategnuti, kao u šesnaestogodišnje djevojke za kojom na plaži sline sredovječni pohotnici, dok ih (i jedne i druge) njihove smežurane polovice strijeljalju pogledom.

Isprva ne vjerujući, naprčila sam se pored prozora s ogledalom u ruci, ne bih li na danjem svjetlu utvrdila pravo pozadinsko stanje.

Onda sam se uštipnula tri puta i zarumenila se poput snaše vrijedne tisuću dukata.

Onda sam pozvala sve prijateljice pa smo zajedno zaneseno (one izravno, ja indirektno putem ogledala) buljile u moju sjedalicu.

˝Bez ikakvih krema?! Pa kako?˝, očajavale su one.

˝Ne znam, cure, ne znam, patim zbog vaših naboranih kanti, ali ja sam se, eto, jutros probudila, i, štono se veli, ko rukom odneseno - hvastala sam se, ne skrivajući svoj ponos. Kad kažem ponos, ne mislim na karakternu osobinu.
Poslije sam ga još malo tražila, čisto da, ako ga uhvatim, a da nije daleko odmakao, okončam taj rat jednom za svagda jednim blic-krigom - da ga bacim s balkona, spalim, operem u mašini ili mikrovaljam u mikrovalnoj.

Tražila sam pod tepihom, pod stolom, iza televizora, u šivaćoj mašini, ispod jastuka, u loncima, među žlicama, u ladici s donjim vešom, ali narančine vojske nigdje!

Eh, Gotovino, pomislim, evo jedne vojske kojoj bi mogao biti general, samo što bi Karla i njezine drugarice prije zaključale tribunal i otperjale u nepoznatom pravcu, nego tu vojsku procesuirale.

Ajme, divno, rečem si, i zavalim se u naslonjač, osjećajući ga u potpunosti na svojoj divno uglancanoj koži.

Sekundu kasnije, netko me zove na mobitel.

Tko li je sad, pomislim razdragano, možda zovu iz 24 sata, radi ekskluzive?

˝Halo?˝ - rekoh.

Glupa sprava zvoni i dalje, opet joj se neki softverski kliker spojebao.

˝Halo!?˝ - ponovih glasnije, energično stišćući Yes.

Odjednom me nešto povuče za uho i začujem očev glas.

˝Ne urlaj, blesačo jedna, nego ustani, 7.10 je!˝

Otvorim oči, pogledam oko sebe, što je ovo, gdje se nalazim!?

Omotavaju me konture vlastite sobe, a moju guzicu - brzi pogled - aaaaaaaaa, CELULIT!!!

Tisuću mu skalpiranih dlakavih i bezcelulitnih muških guzica, ovime današnji dan proglašavam DANOM ŽALOSTI!

Post je objavljen 21.03.2005. u 15:43 sati.