Apsolutno mrzim kada mi se unaprijed želi reći kraj filma ili knjige. Pod 'unaprijed' mislim na to da se radi o knjizi / filmu koje osobno još nisam pročitala / pogledala.
Ali još više od toga mrzim osobe koje znaju da to aposlutno mrzim, pa mi na prijevaru ipak kažu. Čak i onda kada je prije toga uslijedilo ovakvo nešto:
- ˝I na kraju ti oni...˝
- ˝Aaaaa, ne zanima me, šuti!˝
- ˝Ma daj, pa rekla si da nećeš gledati film!˝
- ˝Možda neću sutra, ali tko zna što će biti za mjesec dana! Tišina!˝
- ˝I onda ti na kraju oni...˝
- ˝Rekla sam šuti, jebem li ti - ŠU-TI!˝
- ˝Ali kad je stvarno vrlo iznenađ...˝
- (uz poklapanje ušiju i očiju i krajnje glasnim tonom) ˝U jednom vrtu među cvje-e-e-ćem, sićušan grad se sakri-ooo, u njemu žive mala bi-i-i-ća, kažu da Graškograd je toooo...˝
A onda, nakon pola sata, usred sasvim neovisnog razgovora o tome kako mu je decidirano rekla da kurac u guzici nije isto što i tamo gdje ga je dragi Bog zamislio, ona odjednom zaurla:
˝BRUCE WILLIS JE CIJELO VRIJEME MRTAV!˝.
Finiširano upitno-razdraganom
vidiš-ipak-mi-je-uspjelo facom.
Da sam sutkinja, oslobodila bih se za
krvoločno ubojstvo koje je uslijedilo. Jer neki put su čak i krvoločna ubojstva apsolutno opravdana.
Jedino ne mrzim svoju
prijateljicu Ivanu, jer ona to napravi tako simpatično da ju jednostavno ne možeš mrziti.
Kao, npr., dok smo jednom u kinu gledale foršpane, pa je bio foršpan za neki film gdje frajer i ženska rone, a nakon što izrone na površinu ustanove da ih je brod ostavio u oceanskim bespućima, po kojima zainteresirano i gladno kruže razne zubate i ine beštije.
Učinilo mi se skroz fora.
- ˝Hi-hi, ovo nikako ne treba gledati prije nego ideš na more!˝, šapnem na uho Ivani.
- ˝Da˝, odgovara mi ona jednako šapćući, ˝a osim toga, tak i tak njih na kraju pojedu.˝
- ˝Ivana!!!˝, dreknem ušokirano. Svjetlo s platna otkrije ljutnju i ojađenost na mome licu.
- ˝Je, kaj, pa rekla si da ga ne buš išla gledati!˝ - kaže ona u svoju obranu.
- ˝Ne!˝, rekoh, ˝ne, NISAM to rekla, rekla sam da to NE BI trebalo ići gledati PRIJE MORA! Sad je jebeni prosinac! A ti si mi usrala film!˝
- ˝A, sori, daj no!˝ - veli ona i složi takvu facu da sam se jednostavno morala početi smijati.
Otprilike kao kad me
jubavnajveća razljuti, pa kad vrag odnese šalu počne pjevati onu od Stavrosa
˝Ljuuuuta... Ljuta kao zmija pored puuuuta...˝. Kako da se ljutim dalje, kad mi ramena već vibriraju od zatomljenog cereka?
Joj, jesam nekom usrala film?! Ah, dajte, no, kaj sad, sori...