Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Upadam u Bobana, među svoje kokoši, blago razularena, sjedajuć uz kratku napomenu:

Na meni sestrine prekul dizl samterice, sestrine ništa manje kul plavo žute najkice i sestrina kul kričavo plava majica. I frizura mi je skroz kul, izgleda kao da sam netom deložirala jato lastavica prema dalekom jugu.

Cure se udave od smijeha.

Nije uopće smiješno, velim uzrujano, tamo će biti njegova bivša cura, a ona je sva kul, sto posto puši travu, pušta muziku i sve u svemu ne mogu joj konkurirati. Poserem se ja na diplomu, začetke uspješne karijere, blagu narav, čvrstu guzicu i umiljat osmijeh, ta kad me vidi sigurno si misli gle ovu štrebsu, misli si da je fora, a ono, ku'iš, totalno ne spada ovdje! I u pravu je, krava jedna, kako bi Marisi rekla!

Osnovnoškolska noćna moro moja, dobro došla nazad.

Ne mogu točno uprijeti prstom na moment kad se događa taj prijelaz. Što je zapravo kul? Danas sam vrlo zahvalna svom karakteru, koji mi nikada nije dopustio bilo kakve dvojbe oko toga bih li trebala biti ˝odlična učenica˝, ili možda sa kul drugarima čikati navečer u dvorištu škole i cuclati žestoko sa 13 godina. Kul cure su bile zgodne, fora, otkačene, imale su prekul kolce u imeniku zbog čega su bilo krajnje poštivane, pa su stoga i dobivale sve kul dečke. Najkul su bili oni koji su već u osnovnoj pali razred. Ja sam imala sve geekaste petice i svoju malu poluštrebersku OK ekipicu i nikad se nisam nešto zamarala s tim.

Tada doista jest bilo važno biti kul. A ja nisam mogla biti kul sve da sam i htjela, jer sam imala roditelje kojima nikako nije bilo opravdano da trinaestogodišnjakinja ostaje vani do ponoći. To je doba života u kojem se igra školica i gumi-gumi, smatrali su oni, a moram priznati da sam im danas na tome zahvalna. Sjećam se kao da je bilo danas, ne kad je babo Atif otišo od nas, nego kad mi je kul i prezgodna Mirela bahato rekla kako ne znam što propuštam, i kako ću cijeli život žaliti što tada nisam partijala po vani (tada misleći u 7. razredu osnovne!, op. štreb. a.). Tada je u meni izazvala je srednji stupanj uzrujanosti, a danas kad je vidim u prolazu, izaziva samo sažaljenje, jer je bolno očito da je u svim sferama života ona svoj vrhunac dosegla upravo u osmom razredu osnovne škole. Što je za ridanje.

U to doba života, najkul su problematični likovi, konfliktni, masne kose i bahatog držanja, vinogradarskog umijeća u imeniku i općenito mračne prošlosti i budućnosti.

Međutim, u jednom trenutku, kul postaje normalan tip urednog izgleda, glave načičkane životnim ciljevima koji nadilaze zapijanje u subotu, kakvog ponosno možeš odvesti mami znajući da će znati provalit foru s pravom primjesom duhovitosti. I na kakvog možeš računati.

U tom trenutku, kul se počinje ocjenjivati po kriterijima interesa, volje, sposobnosti, komunikativnosti, dobrote, poštenja, inteligencije i emocionalne inteligencije i sve tako u istom tonu dalje, a ne po tome koliko si tekila eksao. Makar i to je fora – kad se prakticira umjerenom frekventnošću i u dobrom društvu.

I to sve štima.

Pa otkud onda sad taj kompleks manje kulnoće?!

Znate otkud? Sve je to bulšit kojim štreberi lažu sami sebe - zajebite vi lijepo sve gorenapisano, jer svi dobro znamo da je to najobičnije samozavaravanje – znamo jako dobro što je kul, a to nisu nadobudne balave odvjetničke vježbenice, koje misle da je trava zlo i nose potkošulju dok temperatura ne dosegne 25°!Pregolema frustracija, cure moje, pregolema, kažem im, to vam je jedan skroz drugi sustav vrijednosti, koji će me na kraju natjerati da izvučem marte iz podruma i prestanem prati kosu. Idem, dužnost zove. Još jedan check - jesam li kul?

Naj si kul, vele one najozbiljnijeg lica, razvalit ćeš ju samo tako!

Ok, rekoh, samo da me ti delikventi ne natjeraju da pušim travu. Imam i ja svoje granice!

I znate kaj je bilo?

Ta pička nije došla!

Sad ću morat za sljedeći put opet tri dana žicati ono derište za kul kombinaciju... Omajkumu.