No, eto, jubavnajveća je od jučer sakati šepavi mužjak.
Što mu se dogodilo, pitate?
On je, naime, vrsan badmintoničar. Toliko vrsan da ga nitko u firmi ne može pobijediti. Raja se počela skupljati u maltene nogometne ekipe, pa na jednoj strani njih deset, svi nabrijani na kavgu kao skinjare na gej-paradi, a na drugoj strani moja odvažna srećica, mlati ko Duraselov zekan reketom koji mu je s ljubavlju poklonila njegova sadašnja djevojka.
Prema legendi, koja se već mjesecima širi firmom, nepobjedivost jubavinajveće izvire upravo iz tog čudotvornog reketa.
Bilo je već preko nekoliko pokušaja otimačine, provale u stan i ormarić, presretanja na parkiralištu, podmetanja prekrasnih mulatkinja, a sve u svrhu eliminiranja tog Ekskalibura među reketima, ali ŠIPAK.
Potakli su ga jedino da spava s jednom rukom na nožu, drugom na oklagiji, s reketom ispod jastuka i desnim okom poluotvorenim.
Do jučer, kada se dogodila velika nesreća.
Jubavnajveća je upravo pobjeđivao omanju brigadu inženjera na suprotnoj strani igrališta, kad li je krenuo trčati unazad, ne bi li uhvatio objektivno neuhvativu loptu.
To jest, ono pernato čudo, ne znam smije li se to uopće zvati loptom.
I tada se zbilo sljedeće:
1. NJEGOVA SLUŽBENA VERZIJA - ˝nekaj je bilo na parketu, dal mokro, dal žvaka, ja ne znam, zagrabio sam po zraku i samo sam se odjednom našao izvrnutog gležnja na podu!˝
2. MOJE VJERODOSTOJNO TUMAČENJE - na terenu pored njih, neka cicata Inga ili Ebba popravljala je svoj športski topić, od ispod je zatreptao rub grudnjaka, tog uznika njenih prekrasnih grudi i - vrijeme je stalo. Kao da je THE ONE iz Matrixa osobno, jubavnajveća je, rastrzan između gubljenja boda i gubljenja dragocjenog peek-a-boob-a, zastao u zraku. To je dalo Providnosti dovoljno vremena da kaže: ˝A-ha! Škicaš druge žene pored svoje ljubice! Nu, vidi kvrga na parketu, otkud li se ta stvorila!˝
I - boing, tong, klang, klong - jubav pade, a gležanj se prvo poveća za jaje, a uskoro i za krušku.
Subjekt je sada doma na strogom mirovanju, dok se noga ne vrati natrag u sebe. A nakon toga, može se pozdraviti s badmintonom i sličnim x-treme vratolomijama narednih par mjeseci.
˝To si sve ti kriva˝, usudio mi se reći taj škicatelj švedskih sisa, ˝da si kupila onaj reket s kojim loptica ide 250 na sat, umjesto ovog s kojim ide samo 150, imao bi ju i bez izvođenja salta mortala! A sad - vidi me, legenda je uništena!˝
Istina je, priznajem ponizno.
Istina je to da on škica tuđe sise, ali i to da sam ja mala škrtica.
Bilo je to naše prvo Valentinovo, on je tek počimao s badmintonaštvom.
Umarširala sam u dućan sportske opreme i rekla ˝Dajte mi reket za badminton, jubavnajveća je u pitanju!˝
Odmah sam odjebala one što koštaju trideset kuna, jer on zaslužuje najbolje. Međutim, kada mi je uslužni zaposlenik počeo objašnjavati izbor između:
a. reketa od kvalitetnog sudanskog kositra koji lopticu porine i do brzine 139 km/h i
b. reketa od materijala koji čini osnovu trupa svakog iole ozbiljnog svemirskog broda iz flote Federacije, kojim loptica postiže brzinu od 249 km/h, umjesto da pažljivo slušam, ja sam samo nekulturno pitala ˝Kolko para?˝.
Zaposlenik je zbunjeno rekao ˝pa ovaj prvi vam je 150 kuna, a drugi 270 kuna, ali, ne znam jel shvaćate, 249 kilom...˝
˝Da, da, vatever˝, presjekla sam ga usred seminara, ˝daj ovaj jeftiniji, ne znam šta će ikome pernati komad plastike koji leti 250 na sat...˝
I uzela sam jeftinije.
U svoju obranu, u to vrijeme sam bila tek besparična studentica, za razliku od sadašnje karijere odvjetničkog potrčka.
Znam - excuses, excuses na stranu, sada, par godina kasnije, ispada da sam svojom škrtošću skoro pa vlastoručno osakatila svoju dlakavu investiciju, a stotinjak inženjera vjerojatno likuje nad njegovom nesrećom as we speak.
Ali, i to je život. Barem će sada biti zakračunat u stanu neko vrijeme, a tamo valjda nema sisa.
Osim ako mu ona Ankica iz stana do krene nositi pileću juhicu ili neko slično sranje.