Marketing
Čovjek i njegova šalica
Nakon što sam i vas i sebe nakon prošlog posta natjerala na razmišljanje o nekakovim teškim stvarima, obećala sam da neću više praviti izlete u te ozbiljne spisateljske vode dubiozne zanimljivosti. Zato ću danas posvetiti nekoliko riječi jednoj banalnoj, a opet prekrasnoj temi, staroj koliko je stara i sama keramika - ljubavi čovjeka prema njegovoj šalici.
MOJA ŠALICA
Svoju šalicu, makar tada još nije bila moja, sam prvi put vidjela prije više od godinu dana. Odmah sam znala da više nikada neću odista guštati u srkanju kave ili čaja iz neke druge šalice. Znala sam da je moram imati, ali, avaj, uslijed skandinavske izdizajniranosti moje ljubimice, zagrebačka cijena joj se popela na nekoliko stotina kuna, a to je ipak oveća suma za jednu šalicu, složit će se srednja klasa, kojoj i sama pripadam.
Škrtost mi nije dopuštala da za nju iskeširam svoticu dostojnu prosječnih cipela.
Zato sam smislila pakleni plan , te sam isti ubrzo sprovela u djelo.
Obula sam buce, spakirala torbe i zaputila se u daleku Finsku, zemlju s tisuću jezera, domovinu polarnih noći i Djeda Mraza, i to, ni manje ni više, ravno u Bijeli grad sjevera - Helsinki, znajući da tamo definitivno mora biti tvornica mojih šalica. A u tvornici - SKONTO!
TERVETULOA, iliti 'dobrodošao' reče Helsinki Jezdimiru, a on ravno s aerodroma prema objektu svojih želja, na adresu Hämeentie 135 C u ARABIA-KESKUS (po naški Arabia centar).
U Arabiakeskusu dizajnerske keramike koliko ti srce želi, ali zloinaopako, košta - pogađate - pun kurac!
Već sam pomislila da kupnjom šalice nikako neću moću uštedjeti onih 2572,50 kuna koje sam ulupala u avionsku kartu, kadli, među žvrljotinama na ružnom i apsolutno nerazumljivom finskom jeziku, razaznam da tvornički dućan, osim posuđa I klase, drži i ono II klase (za razliku od your-average-supermarketa).
II klasa bi bila ona koja i nije sasvim savršeno uspjela.
No, kako ja ne patim na kvalitetu, već mi je isključivo stalo do toga da prođem što jeftinije, pa makar kupila sfušano, zagnjurila sam cicijaškim nosom ravno u brdo drugorazrednog dizajnerskog suđa, gdje sam, na moju ekstazu i veselje ljubaznog osoblja dućana, pronašla svoju mezimicu.
A onda i, divote li, njenu dvaput veću sestru!
I to za 120 kuna - s tanjurićem! Za tu veliku!
Jest da uslijed drugoklasne sfušanosti tanjurić i šalica nisu baš kao ruka i rukavica, ali koga briga, kad sam uštedila 30 kuna u odnosu na I klasu, a čak 200 kuna u odnosu na Zagreb.
Mojoj radosti nije bilo kraja, i od tada nadalje svaki mi 'ćino ima egzotični miris crnog mulja boćatog Baltika (dolje).
NAPOMENA: Jezdimir je nositelj autorskih prava na fotografijama i, ako dođe do problema, neće se libiti tužiti Vas, baš Vas.
Post je objavljen 10.04.2005. u 15:08 sati.