Jazzie

Sjedila je u bijelom dvorcu. Tako su ona i njene kolegice zvale taj svoj stacionar. Ništa posebno, obična bijela zgradetina gdje pedesetak staraca čeka svoj red za otpis. Ipak, suprotno ustaljenom razmišljanju mladih i bezbrižnih, većina njih nije smatrala da su gotovi. Gospođe su redovito odlazile na frizuru, prepravljale svoje dvadeset i više godina stare haljine.

Gospoda su većinom bili vrlo uglađena, vadeći za nedjeljni ručak najfinija odijela te oblačeći bijele košulje i stare kravate. Subotom su imali i plesnjak. Dva puta tjedno aerobik. Bili su vesela družina. Nered u njihov savršeno precizan raspored bi s vremena na vrijeme unijela poneka smrt. To su bili dani potpunog mira. Ili točnije nemira u duši. Podsjećali su ih da se i njihov kraj bliži. Potrajalo bi to par dana pa onda opet po starom. Veselim, umirovljeničkim životom.

Bili su sretni. Imali su dovoljno. Više od onih koji su za života radili na slabije plaćenim pozicijama pa nisu mogli od svoje mizerne mirovine plaćati ovakvo mjesto. Ili onih čija djeca nisu mogli svojim roditeljima priuštiti ovakav kraj života. Njoj je dolazak u bijeli dvorac bio najbolji izbor nakon smrti supruga. Bili su zajedno pedeset i tri godine. Život bez njega u velikoj kući više nije imao smisla. Djeca su odrasla, živjela u drugom gradu. Ovo je bilo najbolje rješenje za sve.

Ipak, bilo je tu ono nešto što ju je razlikovalo od svih ostalih gospođa ovdje. Naime, sve su one željele nadoknaditi nešto što im je cijeli život falilo. Sve su one imale neke rupe za popuniti, neke nikada ostvarene snove koje su sad na neki način pokušavale ostvariti. Ona ne. Bila je zadovoljna svime. Proživjela je život punim plućima i nije se kajala ni za čime. Imala je dobrog supruga, koju ju je volio i pružio joj sve. Ljubav, novčanu sigurnost, stabilnost.

Svako nedjeljno popodne, dok su drugi igrali šah, rješavali križaljke, pleli ili samo razgovarali ona je sjedila u kutu sobe gledajući kroz prozor. Redovito. Zanimljivo je da ju nitko nikada nije pitao zašto sama sjedi. Nitko nikada nije primijetio da ona svake nedjelje odvaja dva sata samo za sebe. Za svoja razmišljanja. Možda su mislili da tuguje, da su stari ljudi hiroviti, da treba malo mira.

Nitko nije mogao pogoditi o čemu razmišlja o tom trenutku. Nitko nije znao. Nikome nikada nije rekla. Glavom su joj prolazila sjećanja da jedno davno ljeto. Nikada se nije vratila u njihov grad. Nikada ga više nije vidjela. Nikada više nije čula ništa o njemu. Imali su par tjedana to ljeto i ništa više. Imali su jedno drugo, iako nikada nisu postali jedno. Imali su više nego što mnogi imaju cijeli život.

Nikada se nije grizla. Nikada se nije kajala. Ponekad bi suza kliznula. Ali znala je da je proživjela sve. Znala je da je bilo bolje tako. Uvijek je znala reći ne, uvijek je znala razumom procijeniti. Nije joj bilo žao.

Duh salse je živio u njoj. Njegovi dodiri su zauvijek ostali u njoj. Njegove poljupce nikada neće zaboraviti. On je bio jedini čovjek kojega je voljela, ali voljela onako istinski. Ne kao prijatelja, nego kao ljubavnika. Iako joj pravi ljubavnik nikada nije postao.

Sjedila je u bijelom dvorcu. Nije joj bilo žao.

I vrapci na grani znaju da sex prodaje sve!

Zaposliš u kafiću zgodnu konobaricu i frajeri dolaze sa svih strana, a promet samo raste. Napišeš na blogu nešto vezano uz sex i odmah komentari počinju frcati.

Primijetila sam da vrlo malo pišem o sexu ili čak spominjem tu riječ.

Zaključujem da, ili mi totalno fali sexa pa nemam o čemu pričati, ili se sexam previše pa sam tu temu potpuno, u praksi, iscrpila.

A tko određuje što je premalo, a što previše?

EDIT:
Evo i dokazala sam teoriju - u točno dva sata stvorilo se 14 komentara!

Razmišljam koliko je Internet zapravo iluzija, a koliko je stvaran? Prije sam bila uvjerena da se na ovoj mreži svih mreža svi prikazuju drukčijima nego što stvarno jesu, da je neki tip od 20tak godina, zapravo isfrustrirani frajer od 50tak... Ali upoznavši neke ljude u stvarnosti, shvatila sam da to nije uvijek tako. Blogerice koje sam upoznala su sve divne i predivne (beštijica, demjan, kišober, sanja, lilfish, šatrocosmo), i baš onakve kakvima se prikazuju ovdje. Nedavno sam upoznala i dio ljudi sa jednog foruma - također su ispunili sva moja očekivanja. Svi se oni, kao i ja, predstavljaju baš onakvima kakvi u stvarnosti jesu. Nema onog američkog sindroma.

Primijetila sam da su žene puno iskrenije na Internetu. Ako su plašljive u stvarnosti takav im je i cyber-identitet, ako su hrabre i odlučne, i ovdje su takve. Dok su muškarci često na Internetu frajeri i face, dok su u stvarnosti manji od makovog zrna. Ipak, nisu to neka veća odstupanja. To je samo stvar samopouzdanja. Nema velikih laži.

Ali razmišljate li ikada tko sve ovo čita. Jer, ako imate bilo kakav counter možete vidjeti da je broj posjeta osjetno veći od broja komentara... Sigurno postoji bar netko tko vas potajno čita. Bar neki bolesnik. Bar neka budala. Bar neki zlostavljač. I razmišljam, da li se on hrani mojim emocijama, mojim doživljajima... Da li on mašta nekakve čudne stvari o meni...

Čitam u današnjem Večernjaku, da su muž i žena u Americi seksualno zlostavljali svoje osmomjesečno dijete. Da, da, dobro ste pročitali - 8 mjeseci staro dijete. Sad su ih zatvorili, a djecu dali u dom. Strahota. Užas. Ali to su mladi ljudi... Takvi postoje i kod nas, a ne samo preko bare. I vjerojatno koriste Internet. Možda je netko takav bio već na vašem blogu i čitao vas. Možda vam je ostavio komentar... Možda je to i neki od blogera koje redovito čitate i oni čitaju vas.

Znam, zvučim kao teorija zavjere, ali stvarno mi je muka kada shvatim da je ovaj dio mene dostupan i nekima kojima ne bih željela da bude. Dakle, svi bolesnici, umobolnici i budale, marš sa moga bloga!

Stvarno mi ide na živce pretvaranje. Ne sviđa mi se maska koju ponekad stavljamo na lice da bi sebe prikazali drukčijima, nego što u stvarnosti jesmo. Gotovo uvijek, boljima. Dosta mi je glumatanja i lažnih ljudi. Želim, iskreno. Istinsko. Ono pravo. Želim da ljudi oko mene budu kakvi stvarno jesu. Želim da se smiju kada su sretni, da plaču kada su tužni, da viču kada su ljuti. Želim prave ljude, a ne lutke. I želim da oni mene vole kao takvu.

Svatko od nas se bori sa svojim trenutnim osjećajima na samo sebi svojstven način. Dosta ljudi, zapravo većina, kada su ljuti prikrivaju to. Ljuti su u svoja četiri zida, a kada izađu van njihova ljutnja se potiskuje, kao da je sve u redu. Ne volim to. Ne volim takve ljude. Ja odbijam biti takva.

Kada sam sretna, smijem se. Kada sam tužna, plačem. Kada sam ljuta, vičem. I neću se smijati kada sam ljuta. Neću pričati viceve. Neću se pokušavati osjećati bolje. Želim okusiti svaki detalj svoje emocije. Želim vikati. Vrištati. Želim osjećati potrebu da nekoga razbijem. Jednostavno želim biti ja.

Ja se družim s ljudima koji mi odgovaraju. Tko mi ne paše, izbjegavam ga. I zašto se pretvarati pred bitnim ljudima? Zašto potiskivati emocije? One kad-tad moraju isplivati na površinu. A ako se dugo gomilaju, kada isplivaju to ne bude bura, nego tsunami. Ja ne želim tsunami. Ja ne želim uništavati. Ostavljati trajne posljedice. Ja želim biti mala bura, koja će puhati, puhati jako, ali kada prođe sunce će zasjati i sve po starom.

Pustiti me da se ljutim! Ali samo kada ja to želim...

Ljepota je pojam koji tako često upotrebljavamo. Lijepi su nam odjevni predmeti, automobili, priroda i mnogo toga, ali i samo poneki ljudi. Skloni smo ljude klasificirati prema modernim kanonima ljepote: vitko, visoko, mlado. Nemojmo zaboraviti tijelo oblika pješčanog sata, grudi koje moraju popuniti bar košaricu 3B, guza koja visoko stoji, mali prćasti nosić u suprotnosti s velikim mesnatim usnicama, izražene jagodične kosti...

S naslovnica žurnala smiješe se baš takve žene. Njihov je posao izgledati lijepo. I nije nas briga što se one po cijele dane samo uređuju, što najbolji svjetski kreatori rade odjeću za njih, što je svjetlo posebno pogođeno, što su sve fotografije višestruko retuširane, što je svaka poza do detalja izvježbana - mi želimo biti baš takve. Vjerujemo da će nam dobar izgled donijeti samopouzdanje, poštovanje i divljenje muškog roda, veće šanse za napredak, zadovoljstvo.
Estetski kirurzi zarađuju bolje nego ikada. Približili su nam davni san - biti lijepe, ali baš onako kako smo same zamišljale. Estetska kirurgija nam je dala mogućnost igrati se Boga i odrediti sami sebi svoj izgled. S par tisuća dolara, eura ili kuna, darujemo si izgled, zadovoljstvo, samopouzdanje, bolju budućnost, više i više, bolje... Svakim danom sve je više malih nosića, velikih usta, bora ispeglanih botox-om, iscijeđenog sala iz bedera ponovno uguranog u stidne usne, jagodičnih kosti koje strše iznad upalih obraza, velikih i prevelikih grudi...

Razmislite.
Probajte se sjetiti kada ste za neku staru, naboranu ženu rekli da je lijepa. Naše društvo je najčešće doživljava kao robu s isteklim rokom trajanja...
Kada ste zadnji put za neku debelu ženu pomislili da je lijepa? Niste li puno puta, vidjevši takvu ženu, pomislili da je masna, znojna, jadna...
Kada ste vidjeli ženu malih grudi, a riječ daska vam nije pala na pamet?
Kada ste vidjeli jako pjegavu ženu i pomislili da bi i vi željeli takve pjegice? Ma ne, pjegice su ružne...
Kada ste zadnji put vidjeli sijedi izrast vaše majke i pomislili kako je samo lijepa, a ne da već dugo nije bila na farbanju?

Život je prekratak da bi ga tratili na kritiziranje i nezadovoljstvo. Istaknimo svoje prednosti da još više dođu do izražaja, ali nemojmo sakrivati svoje nedostatke. Oni su dio nas. Mi nismo mi, bez njih. Žene su prekrasna bića. Toliko kompleksna, toliko divna. Žene treba voljeti, žene treba cijeniti. Ali prvo moramo same u sebe vjerovati, da bi to mogli i drugi. Tko to određuje što je naš nedostatak? Ko kaže da ja moram imati velike grudi da bih bila lijepa? Tko? Ja sam ja, takva kakva jesam. I od danas želim biti lijepa.
Moje dame, vrijeme je da se nešto promijeniti. Počnimo od sebe. Drage moje blogerice, otvorite srce. Ali otvorite ga prema sebi. Priznajte sebi ovu istinu. Biti ćemo zadovoljnije. Biti ćemo ono što jesmo. Nećemo više robovati trendovima koje nam nameću drugi. Biti ćemo svoje. Recite na glas da ste lijepe. Recite da ste najljepše na svijetu. Ali recite to sebi i nitko vam to više nikada neće moći oduzeti. Znam da jeste. Znam da to možete. Znam i vjerujem u vas. Ja počinjem od sebe i sama sebi priznajem. Priznajte i vi sebi.

Lijepe blogerice: bestijica, marisi, Analna Carica, kadmo, Riječanka, chakra, kupusica, Rock Roll, tiny dancer, Bugenvilija, jagodi, ketty, Esperanza, xiola bleu, kulerica, malia, demjan, ofca, Freya, dre, CAROLINA, eewa, lilith, carolija, lilfish, myway, sanjinsvijet, satrocosmo, sunflower, sonic, black lady, Trica, med i mlijeko, x-ica, vjeverica, juliere, pamsweetpea, tija
(to be continued)

Gledala sam jučer "Nedjeljom u 2" by Aleksandar Stanković. Gost je bio doktor, ime nemam pojma, koji je iznio masu medicinskih dokaza. Tema je bio pobačaj. Neću sad o tome, dosta je već rečeno (moje mišljenje je u tekstu od 13.12.2004). Mene su više zaintrigirale neke druge pojedinosti.

Kaže on, žena koja spava u životu sa tri ili više partnera ima visok rizik od raka maternice. Također i mastrubacija, kod žena, može dovesti do raka. Kod mušaraca je to ok. Dakle, lijepo bih vas moje dame, molila da maknete ruke iz gaćica, riješite se vibratora i fino si nađete mušku kurvu. Ali dovoljno mladu, da izdrži cijeli život (jer ne smijete biti s više od trojice!).

Joj, a imam još jednu dobru. Kaže striček doktor da ako spavate sa frajerom koji je do tada spavao za deset drugih žena, vi zapravo imate kontakt sa svih njih deset, odnosno jedanaest da budem preciznija. U prijevodu - imate orgije! (treba naravno dodati i sve vaše prijašnje partnere, i partnere vaših partnera, i partnere njegovih partnerica, i....) Dakle, svi smo mi zapravo gay (točnije bi-), a da to ni ne znamo.

Moja preporuka vam je stopostotna apstinencija. Mislite da ću se ja toga pridržavati? Pa mora se od nečega umrijeti, a kad mogu birati neka to bude sex!

Dakle, samo da objasnim ono iz prošlog posta jer su već počele neke priče o klanju. Ja sam dakle učila, čula nekakav narodnjak i napisala ga tu. Kad sam na googlu upisala "turbo folk", po slikama mi je ispalo odmah na prvoj stranici, par slika dotične dame. Nisam imala pojma tko je to, dok nisam pročitala ispod slike pa sam odlučila napraviti mali test, anketu da vidim koliko ju ljudi pozna. Prema vašim komentarima 10/30 ju je prepoznalo. Dakle, ako ste u ovih 33%, ja bi se na vašem mjestu zabrinula! :)

Bila sam jučer ujutro na svojoj drugoj blogerskoj kavici. Prva je trajala četiri sata (prije dva tjedna), a ova jučer "samo" tri. Bile smo veselo društvo: plava splićanka, ravno-kovrčava dizajnerica, cura s ledenim osmjehom, BMWuša i Voltarenuša. Falili su nam neki: kesten pireica, bijelo-narančasti zidovi te tata i djeca. Glavno piće je bio nescafe. Pričale smo uglavnom o pimpačima.

Jučer sam se navečer malo saxala s frendicama. Bilo je dobro. Ljudi su bili malo stariji, mjuza solidna, gužva velika. Jedino kaj mi ona jedna neprospavana noć jako fali, tako da nikako da se naspavam.

Danas idem na jednu vrlo zanimljivu kavicu, ali o tome neki drugi put.

A slikica? Ne znam, svidjela mi se...

Velika pusa i ugodno nedjeljno popodne i večer!

Noćas sam odlučila malo potegnuti i puno toga naučiti. Plan je bio - nema spavanja dok ne dovršim što sam si zacrtala. Oko 08:30 sam bila gotova s učenjem, ali onda su došle druge obveze, tako sam u ovom trenutku budna već točno 33 sata. Mislim da ću noćas baš fino pajkiti. Jedino kaj se sutra moram dignuti oko pola deset jer idem na kavicu s curkama. Jeeeee, blogerska kavica!

Kako imam običaj slušati muziku dok učim, točno znam koji CDi me potiču na više, a koji usporavaju. Nakon što sam preslušala i po nekoliko puta onaj Glorijin valentinovski CD, cijelu svoju kolekciju španjolske muzike, nisam znala što bih dalje pa sam počela šaltati programe po telki tražeći spotove. Na broju sedam me dočekao TV-Pink (bosanska varijanta) koji je puštao zanimljive pjesme. Ako ste čuli nekoga kako od srca smije, u zapadnom dijelu grada, noćas oko 5h, onda sam to bila ja. Evo jedna strofa koju sa uspjela zapisati:

Pa kaj nije super? Stvarno sam se dobro nasmijala i opustila. Nakon te faze nastavila sam s učenjem. I onda se neko buni prodiranju turbo folka u Hrvatsku.

Čitam u današnjem Večernjaku da roditelji najboljih učenika grada Zagreba traže reviziju natječaja za dodjelu stipendija i novo povjerenstvo. Ogorčeni su što je među 55 učenika najviše stipendija odobreno sportskim i glazbenim školama. Nekome neupućenome možda ovo djeluje beznačajno, ali meni, koja sam molbe za razne stipendije, studentske prakse, razmjene studenata i slično, davala više puta djeluje jako poznato.

Naime, konkretno kod stipendija Grada Zagreba dolazi do velikih nepravdi zato što se u isti koš trpaju babe i žabe. Ocjenjivanje se vrši bodovanjem: prosjek ocjena se množi sa dva i tome se pridodaje po pola boda ili bod za svako natjecanje, znanstveni rad, projekt, loš socijalni status i slično... I logično, učenici i studenti iz glazbenih i sportskih škola prolaze najbolje. Student Glazbene akademije može priložiti dokaz o svim održanim natjecanjima, koncertima i slično, učenik Sportske gimnazije dokaze o sudjelovanju na mnogobrojnim natjecanjima. A što bi trebao priložiti student Medicinskog fakulteta? Malo ih je ili čak niti jedan koji do treće godine faksa ima objavljen znanstveni rad u stručnom časopisu.

Dodjeljeno je 70 stipendija najboljim učenicima (ne 55 kako navodi Večernjak). U Zagrebu postoji jedna Športska gimnazija, a točno je osam učenika te škole dobilo stipendiju. Među prvih deset kandidata, četiri mjesta su zauzeli učenici glazbenih škola. Naravno, nemojmo zaboraviti da postoje specijalizirane stipendije i za športaše i za glazbenike. A je li itko od vas ikada čuo za stipendije namjenjene isključivo studentima medicine? Ako i postoji takvo nešto, sigurna sam da ih je vrlo malo.

Drugi problem je potpuna ravnopravnost prosjeka. Prosjek od 4.5 jednako vrijedi ako je postignut na Ekonomiji, Medicini ili Grafičkom dizajnu. Nemojte misliti da ja ovdje tvrdim da je neki fakultet teži ili lakši od drugoga, ali nije rijetkost da je osoba s tim prosjekom na jednom fakultetu najbolji student na svojoj godini, a na drugom tek negdje u donjih 10% najboljih. Također prosjek ocjena svih studenata tih studija se ne uzima u obzir, iako on može dosta varirati od fakulteta do fakulteta.

Što bi bilo rješenje, nije na meni da razbijam glavu ili odlučujem. Postoje ljudi koji su plaćeni za to pa vjerujem da bi se mogli malo potruditi da naprave pošteniju selekciju. Naravno, nikada se neće dogoditi da su svi zadovoljni, ali bolje bi moglo biti. I samo da se zna, ovdje se ne radi o malim novcima - najbolji učenici Zagreba mjesečno dobivaju oko 2.500 tisuće kuna, a studenti nešto više od 3.000 kuna.

Dana 16., mjeseca 12., ljeta gospodnjega 2004., mlada damica imenom Jazzie je na svoj cijenjeni blog postavila popis od 10 novogodišnjih rezolucija. Naravno, kako je blog jedno veliko okupljalište nevjernika, kritičara, sarkastičara, ljudi koji sumnjaju u sve što postoji, koji vam ne bi povjerovali ni da im kažete da je nebo plavo, tako se i u to vrijeme pisalo o raznim novogodišnjimm odlukama i velikoj vjerojatnosti neispunjenja istih. U skladu s time velika većina blogera se odlučila oduprijeti tom trendu donošenja odluka (isto kao i slavljenju Valentinova ili odricanja ičega u korizmi). Ipak, ja sam svoje donijela i odlučila ih se što je više moguće pridržavati.

Pročitala sam negdje da se 90% novogodišnjih odluka prekrši već u prvom danu nove godine. To je vjerojatno točno, ako na to gledate tako. Ja se ipak trudim gledati to malo globalnije: svi mi imamo neke ciljeve u životu. Neki su kratkoročni, neki dugoročni. To je većini nas nešto što nas tjera naprijed. A meni je nekako lakše realizirati svoje ciljeve i zamisli ako sam ih stavila na papir. S tim ipak mislim da se većina slaže. Ono, čemu se odupirete, je da mora postojati "sljedeći ponedjeljak", "prvi u mjesecu" ili "nova godina" da bi počeli s provođenjem toga - zašto ljudi jednostavno ne počnu od sada, nego si određuju neke datume, obavezno u budućnosti kada će početi sa provođenjem istih. Ja nemam pojma da vam budem iskrena. Jednostavno je to nekako u nama... Naravno, s onim što volimo možemo početi odmah, ali ono što nam je mrsko ostavljamo za sutra. Ipak, ja te svoje rezolucije ne doživljavam kao nešto što se mora početi provoditi 01.01. u 00:00 i čega se moram slijepo pridržavati. To su samo neki moji ciljevi koje želim ispuniti u ovoj godini.

Demjanica mi je na moj novogodišnje-rezolucije-post ostavila komentar da napišem krajem prvog mjeseca kako napreduje provođenje tih odluka u djelo. Eto malo kasnim, ali sad je tek došlo na red.
Ovoga se totalno ne pridržavam - za sada. Vani je hladno pa svi sportovi na zraku otpadaju, uključujući i moje obožavano rolanje. Teretana i slične stvari otpadaju zbog oštećene kralježnice. Hm... niš, eto, u sljedećih par mjeseci se moram ovom ozbiljno posvetiti. Pretpostavljam yoga da će biti. Obožavam ju!
Eto nećete vjerovati, ali ovo dosta dobro ide. Voćem se šopam na silu, povrće mama kuha po narudžbi - jela sam kelj, prokulicu i poriluk u jednom tjednu. A inače bi cijeli mjesec pojela jedva išta od povrća, tako da je ovo stvarno napredak. Svakih par dana jedem "muesle" s mlijekom, a Janu sa jagodom i guavom trpam u velikim količinama. Jedino ta riba - pa i tuna iz konzerve je riba...
TV sam stvarno smanjila, od knjiga sam pročitala u prvom mjesecu "Mostovi okruga Madison" Roberta Jamesa Wallera, "100 poteza četkom prije spavanja" Melise P. i 200tinjak stranica Kunderine "Nepodnošljive lakoće postojanja". Trenutno je pauza zbog ispitnih rokova.
Krevet radim svakodevno. Čistim redovitije nego prije.
Više manje provodim u djelo.
Stvarno se manje svađam. Čak mi je i mama rekla da je primijetila promjenu.
Živi bili pa vidjeli...
I dalje je u planu.
Ovo će se sigurno ispuniti. Trenutno obnavljam znanje njemačkog preko interaktivnih CDa, a u planu je u put u Švabiju radi učenja jezika.
Nema se para... :(

Eto, tako stvari stoje. Još sam vam dužna ovih dana opisati dvije pariške atrakcije: Musee d'Orsay, Arc de Triomphe i shopping!

Za početak da se pohvalim za jučerašnju večericu. Ja se malo uredila u svoje stare krpice i pravac u restač. Oblekla nisam ništa sad baš previše posebno. Kao što rekoh, izvukla sam par starih zgodnih krpica i navukla na sebe: crna majica iz Manga spuštenih ramena, crna kožna Sisley suknja, crne punije štramplice sa srebrnim križićem na desnoj potkoljenici ukrašenim bijelim i crvenim cirkonima, crne naušnice iz galerije Oblak, šuze iz Gulivera, niske, crne sa srebrnim špicom i šminkerski bež kaputić iz Neba. Kosa u skupljena u rep jer u vrijeme ispitnih rokova tko ima vremena za oprati i fenirati kosu, te malo make-upa. Dragi obukao tamnosive hlače od sislijevog odijela, bijelu košulju sa crvenim prugicama, tamnije crvenu Benettonovu končanu vestu, crne šminka šuze i kožnjak.

Bili smo u Coloniji. To vam je jedna pizzeria-spagetheria u Novom Zagrebu, a vlasnica je Indira iz Colonije. I naravno suprug Mujkić. Uglavnom, klopa mi je tamo odlična. Ja papala piletinu i njoke u umaku od gorgonzole, a dragi penne sa piletinom, tikvicama i tartufima. Mljac!

Eto, gotovo je i to Valentinovo i svi ste ga preživjeli! Hm... bar se nadam...

Što se tiče aktualnosti, ajmo vidjeti što bi radili ovom tipu koji je stukao jednomjesečno dijete. I naravno glupači koja je to sve gledala... Dakle, ja bi mu lomila prst po prst, na živo naravno, a onda bi mu pišu stavila između vrata i štoka, i zatvorila vrata. Da vidimo koju ste mu vi kaznu spremili!

Simbol Pariza je definitivno Eiffelov toranj. To je prva stvar na koju bilo koji stranac pomisli kada mu netko kaže Pariz. Ipak, tipično za parižane - ne mogu ga podnijeti. Njima je to obično željezno ruglo kojemu se horde turist bezrazložno dive. Ili barem tako izjavljuju. Mislim da su oni zapravo preponosni na njega, ali im je neugodno to priznati, reći na glas. Kako bi samo bilo da se osoba sa stilom i ukusom divi željeznoj konstrukciji koja zapravo nema nikakvu svrhu.

Konstruirao ga je 1889. godine Gustave Eiffel za Svjetsku izložbu. To je trebalo biti simbolično jer se te godine slavila i stota obljetnica Francuske revolucije. Visok je 324 metra. Svečano je otvoren 31.03.1889. godine i otada ga je posjetilo više od 200 milijuna posjetitelja iz cijeloga svijeta. Ima tri etaže za posjetitelje: prvi i drugi kat, te vrh. Do njih se dolazi liftom i to orginalnim iz vremena gradnje (naravno, sa manjim preinakama). Nažalost, u siječnju nije bilo moguće ići na vrh jer se radilo na rekonstrukciji tako da sam mogla ići samo do druge etaže. Na prvoj etaži se nalazi restoran u kojemu je moguće piti kavicu ili pojesti nešto s predivnim pogledom na grad, manje klizalište (ipak, veće nego ono što kod nas bude na Trgu oko Božića), fast food, dućani i kafići te originalni ured Gustava Eiffela u koji je koristio do kraja života izvodeći pokuse u njemu. Na drugoj etaži se nalaze dva dućana sa suvenirima te također kafić. Ulaznica nije jeftina: prva etaža 4.10 eura, druga 7.50, a vrh 10.70 eura (više od 80 kuna!). Do prve i druge etaže se može i stepenicama za 3.80 eura, ali to nisam niti pokušavala. Po noći je toranj osvjetljen tisućom žaruljica. Čini mi se da oni način osvjetljenja mijenjaju jer se sjećam iz filmova da je bio drukčiji. Sada su to bijele žaruljice koji jako brzo "žmigaju".

Pogled na grad (s II.etaže) je divan. Ne mogu sa sigurnošću reći, ali vjerujem da bi s vrha bio veličanstven, ali bi sve bilo nekak presitno - ne bi se vidjeli detalji. Možda. Sa jedne strane puca pogled na rijeku Seinu i "mali New York" kako zovu dio grada sa poslovnim neboderima, sa suprotne na predivan ogroman park. Dokle god vam pogled seže vidi se grad - nema mu kraja (> 6 milijona stanovnika).


Mnogi turisti zbog cijene i gužve na ulazu odustaju od posjeta tornju. Ipak, mislim da je to velika šteta. Cijena je paprena, ali to je jedna od onih stvari koja se radi jednom u životu. Dobro, možda ja još jednom odem, ali čisto iz razloga što nisam bila na vrhu. Gužva se na prvi pogled čini velika, ali red ide poprilično brzo (ja sam čekala kojih 15tak minuta).

Zanimljivost koju sam negdje pročitala je da se za vrijeme snažnog vjetra vrh tornja ljulja samo par metara što je, i za današnje graditeljsko umijeće, fascinantno.

(photos by Jazzie, Eiffelov toranj, pogled s tornja x2)

Metro broj 1 (ili možda 7?) me dovezao do stanice Palais-Royal-Museé du Louvre. Krenula sam podzemnim hodnicima prateći oznake za muzej. Prolazila sam pored mnogobrojih dućana, iz gotovo svakog izloga mi se smiješila Mona Lisa i odjednom sam se našla ispod velike staklene piramide (sjetite se fotke iz jednog od prvih postova mog putopisa). Naime, Louvre ima oblik slova U i u "rupi slova" se nalazi ta piramida. Naravno, parižani su bili protiv gradnje tog rugla, kao i Pompidou centra ili Eiffelovog tornja, ali ovaj put njihovo protivljenje je bilo još i veće - time se direktno išlo na nagrđivanje simbola na koji su oduvijek bilo ponosni, kojeg vole i neuki radnici i visoko školovani akademici. Naravno, vrijeme liječi sve rane pa su se do danas i s tim pomirili, ili možda samo navikli. U svakom slučaju, danas je ta piramida također jedna od atrakcija grada. Po mom mišljenju sklad modernog (piramide) i starog (dvorca) je predivan.

Muzej je otvoren svim danima osim utorkom od 09 do 18h, četvrtkom i petkom do 21.30h. Cijena karte je 8.50 eura. Besplatno je za maloljetnike, za one ispod 26 godina petkom iza 18h, za nezaposlene (iako ne znam kako se to dokazuje) te prvu nedjelju svakoga mjeseca. Kupljena ulaznica vrijedi jedan dan (što naravno nije dosta za pogledati cijeli muzej, osim ako ne trčite kao ja). U muzeju je strogo zabranjeno fotografirati sa flash-om (blicom), ali to mene divljakušu nije sputavalo (nisam ponosna na to!). Muzej ima četiri kata: "podrum", prizemlje, te 1. i 2. kat. Snalaženje je dosta olakšano kartom na kojoj su označeni (numerirani) svi dijelovi muzeja, koja kolekcija je gdje i još su posebno istaknuti oni "must see" primjerci.

Što se tiče eksponata, trebalo bi danima i danima pisati o tome. Evo naprimjer, u Zagrebu u svim muzejima slike stoje jedna pored druge s razmakom od minimalno pola metra, dok su u Louvre-u slike poslagane jedna tik do druge, iznad, ispod... Nema riječi kojom bi vam ja opisala svoje oduševljenje tim muzejem. Prekrašno! A kolekcije: orijentalna (Mezopotamija, Iran, Mediteran, Indija, islamska kultura), egipatska, grčka, etrušćanska, rimska, slike (13-19.stoljeće) - francuska, talijanska, španjolska i sjeverno-europska škola (njemačka, flamanska, nizozemska), skulpture (15.-19.stoljeće), dekorativna umjetnost (uključujući namještaj)... Još jednom kažem: Prekrašno!!!

Najpoznatija slika na svijetu se nalazi u Louvre. Naravno, mislim na Mona Lisu. Izvorno Giaconda, djelo je Leonarda da Vinci-ja. Po cijelom muzeju su putokazi do nje tako da ju ne možete fulati, a ispred nje masa ljudi (većinom kineza) sa fotoaparatima. Kustosi i čuvari u muzeju su već odavno odustali od opominjanja ljudi za flash - jednostavno sijeva na sve strane, ali su se zato osigurali stavivši je u staklenu "kutiju" tako da se flash odbije od stakla, a na slici se vidi samo žuta mrlja. Naravno, fotografiranje sa produženom ekspozicijom bi odlično funkcioniralo da čovjek ima gdje fiksirati fotić ili postaviti stativ i da se u svakom trenutku ne gura na desetke ljudi ispred nje.

Dosta ljudi ostane razočarano Mona Lisom. Gledaju je svako malo na TVu, novinama, toliko se priča o njoj i onda kad se nađu ispred male, tamne slike, u principu ne baš lijepe žene, ostanu šokirani, sa pitanjem zašto se toliko priča o njoj kada postoje mnoge ljepše slike. Ipak, morate znati da je većina ljudi u svijetu (uključujući mene) loše obrazovana po pitanju umjetnosti, a posebice slikarstva. U školi nas tupe sa književnosti, nešto i glazbom, ali o likovnoj umjetnosti nema ni riječi. Ipak, kako znam bar nešto o likovnoj umjetnosti pokušavala sam im objasniti o umjetničkoj vrijednosti te slike, slikarskoj tehnici, zlatnom rezu - bezuspješno.

Druga velika stvar je "The Winged Victory of Samothrace". Hrvatski prijevod ne znam, ali uglavnom to vam je grčka božica pobjede Nika. Predivan primjerak antičke kulture, ali iskreno, meni neznalici se po ničemu (osim poziciji u muzeju - na podestu između dvije razine stepenica koje vode do Mone) posebnije od mnogih drugih antičkih skulptura koje se nalaze u Louvre. Kada sam gledala grčku umjetnost, opet sam osjetila ogroman poriv posjetiti Grčku! (sjetite se to mi je jedna od novogodišnjih rezolucija, ali kako ću po sadašnjim planovima provesti svega tri mjeseca ove godine u Hrvatskoj, ne znam gdje ću još i Hellas zgurati)

Još jedan grčka skulptura vrijedna spomena je i "Aphrodite, Venus de Milo". Po meni ljepša od Nike, ali smještena poprilično neupečatljivoj lokaciji tako da je dosta ljudi nikada ni ne zamijeti. To je u principu dobro jer sam ja npr. sjedila čak(!) 15tak minuta ispred nje i imala sam neometan pogled, što s drugim popularnim djelima nije moguće.

Zanimljive su i Napoleonove odaje. Ako znate kako izgleda naš Trakošćan iznutra, poduplajte ljepotu kojih 20tak puta i imate ovo. Luksuz na visini. Jedino ne shvaćam čemu tih svih 500tinjak stolica koje se nalaze u dva salona (tko je sjedio na njima?). Naravno, posljetiteljima nije dopušteno sjedati na njih, a ima ih toliko da ih čak ni ne stignu čistiti kako spada - pune su prašine.



Po meni najljepši eksponat Louvra je on sam. Dvorac je blago rečeno, prekrasan. Izvana divan, predivan, a iznutra još ljepši. Svaka soba dvorca bi bila prekrasna i da je prazna. Vrata velika, luksuzna i oslikana, zidovi prepuni ornamentima, a stropovi kićeni zlatom, skulpturama i oslikani.

Ja sam u Louvre-u provela šest sati. Prošla sam ga cijelog, ali sam se samo na onim najpoznatijim stvarima zadržavala. Ostalo sam pregledavala u hodu. Vjerujem da bi za detaljno razgledavanje trebalo bar tjedan dana (a možda i to ne bi bilo dovoljno). Pri sljedećem posjetu Parizu, zasigurno ću ga posjetiti ponovno.

I zapamtite, smrtni grijeh bi bilo otići u Pariz i ne posjetiti Louvre!

(photos by Jazzie - Louvre, Mona Lisa, Nika, Afrodita, Louvre)

Sa Mont Martre-a sam se spustila u ulicu crvenih svjetiljki (crvenog svjetla). To je ulica gdje je glavna industrija sex. Cijelom dužinom ulice, od par kilometara, nalaze se striptiz barovi i slične inačice istih, javno-tajne javne kuće, sex shopovi, zasebni dućani sa sexi garderobom (joj, da znate čega sve ima...)... Ima čak i muzej sexa. U izlogu muzeja se nalazi stolica na čijoj se sredini nalazi jedna hrpica jezika koji se vrte u krug - dama se fino sjedne na stolac, a jezici se vrte, ližući je točno... ma shvatili ste. Cijela ulica je prepuna turista - neki su došli pogledati neki show, a drugi poput mene i moje grupice samo šetaju razgledavajući. Naime, onima koji su bili u Amsterdamu ovo ne bi bilo ništa šokantno (mislim, da slično postoji u svim velikim gradovima na svijetu), ali meni iz ove naše rupe (ili nekome iz Poljske, Bugarske) ovo je bilo novo iskustvo. Ispred svakog tog bara se nalaze vrlo eksplicitne slike što se sve nudi unutra, a oveća gospoda dozivaju turiste unutra nudeći im nezaboravnu zabavu.

Jedan od najpoznatijih barova koji se nalazi u toj ulici, je zasigurno Moulin Rouge. U svijetu ga je najviše proslavio onaj mjuzikl, a i prodavali su nam priču da su djevojke tamo ipak nešto posebnije nego bilo gdje drugdje. Ipak, pravi parižani vam neće to potvrditi. Oni kažu da je to sve isto. Ulaznica za show košta skromnih 60-70 eura, a žene u principu ne idu tamo. Meni to nije bilo nikako jasno pa su mi još jednom objasnili da je to obični strip-bar te da se samo po popularnosti razlikuje od ostalih. Možda su plesne točke nešto složnije, ali u svojoj biti je isti kao i sve ostalo.

Ulicom nije potpuno sigurno hodati po mraku, ali u grupi je relativno ok. Navodno može biti poprilično neugodno za žene ako su solo (bez muškaraca) pa to nisam niti iskušavala.

Sljedeće odredište je bio shisha bar. Meni sam naziv nije ništa otkrivao dok nisam došla tamo. Bio je to egipatski kafić u kojemu je glavna atrakcija bila nargila. U Parizu je to velika fora. Kao što sam već rekla, Pariz je multikulturalni grad i nargila je došla sa doseljenicima sa sjevera Afrike i Turske. Mladi danas ju obožavaju i to im je jedna od onih stvari koju redovito prakticiraju. Za one koji ne znaju nargila je velika vodena lula u koju se stavljaju arome voća ili nečega sličnog. Meni kao okorjelom nepušaču je sama pomisao bila odbojna, ali kad sam probala nisam se skidala s nje. Fino uvučeš, isupuhneš, a u grlu ti ostane predivna aroma (u mom slučaju miješanog voća). Obzirom da nisam navikunuta na to, morala sam paziti da ne pretjeram da ne bi bilo poslije lelujanja po cesti.

U sljedećem nastavku idemo u muzej svih muzeja - Louvre!

(photos by Jazzie, Sexodrome, Moulin Rouge, nargila)

Htjela sam se vratiti danas na svoj putopis, da i to već jednom zgotovim, ali jednostavno ne mogu na ovo ne odreagirati. Čitam Večernji list od 08.02.2005. godine, rubriku Otvoreno. Gospodin, cijenjenog imena Čitatelj kaže:
Mislim, ljudi si stvarno svašta dozvoljavaju. Tko je gospodin Čitatelj da on određuje tko će i kako trošiti svoje novce? Jedna Iva Majoli, na primjer, je svoj novac zaradila sama. I ako si ona hoće kupiti haljinu od 10000 kuna, to je u potpunosti njezin izbor i njezina sloboda. Ne razumijem odkud ljudima uopće pravo tražiti "bogate" da daju svoje novce. Princip humanitarnih priloga je potpuno dobrovoljno davanje i ako ona hoće dati, dati će. Ako neće, tko smo mi da joj sudimo? Mislim da nitko nema pravo nju (ili bilo koga drugoga) osuđivati zato što je svoju toaletu platila toliko-i-toliko jer sam sigurna da bi bilo tko od nas, uključujući i cijenjenog gospodina Čitatelja, priuštio sebi isto nešto takvo. Da može.

Mislim da se iza ovakvih pisama skriva čista ljubomora. Nezadovoljstvo ljudi koji u životu nisu postigli ništa ili su postigli vrlo malo, a ne znaju se nositi s time. Onaj koji je stvarni dobrotvor čini dobro na svoj račun, nastoji potaknuti druge da učine isto, ali nikome ništa ne predbacuje. On zna da je to vlasiti izbor svake osobe.

Mislim, već se lagano osjećam kao neki Robin Hood, ali koji brani bogate. Da se razumijemo, ja sam samo studentica i ne potječem iz imućne obitelji, ali imam dovoljno razuma da se ne petljam u tuđe financije. Ako mogu pomoći pomognem, ako ne mogu ništa. I na svakome je da odluči za sebe.

Ako ste očekivali da sam se smirila do danas, nisam. Kažu ljudi da je jutro pametnije, ali eto ja sam i empirijski dokazala da je isto sranje ko i večer prije. Ako se to sve u glavi ne posloži, ništa se neće promijeniti.

Pitate me svi za ispit - bilo je dobro, ali ne dovoljno dobro. Onima koji se zadovoljavaju malim, bilo bi super. Meni, koja volim samo najveće, nikako dosta. Dakle, mislim da ću ići na potvrđivanje one stare repetitio est mater studiorum. Ili ti, prvi put uvijek boli, ali drugi put već sve ide glatko.
(posvećujem ovaj odlomak beštijici)

Onda sam se fino uputila u grad, u jedan kvart u koji inače rijetko idem. I rođena purgerica je htjela biti pametna i ići kraćim putem, koji se kasnije pokazao kao valjda najduži mogući jer sam fulala čak dva puta (a inače Zagreb odlično poznam i nikada ne griješim).

I na kraju sam još otišla na benzinsku. Nije mi se dalo čekati u dugom redu, nego sam otišla na drugu stranu, koja mi zapravo ne paše jer mi je tank na autu na drugoj strani. I kad sam potezala crijevo do druge strane auta, iscurilo mi je cca pola litre nafte, dio na pod, a dio po autu. Frajer na pumpi je pao mrak na oči, posipao je to sve nekakvim pjeskom, a dok sam plaćala drugi mi je rekao da bi se inače trebala stati s druge strane. Ja sam jedva dočekala da mi nešto kaže, da mu obrusim nek si bolje organiziraju pumpu (naime, totalno je glupav raspored, tako da sam ja morala čekati dok je frajer tankao eurosuper 95, a moj eurodiesel je bio slobodan).

Uglavnom, eto kakav sam ja dan imala. Totalni shit. A tako mi i treba kad se pravim pametna.

Sutra nastavljamo u revijalnom tonu (čekaju me Moulin Rouge i Sexodrome).

Ljuta sam! Ljuta na cijeli svijet...

Mislim da bih mogla nekoga ubiti danas. I ne bi mi bilo žao.

Neću ništa pisati.

Stvarno sam ljuta, živčana, ispižđena, nadrkana i...

Imam sutra ispit. A bilo bi mi bolje da idem sad spavati pa ću se do jutra smiriti. Jutro je uvijek pametnije. Ali ja moram učiti.

Stvarno sam ljuta!!!

Došetavši se do Seine ostala sam razočarana. Očekivala sam veliku rijeku poput Daugave u Rigi, ili Dunava u Beogradu, a ono oveći potok boje (i mirisa) kanala u Veneciji. Mali mostići preko rijeke su preslatki, a i turistički brodovi koji voze rijekom po cijelom Parizu. Nažalost, ja nisam probala tu vožnju zato što je u prvom mjesecu bilo prehladno, a i kiša je često padala. Mislim da bi pravi užitak bio razgledati Pariz iz tog brodića preko ljeta. Uz rijeku se nalazi mnoštvo malih tipično pariških kafića koje sam odlučila i isprobati. Sjela sam u jedan u blizini katedrale Notre Dame i naručila nekakvu "tradicionalnu toplu čokoladu". Dobila sam obični kraš-express kuhan na pola mlijeku, pola vodi, u malom srebrnom packavom bokalu, i običnu bijelu šalicu sa smeđim rubićem. Cijena čista sitnica: 5.30 eura.

Katedrala Notre Dame je još jedna građevina, koja nije ispunila moja očekivanja. Iznutra ništa "spešl", izvana lijepa, ali nikako dorasla reputaciji koja ju prati. Najviše ju je proslavio Victor Hugo, smjestivši je u središte priče o grbavom, ružnom zvonaru Quasimodu i lijepoj ciganki Esmeraldi. Kod pisanja svog kapitalnog djela on je odabrao baš tu katedralu kako bi skrenuo pažnju javnosti na loše stanje te crkve. Danas je ona bijela kao snijeg i blista. Prijateljica koja je bila u Parizu i prije par godina, kaže da su je očigledno cijelu nedavno uredili jer ju ona pamti kao sivu i prljavu, a ne tako bijelu.

Crkva koja je definitivno aktraktivnija je ona na Mont Martre. To je jedan brežuljak na kojemu je smještena čitava četvrt. I to ne bilo koja, nego ona s najviše duha. Tu žive i djeluje većina umjetnika, od kojih neki imaju i male dućančiće gdje prodaju svoja djela - slike, skulpture, nakit, ručno rađenu odjeću i sl. Navodno se tijekom dana mogu vidjeti i mnogobrojni slikari na ulici sa svojim štafelajima kako slikaju, ali ja nisam imala dovoljno vremena posjetiti tu čevrt za vrijeme danjeg svjetla jer sam u to doba uvijek imala predavanja. Ipak, nije mi jako žao jer je i večernji posjet tom kvartu veliki gušt. U tom kvartu je sniman i film Amelie (čak se može vidjeti i posjetiti kafić iz filma). Na samom vrhu brijega se nalazi navedena crkva. Arhitekutrom me podjeća na meni najljepšu crkvu na svijetu - protestantsku katedralu u Helsinkiju, pretpostavljam zbog centralne kupole. Do katedrale se može doći mnoštvom stepenica ili jednostavno uporabom uspinjače. Njihova uspinjača nije kao naša zagrebačka, onako starinjska i "skeri" kad pogledate one štrikove, nego je moderna, srebrna i cijela digitalna. Ipak, mislim da ova naša stara ima više duha.

Sa stepenica crkve pruža se predivan pogled na cijeli Pariz. Zbog tog pogleda, ako zbog ničega drugog, se isplatilo doći u Pariz. Podno stepenica se nalazi i vidikovac kojeg ukrašava mnoštvo fino podšišanog zelenila. Ma zapravo, kad bolje promislim, za sljedećeg posjeta gradu neću propustiti otići tamo za dana. Mislim da bi mogla sjediti satima na klupici i gledati taj predivan grad - grad svjetla. Jedina moja zamjerka je da se s tog vidikovca ne vidi Eiffelov toranj koji, bez obzira na omraženost među parižanima, je ipak glavni simbol grada. Zapravo vidi se samo njegov vrh, a ostatak je sakriven iza jednog drveta.

Sa Mont Martrea sam se uputila prema "ulici crvenih svjetala"...

(photos by Jazzie, rijeka Seine, Katedrala Notre Dame, crkva na Mont Martre, pogled na grad sa Mont Martre)

Iako sam mislila da će snalaženje u Parizu biti problem, pokazalo se kao poprilično jednostavno. Imala sam malu kartu podzemne i grada, i sa time sam mogla kud sam htjela. Ono što je meni bilo zanimljivo, je da na jednoj stanici staje samo jedan metro. Ja sam se prije vozila podzemnom samo u Sidneyu i čini mi se da nije bilo tako. Naime, u Parizu ako želite na nekoj stanici presjesti s jednog broja na drugi, nije dovoljno samo izaći iz njega i pričekati na stanici drugi, nego se morate i malo prošetati tunelima do stanice drugog broja. Stanice različitih linija metroa su malo udaljene, ili samo na različitim nivoima. Uglavnom, sve je dobro označeno i zabune nema. Posebno me se dojmilo što na većim stajalištima, gdje se križaju mnoge linije metroa i RERa, imaju i one pomične trake (kao stepenice, ali idu po ravnom) koje vode putnike od jedne do druge linije pa se to presjedanje dosta ubrza. Čak na jednom mjestu imaju i eksperimentalnu liniju koja se kreće brzinom od 9 km/h, i tolika je fora da sam se dva puta vraćala i ponavljala tu vožnju. Iako kažu parižani da je i dosta opasna jer je već puno ljudi palo pri ulasku na tu brzu traku i silasku s nje.

Kad već toliko meljem o podzemnoj, mogu upozoriti one koji će putovati u Pariz da kartu moraju čuvati do izlaska, obzirom da se ona mora provući kroz automat i na ulasku i na izlasku iz podzemne.

Kada sam izašla, znala sam da sam u Parizu. Ako mislite da sam ugledala Eiffela, niste u pravu. I ako vam je netko rekao da ga u svakom trenutku možete vidjeti - krivo vam je rekao, jer ne možete (ali o tome u nekom od sljedećih nastavaka). Uglavnom, znala sam da sam u Parizu jer su oko mene bile sve divne i predivne zgrade sa lijepim kovanim ogradama na velikim prozorima, "pariški" kafići sa tamnocrvenim tendama i okruglim stolovima unutra, male pekarnice iz kojih se širio krasan miris, fast food na francuski način sa "baget" sendvičima koji ne samo da su fini, nego i izgledaju mrak... Treba li uopće reći koliko volim taj grad!?! Osjećala sam se kao Carrie iz "Sex & the City" kada je doputovala u Pariz. Jedino što sam bila u trapericama i tenisicama, a falio mi je i Alexandar Petrovsky.

Jedina stvar koja može stvarati probleme pri snalaženju gradom jest naći točnu lokaciju tj. ime ulice u kojoj se nalazite. Naime, te krasne tende od kafića često prekrivaju ploču s nazivom ulice, ali nije im za zamjeriti.

Prvo sam išla posjetiti Georges Pompidou centar. To je jedna od onih građevina čijoj su se gradnji parižani oštro protivili, a danas ju obožavaju. Izgledom je vrlo specifična i toliko različita od svega ostaloga u tom gradu. Izvana se nalazi mnoštvo cijevi koje su pofarbane u tri boje - plava, crvena i žuta. Svaka boja ima i svoju funkciju (žute su za ventilaciju čini mi se). Unutra se nalazi muzej (moderne umjetnosti), ali nisam bila u njemu. Pariz ima toliko muzeja da i čitav mjesec ne bi bio dosta da ih se sve obiđe, a moj odabir je pao na dva najpoznatija: Louvre i Musee d'Orsay.

Mrak je polako padao, a ja sam se laganom šetnjom uputila prema rijeci Seine i katedrali Notre Dame...

(photos by Jazzie, grad snimljen sa prozora Louvre, Georges Pompidou centar)

Kako se RER ("podzemni vlak") približavao centru Pariza, sve se više punio ljudima. Tako sam ja doživjela pravi kulturološki šok. Naime, kao osoba koja bi bez pardona prošetala na gay pride-u, koja je već u osnovnoj školi imala prijateljicu crnu kao mrak (dijete diplomata), koja se uvijek kune u nekakav "open-minded" stav u životu i koja bi odmah poslala na Goli otok sve one homofobične, rasiste i sl., ostala sam šokirana populacijom u podzemnoj željeznici. Iako sam očekivala dosta raznih naroda i rasa u Francuskoj, postotci su me iznenadili. Onako od oka, u podzemnoj ima 20 tak posto bijelaca. Ostali su crni, arapi i tunis-maroko face.

Svatko je u podzemnoj zaokupljen samim sobom i imam teoriju, da me netko pištoljem bez prigušivača upuca usred vlaka ili metroa, da nitko ne bi niti primijetio. Nije to kao kod nas, kada svi virkaju i promatraju svaku kretnju svojih suputnika. Meni su te strane face u nekom svom svijetu, u prvi trenutak djelovale "skeri". Stvarno je bilo neobično... Eto, takve se stvari dogode kad pošalju djevojku sa sela od jednog milijuna stanovnika, u grad sa preko šest milijuna.

Kada je došla na red moja stanica izletila sam iz mraka, ups vlaka i zakoračila prvi puta na pariško tlo. Bila je to stanica Cite Universitaire ili u slobodnom prijevodu studentski grad. To je, kao što i ime kaže, mjesto gdje se nalaze gotovo svi studentski objekti - administracija, dio predavaonica i gotovo svi studentski domovi. To područje je toliko veliko da se i oni koji tamo žive ne snalaze u potpunosti. Iako bi većina ljudi pomislila da su stud. sobe u Parizu nešto bolje nego kod nas, mogu se odmah predomisliti jer stvarno nisu. Sobe su totalni shit - izgledaju većinom jadno i samo se čeka kad će štakor izletiti od nekud. Ipak, ja sam imala sreće da sam bila smještena u domu 10tak minuta udaljenog od tog cijelog studentskog grada, i to najskupljem studentskom domu u čitavom Parizu. Tako da sam imala određeni luksuzu u obliku divnog interijera, kupaonice i kuhinje u sklopu jednokrevetne sobe, balkona. Cijena te sobe za studenta je 450 eura mjesečno.

Prvi obrok je bio u studentskoj menzi. Kada sam vidjela tetu kako baca hranu na tanjur, pomislila sam da je to isto kao i u našim menzama, ali već sa prvim zalogajem sam se predomislila. Okus je bio fantastičan! Kus-kus i kobasice, pecivo, mrkva na salatu i dva moussa - sve zajedno 2.65 eura.

Nakon jela odjurila sam na prvo razgledavanje Grada...

(photo by Jazzie, Cite Universitaire - glavni ulaz)

Izašavši iz aviona već su nastupili prvi problemi. Naime, aerodrom Charles De Gaulle je ogroman, a iako su terminali (njih četiri) fizički odijeljeni, svaki od njih je poprilično velik i dosta loše organiziran. Tako sam se ja u jednom trenutku našla u velikom prostoru sa ljudima sa raznih letova i nisam imala pojma kako da se dočepam svojih skromnih 14 kg. Slijedeći onu staru bonsansku "kud svi tud i mali Mujo" pratila sam grupu ljudi sa svoga "eroplejna" i došla do svima poznate trake po kojoj teče prtljaga.

Poznavajući količinu sreće koja me prati kroz cijeli život za očekivati bi bilo da se moja prtljaga izgubila i da sam provela tri dana u Parizu sa malom toaletnom torbicom "u slučaju nužde by CA", ili da su strgali moj novi Samsonite kofer, a moje tangice da su se rasule po cijeloj traci... Morati ću vas razočarati - došla prtljaga odmah, u jednom komadu i potpuna... Uzela sam tu svoju bijedu i ponosno zakoračila preko granice.

E sad, tu se dogodio moj već drugi "lost in CDG". Sad bi moji doma rekli "nije žvaka za seljaka"... Prijateljica se tjedan dana ranije vratila iz Pariza i lijepo mi je objasnila kako ću doći do centra: moram kupiti kartu i uzeti RER B (nešto između vlaka i podzemne). Pratila sam putokaze RER po aerodromu i nakon pet minuta putokazi su nestali - ni traga ni glasa od rera. Onda sam priupitala nekog policajca di je stanica - on kaže samo ravno... Nakon petnaestak minuta hoda i tri upita, došla sam i do stanice. Kupila sam kartu do grada za 6.40 eura (i to dnevnu, što će se kasnije pokazati kao nepostojeća tarifa jer karta inače stoji 7.50 i to u jednom smjeru) i sjela u vlak. Tu nisam mogla pogriješiti jer samo jedna linija ide do aerodroma. Izvukla sam svoju knjigicu o Parizu da mogu pratiti stanice...

Trebala sam izaći na Cite Universitaire...

(photo by Jazzie, snimljeno iz predvorja Louvre-a)

Nakon što sam praznila sve one čupko, veet i sl. kutijice do kojih 3h, te odspavala oko tri i pol sata, moja iritantna budilica je počela zvrndati i bilo je vrijeme za ustajanje. Ustala sam se, spremila i već bila na putu za zračnu luku aka Pleso. Obavila sam check-in sa svojih skromnih 14 kg prtljage (pa za jednu babu i zimsku robu, stvarno malo) i otišla na boarding gotovo sat vremena prije leta.

Poučena prijašnjim iskustvom, znala sam što znači boarding u zagrebačkoj zračnoj luci. Trebalo je proći kroz onaj detektor, a to znači skidanje, između ostaloga, i cipela i remena. Nisam u životu letjela puno puta, ali niti na jednom od aerodroma na kojima sam bila (Kuala Lumpur, Sidney, Melbourne, Prag, Riga, Paris CDG) nisam vidjela tolike gužve kao na našem, kod boardinga. Vjerojatno zato što je samo jedan waiting room za sve letove...

Nakon tog stripinga, došla sam do čekaonicu još kojih dvadesetak minuta prije ukrcavanja u one naše krasne buseve i odmah se zaletila do "djuti frija". Proljuškala sam okolo (krasnih stvari, čak na sniženju), ali sam odlučila da neću puno love trošiti jer ne znam koliko će mi trebati u Parizu. Ipak morala sam se bar s nečim počastiti - Diorov tekući puder je pao.

Pri ukrcaju u avion odmah se moglo zaključiti da je destinacija "fensi" - moji "flajt kompići" su bili Jakov Sedlar, Niko Pulić i onaj bogataš Marić sa obitelji. Btw, gospon Marić mi je na telki djelovao nekako hm..., ali u živo je totalno seksi. Vjerujem da podsvjesno djeluje na mene i činjenica da se radi o jednom od najbogatijih Hrvata...

Bila sam skeptična, ali Croatia Airlines me ugodno iznenadila. Avion totalno dobar, osoblje isto tako, usluga izvrsna... Pisalo se dosta po novinama negativno o njima, ali stvarno su bili dobri.

Nakon cca. dva sata leta, sletila sam na pariški Charles De Gaulle...


(photo by jazzie, sa druge etaže Eiffelovog tornja)