Pregled posta

Sletila je na njegovo rame. Lagano se trznuo, neočekujući njezin dolazak. Nije je bilo dugo. Znala je da je tu sigurna. Koračao je polako, pokazujući joj sve ljepote svoga kraja. Željela je i ona njemu pokazati prostranstva koja je vidjela, daleke krajeve u koje je znala da on nikada neće otići. Ali nije mogla. Nije ga mogla smjestiti na svoje krilo i pronijeti svijetom. Bila je mala i slaba. On velik i jak.
Dugo su tako šutjeli. Nisu željeli da riječi pokvare taj trenutak. Nisu im bili potrebni ti ljudski zvukovi da razumiju jedno drugo. Dugo su se poznavali i jedna obična kretnja je bila dovoljna da ona zna što on osjeća. Znala je da je danas zbunjen. Da ni sam ne zna što osjeća. A on je znao da ona zna. Čitala ga je kao otvorenu knjigu. Želio je to sakriti, ali nije mogao. Želio je zatvoriti vrata svoje duše, koja je ona tako vješto otvarala. Želio joj je reći zbogom, ali nije mogao.
Odmah je shvatila da je to kraj. Znala je da se u njemu vodi velika bitka. Morala je presuditi. Voljela ga je previše da bi pustila da pati. Znala je da njihova ljubav nikada neće biti prihvaćena. Da je ljudski svijet ograničen i glup. Oni ne shvaćaju osjećaje.
On je znao da u njoj ima dovoljno snage da napravi taj konačni korak. Želio je da taj put i ona bude slaba, kao on. Želio je da i ona bude nesigurna. Ali poznavao ju je dobro. Znao je da u njoj ima dovoljno odlučnosti, razuma i prije svega ljubavi, da ga oslobodi tog tereta koji nosi. Odlučila je. Taj trenutak je sada. Podigla je lagano svoja krila i poletjela. Gledao je za njom, dugo, dugo. Bez riječi. Suze su mu napunile oči, ali nije niti jednu pustio da klizne. Odlučio je bar jedamput i on biti jak. Znao je da bi ona to željela. Nije ju više vidio. Ali je ipak gledao i pokušavao ju nazrijeti u daljini.
Kažu da ptice umiru pjevajući. Ova je umrla bez ijednog tona. Nije se čula najljepša pjesma na svijetu, nije bilo ni ruže ni trna, samo je duša napustila tijelo kada je zadnji put poletjela s njegovog ramena.