Pregled posta

Grad svjetla

Došetavši se do Seine ostala sam razočarana. Očekivala sam veliku rijeku poput Daugave u Rigi, ili Dunava u Beogradu, a ono oveći potok boje (i mirisa) kanala u Veneciji. Mali mostići preko rijeke su preslatki, a i turistički brodovi koji voze rijekom po cijelom Parizu. Nažalost, ja nisam probala tu vožnju zato što je u prvom mjesecu bilo prehladno, a i kiša je često padala. Mislim da bi pravi užitak bio razgledati Pariz iz tog brodića preko ljeta. Uz rijeku se nalazi mnoštvo malih tipično pariških kafića koje sam odlučila i isprobati. Sjela sam u jedan u blizini katedrale Notre Dame i naručila nekakvu "tradicionalnu toplu čokoladu". Dobila sam obični kraš-express kuhan na pola mlijeku, pola vodi, u malom srebrnom packavom bokalu, i običnu bijelu šalicu sa smeđim rubićem. Cijena čista sitnica: 5.30 eura.

Katedrala Notre Dame je još jedna građevina, koja nije ispunila moja očekivanja. Iznutra ništa "spešl", izvana lijepa, ali nikako dorasla reputaciji koja ju prati. Najviše ju je proslavio Victor Hugo, smjestivši je u središte priče o grbavom, ružnom zvonaru Quasimodu i lijepoj ciganki Esmeraldi. Kod pisanja svog kapitalnog djela on je odabrao baš tu katedralu kako bi skrenuo pažnju javnosti na loše stanje te crkve. Danas je ona bijela kao snijeg i blista. Prijateljica koja je bila u Parizu i prije par godina, kaže da su je očigledno cijelu nedavno uredili jer ju ona pamti kao sivu i prljavu, a ne tako bijelu.

Crkva koja je definitivno aktraktivnija je ona na Mont Martre. To je jedan brežuljak na kojemu je smještena čitava četvrt. I to ne bilo koja, nego ona s najviše duha. Tu žive i djeluje većina umjetnika, od kojih neki imaju i male dućančiće gdje prodaju svoja djela - slike, skulpture, nakit, ručno rađenu odjeću i sl. Navodno se tijekom dana mogu vidjeti i mnogobrojni slikari na ulici sa svojim štafelajima kako slikaju, ali ja nisam imala dovoljno vremena posjetiti tu čevrt za vrijeme danjeg svjetla jer sam u to doba uvijek imala predavanja. Ipak, nije mi jako žao jer je i večernji posjet tom kvartu veliki gušt. U tom kvartu je sniman i film Amelie (čak se može vidjeti i posjetiti kafić iz filma). Na samom vrhu brijega se nalazi navedena crkva. Arhitekutrom me podjeća na meni najljepšu crkvu na svijetu - protestantsku katedralu u Helsinkiju, pretpostavljam zbog centralne kupole. Do katedrale se može doći mnoštvom stepenica ili jednostavno uporabom uspinjače. Njihova uspinjača nije kao naša zagrebačka, onako starinjska i "skeri" kad pogledate one štrikove, nego je moderna, srebrna i cijela digitalna. Ipak, mislim da ova naša stara ima više duha.

Sa stepenica crkve pruža se predivan pogled na cijeli Pariz. Zbog tog pogleda, ako zbog ničega drugog, se isplatilo doći u Pariz. Podno stepenica se nalazi i vidikovac kojeg ukrašava mnoštvo fino podšišanog zelenila. Ma zapravo, kad bolje promislim, za sljedećeg posjeta gradu neću propustiti otići tamo za dana. Mislim da bi mogla sjediti satima na klupici i gledati taj predivan grad - grad svjetla. Jedina moja zamjerka je da se s tog vidikovca ne vidi Eiffelov toranj koji, bez obzira na omraženost među parižanima, je ipak glavni simbol grada. Zapravo vidi se samo njegov vrh, a ostatak je sakriven iza jednog drveta.

Sa Mont Martrea sam se uputila prema "ulici crvenih svjetala"...

(photos by Jazzie, rijeka Seine, Katedrala Notre Dame, crkva na Mont Martre, pogled na grad sa Mont Martre)