Marketing
O jednoj mladosti
Sjedila je u bijelom dvorcu. Tako su ona i njene kolegice zvale taj svoj stacionar. Ništa posebno, obična bijela zgradetina gdje pedesetak staraca čeka svoj red za otpis. Ipak, suprotno ustaljenom razmišljanju mladih i bezbrižnih, većina njih nije smatrala da su gotovi. Gospođe su redovito odlazile na frizuru, prepravljale svoje dvadeset i više godina stare haljine.
Gospoda su većinom bili vrlo uglađena, vadeći za nedjeljni ručak najfinija odijela te oblačeći bijele košulje i stare kravate. Subotom su imali i plesnjak. Dva puta tjedno aerobik. Bili su vesela družina. Nered u njihov savršeno precizan raspored bi s vremena na vrijeme unijela poneka smrt. To su bili dani potpunog mira. Ili točnije nemira u duši. Podsjećali su ih da se i njihov kraj bliži. Potrajalo bi to par dana pa onda opet po starom. Veselim, umirovljeničkim životom.
Bili su sretni. Imali su dovoljno. Više od onih koji su za života radili na slabije plaćenim pozicijama pa nisu mogli od svoje mizerne mirovine plaćati ovakvo mjesto. Ili onih čija djeca nisu mogli svojim roditeljima priuštiti ovakav kraj života. Njoj je dolazak u bijeli dvorac bio najbolji izbor nakon smrti supruga. Bili su zajedno pedeset i tri godine. Život bez njega u velikoj kući više nije imao smisla. Djeca su odrasla, živjela u drugom gradu. Ovo je bilo najbolje rješenje za sve.
Ipak, bilo je tu ono nešto što ju je razlikovalo od svih ostalih gospođa ovdje. Naime, sve su one željele nadoknaditi nešto što im je cijeli život falilo. Sve su one imale neke rupe za popuniti, neke nikada ostvarene snove koje su sad na neki način pokušavale ostvariti. Ona ne. Bila je zadovoljna svime. Proživjela je život punim plućima i nije se kajala ni za čime. Imala je dobrog supruga, koju ju je volio i pružio joj sve. Ljubav, novčanu sigurnost, stabilnost.
Svako nedjeljno popodne, dok su drugi igrali šah, rješavali križaljke, pleli ili samo razgovarali ona je sjedila u kutu sobe gledajući kroz prozor. Redovito. Zanimljivo je da ju nitko nikada nije pitao zašto sama sjedi. Nitko nikada nije primijetio da ona svake nedjelje odvaja dva sata samo za sebe. Za svoja razmišljanja. Možda su mislili da tuguje, da su stari ljudi hiroviti, da treba malo mira.
Nitko nije mogao pogoditi o čemu razmišlja o tom trenutku. Nitko nije znao. Nikome nikada nije rekla. Glavom su joj prolazila sjećanja da jedno davno ljeto.
...oko nje samo stare zgrade, pune ornamenata...
...ljudi šeću gradom, kupujući suvenire...
...strani jezici se čuju na sve strane...
...male terase pune cvijeća......jedan stari, zahrđali autobus...
...miris kiše...
...mladić, taman i preplanuo...
...djevojka mlada i slabašna - ONA...
...oko vrata ogrlica od jantara...
...prste provlači kroz frčkavu kosu...
...svuda pjesak oko njih...
...palačinke sa sirom...
...tornjevi crkvi se izdižu na sve strane...
...mala soba, dva kreveta...
...ruka u ruci...
...latino ritam i dalje odjekuje...
...ples, tako strastven...
...miris kave...
...par divljih jagoda u njegovoj ruci...
...stari dvorac i večera za dvoje...
...jedna čaša bijelog vina...
...njegove usne, njezine usne...
...njegovi poljupci, njezine grudi...
...njegove ruke, ONA...
...njezin razum...
...njezina samokontrola..
...poštovao je njezinu odluku...
Nikada se nije grizla. Nikada se nije kajala. Ponekad bi suza kliznula. Ali znala je da je proživjela sve. Znala je da je bilo bolje tako. Uvijek je znala reći ne, uvijek je znala razumom procijeniti. Nije joj bilo žao.
Duh salse je živio u njoj. Njegovi dodiri su zauvijek ostali u njoj. Njegove poljupce nikada neće zaboraviti. On je bio jedini čovjek kojega je voljela, ali voljela onako istinski. Ne kao prijatelja, nego kao ljubavnika. Iako joj pravi ljubavnik nikada nije postao.
Sjedila je u bijelom dvorcu. Nije joj bilo žao.
Post je objavljen 28.02.2005. u 20:05 sati.