Jazzie

Treba mi pauza.

Ne dugo - samo par tjedana da napunim svoje blogovske baterije.

Vratiti ću se kao ona stara, ali ipak malo osvježena.

Biti ću tu, čitati vas, ali neko vrijeme neću pisati...

Nisam otišla zauvijek!

Kao klinka uvijek sam razmišljala kak bi bilo dobro da mi mama radi na nekoj dobroj poziciji. A što je tad bila dobra pozicija za mene je dosta neobično.

1. Medicinska sestra
Naravno, da uvijek mogu upadati kod doktora preko reda - nema čekanja. Da sve dijagnoze zna napamet tako da uopće ni ne treba ići kod doktora. Jednostavno, ono, stara bi bila faca.
2. Frizerka
To je već bilo iz malo starije faze - da mi uvijek može raditi dobre frizure koje izgledaju onako profesionalno napravljene. U klinka fazi to bi bile dobre pletenice, riblje kosti i slično.
3. Dizajnerica
Logično - da mi radi robu. Fino dizajniranu, uvijek nešto special i stalno nešto novo.
4. Prodavačica u Nami
To je bilo još u vrijeme komunizma kada je Nama bila "the place" za kupovinu. Sve što se moglo kupiti u ovom gradu je bilo baš u Nami, a prodavačice su imale popuste i mogućnosti da zgrabe robu prije ostalih smrtnika.
5. Učiteljica/profesorica
Ne nužno da meni predaje, nego samo da privatno znam sve ove ostale učitelje/profesora pa uvijek imam male privilegije! :)

To je bilo nekad. A danas? Danas bi jedno "predsjednik uprave" mjesto mi bilo sasvim dovoljno. Nije važna profesija, nije važna firma, glavno da pare kapaju. A onda ste i kod doktora odmah na redu, imate uvijek frizuru, robu kakvu želite, dućane po cijelom svijetu, a ni poznanstava ne fali.

Obožavam akciju. Volim divljanje. Volim živjeti punim plućima. Volim okus adrenalina u svojim austima. Kada osjetim srce kako mi kuca tamo negdje u vratu, onako glasno gutam slinu i znam da slijedi nešto strašno i ludo, ali toliko čekano i željeno.

Ima više stvari koje mi podižu razinu adrenalina. Prva je definitivno brzina. Volim brze aute i kada pritiskom na gas oni onako divlje vuku naprijed, zabijajući mi tijelo prema otraga. Volim onaj zvuk motora koji vrišti. Volim gledati neku malu točku uz cestu kako brzo nestaje iz mog vidokruga. Jednostavno brzina je moja stvar broj jedan.

Posebice volim kada letim avionom. Avion se polako i onako moćno vozi po aerodromu, dođe na pistu, postavi u startnu poziciju i stisne gas onako jako. Onaj zvuk turbine, snažna sila koja me gura unatrag, želja pomiješana sa strahom. Obožavam uzlijetanja. Ono njegovo rulanje po pisti prije nego što se odvoji od zemlje je za mene veličanstveno.

Volite li živjeti sto na sat? Volite li okus adrenalina? Što vam ga diže? (adrenalin naravno)

U zadnje vrijeme sam super. Osjećam se izvrsno! Zadnjih dva tjedna mi je bilo toliko dobro da se iskreno pribojavam onog što slijedi. Znam da zvuči čudno, ali u mom životu postoji nekakva kozmička ravnoteža koja se uvijek održava. Inače mi se događaju dobre i loše stvari naizmjence, održavajući ravnotežu poput hodača po žici u cirkusu. Na jedan uspješno položen ispit, mora doći jedna velika svađa. Na jednu tešku prometnu nezdgodu, najljepše putovanje moga života. I tako vam je to kod mene. Dobro i loše se ciklički izmjenjuje.

Ali zadnja dva tjedna događa mi se samo dobro. Što god taknem pretvara se u zlato. Metaforički naravno. Razmišljam da i loto počnem igrati. Ali ne samo da mi se dobre stvari događaju nego je moj inače promjenjivi i uvijek namršteni temperament postao mekan, dobar i odlično raspoložen. Zadnja dva tjedna gotovo sve mi je po volji, sve ide kao po špagi, sve je pet. I da - to me brine. Nadam se da sada neće uslijediti jedno tmurno razdoblje, kako to inače kod mene biva. Nadam se da nakon ovog zadovoljstva neće doći razdoblje mraka.

Imam velike planove ispred sebe. Velike promjene me očekuju u sljedećih mjesec dana. Želim da sve bude dobro. Ali ova paranoja, stečena iskustvom (a ne maštom) me malo počela izjedati. Ne puno (jer stvarno sam dobre volje), nego onako malo mi visi u zraku. Bojim se da se nešto loše ne dogodi, da kompenzira ovaj duži period dobra.

Želim vjerovati da sami upravljamo svojom sudbinom. Da sama mogu svojim optimizmom i pozitivizmom utjecati da mi se dobro događa. A dobro mi je sada. Želim da potraje. Zauvijek. Ali što ako je stvarno sve već odavno zapisano i mi na to nemamo utjecaja? Možda smo stvarno tu zbog ravnoteže među zvijezdama...

Danas se održavao štrajk radnika Industrogradnje. I to me samo potaknulo da malo promislim o nekim stvarima. Mislim da ovo o čemu pišem nema previše veze s tim štrajkom, ali jednostavno mi je on dao ideju. Razmišljam zašto su ljudi toliko nezadovoljni svojim poslom, plaćom, stanjem u državi. I dolazim do zaključka da su za to vjerojatno sami krivi.

Pogledajte ljude na burzi – nevjerojatna pravilnost se pojavljuje da nekih struka nema uopće među nezaposlenima, a od nekih drugih sve vrvi. Jednostavno, radi se o zanimanjima za kojima nema potrebe, ali ljudi se i dalje školuju baš za to. Ne pokušavam ja umanjiti krivnju države, ali ljudi su skloni za sve okriviti baš državu, kako bi skinuli teret pogrešne odluke sa sebe. Mislim da je to pogrešno. Svatko svoje zanimanje sam odabire pa si je dakle i sam kriv da li poslije ima ili nema posla.

Sjećam se razdoblja kad sam ja bila na kraju srednje škole i upisivala faks. Naravno, odluka koji faks upisati je bila jako bitna i o tome sam višestruko promišljala. Bila sam prije odličan učenik i stvarno sam imala jako veliki izbor, što dalje. Bila sam talentirana za razne stvari i vjerujem da što god (od par potenijalnih kandidata) odabrala ne bih pogriješila. Moji su interesi varirali od nuklearne fizike i matematike do komparativne književnosti i jezika. Trebalo se u jednom trenutku odlučiti, a ja sam sve stavila na papir. Moji interesi za ta sva područja su bili gotovo podjednaki, ali mogućnost zapošaljvanja kasnije nije ista. Vodeći se tom idejom odabrala sam ono što mi kasnije praktički garantira posao.

Vjerujem da se u svakoj struci najbolji (ili par najboljih) može istaknuti i dokazati. Ali u nekima i kao prosječan imate šanse, dok u drugima prosjek jednostavno propada. Je li mi žao što sam odabrala to što sam odabrala? Ponekad.

Kada se moram bakčiti s nekakvim tehničkim stvarima žalim što ne čitam više, što se ne bavim povijesti umjetnosti ili glazbom. Ali svejedno ja to volim. A sve želje jednostavno ne možemo ispuniti. Zato mi ovo ostalo ostaje kao hobi kojim se bavim za svoj gušt. Ja sam za svoje zanimanje odabrala ono što, osim što volim, će mi donositi i solidna primanja.

Znam, mnogi ljudi nisu materijalisti i izjednačuju svoje mogućnosti – te odabiru isključivo srcem, ali ipak mislim da je to pogrešno. Ma nije pogrešno, ali ako kasnije nemaju posla onda moraju shvatiti da su to mogli promijeniti. Da su htjeli.

Ne zastupam ja ovdje ideju da čovjek mora studirati ili izučavati ili baviti se nečim što ga ne zanima, nego samo da treba to sagledati iz različitih kuteve i onda odabrati ono što je za njega dugoročno najbolje. Ja jesam.

Baš pročitah da su nam odgodili pregovore za primanje u Europsku uniju. I nisu definirali novi datum za početak pregovora. Sad će se naravno cijela blogosfera zgražati - većina će vrištati zbog gospona Casha, drugi će vikati "heroj, a ne zločinac". Sad svi očekuju da ću ja biti u prvoj skupini, ljuta što naša, vaša, moja, lijepa, najljepša, najbolja obala, nazgodnije cure, neće ući u tu Uniju.. Eh, kako stvari stoje, za sad ostaju nama samo naše Unije (tam na moru).

Svakim danom raste broj euroskeptika. Sir i vrhnje su nam postali najveća briga. Nije bed kaj nam mladi nemaju posla, što smo prezaduženi. Nama su najveća briga kolinje (živjela triheneloza!), domaći sir (u koji kumice dodaju sve po redu, da ne bi previše mlijeka potrošile), domaća jaja koja stoje na suncu satima (ah, salmoneloza)... Fućkaš životni standard, kad mi klopamo fino domaće, a ne GMO.

Ali pazite sad! Ja sam danas bila u jednoj od država EUa. Jednoj jakoj, staroj, uglednoj državi. I velikoj (sad znate da nije Slo). I tak sam popizdila na njih. Na njihov standard. Na njihov odnos prema nama - građanima trećeg reda. Na njihova pravila. Na njihov život. Ma, na sve sam popizdila. Počevši od one segregacije EU/non EU na granicama pa do tretiranja osoba kao kriminalaca. Ponašaju se kao da su boga za jaja ulovili. Jebali ih novci, jebo ih ugled, kad se nisu u stanju ponašati ljudski.

Dakle, lijepo bih ovim putem molila šjora Casha da ostane kukavica do kraja. Da se nikada ne preda. Da bježi do kraja života, onemogućavajući nam ulaz u tu usranu Uniju. Da on sam, bude spasitelj naše čitave nacije! Svojim kukavičlukom nam zapravo čini dobro. A on misli da je faca. Pa jesi faca - sve nas zajebavaš, ali neka tako i ostane. Ja se više ne bum bunila.

I samo da znate - ja nikada do sada nisam glasala (a izbora nam hvala Bogu nije falilo). Bježim od politike maksimalno (i uopće me ne zanima kaj netko misli o mojem neizvršavanju građanske dužnosti). Ali kad bude referendum o pristupanju EU, ja ću ići prvi put. I zaokružiti ću NE! Usrana mi je ta Unija totalno!

Ispričavam se na prostotama, ali stvarno sam živčana. Ma zapravo, niš ne ne ispričavam. Mogu si ja misliti kaj ja hoću!

Prije par dana je poginuo sin od Šeksa. Njegove slike nisu se nalazile samo u crnim kronikama, nego i na naslovnicama gotovo svih hrvatskih novina, posebice onih dnevnih. Jučer se dogodila teška prometna nezgoda u kojoj su smrtno stradala četiri mladića, a jedan je teško povrijeđen. Na naslovnici današnjeg Večernjaka nalazi se slika smrskanog Renault Clia i onog limenog sanduka u kojemu odnose tijelo jednog od poginulih. Ponekad se pitam jesu li ti novinari ljudi... Što bi sve napravili za povećanje naklade?

Znam da novosti prodaju novine. Razumijem da im je naslovnici najbolja reklama, ali zar uopće ne mogu razmišljati o obiteljima poginulih/stradalih. Nije isto kad se Severina dobro izjebe i onda to stave na naslovnici, i kada mladi život nestane (svojom ili tuđom krivnjom). Iza njega ostaje iznimo ožalošćena obitelj, koja nije kriva za ništa, a koju sa svakog kioska gleda lice umrle osobe. Vjerujem da se majka i otac ovih dečkiju što su poginuli, zgražaju nad današnjom naslovnicom Večernjaka i razmišljaju da li je baš njihov sin u limenom lijesu. Shvaćam da netko želi zaraditi na korumpiranosti, nepotizmu ili zlouporabi položaja nekog ministra, ali iz tuđe tragedije raditi vijest dana je jadno.

Naravno novine su tu da nam prezentiraju vijesti, ali na jedan taktičan način. Slika Šeksovog umrlog sina na naslovnicama je bar meni, djelovala jadno, očajno... Ako ne mogu prodati novine na pošten način, bolje da ih i ne prodaju.

Razmišljam što goni te ljude na takve neljudske poteze. Zar oni ne razmišljaju da se takvo nešto može dogoditi i njima, nekom članu njihove obitelji. I kako bi to onda bilo, da gledaju iz svakog izloga sliku svoje voljene osobe – znajući da nitko o tome ne piše s nekom ljubavi, nego onako čisto faktički, novinarski, često iznoseći i krive činjenice. Naravno, ja sam za to da se piše. Piše istina. Necunzurirano. Ali ne da se naslovnicu stavlja nešto što može povrijediti nekoga – obzirom da se u ovom slučaju ne radi o pronevjeri par stotina tisuća kuna, nego o smrti voljene osobe. Nečemu najgorem što se može dogoditi... Takvoj vijesti je mjesto u crnoj kronici.

Jadno je što danas sve ljudi zbog novaca rade. Jadno je što danas ljudi ne razmišljaju o osjećajim drugih, nego gaze na putu prema svom uspjehu. Ali sve će se to njima jednom obiti o glavu...

Stereotip je po definiciji nešto konvencionalno, formulirano, vrlo pojednostavljeno mišljenje, koncepcija ili vjerovanje. I svi mi smo im skloni. Ipak, ja ih pokušavam maksimalno izbjegavati jer se često ona stereotipizirana strana nađe uvrijeđena. Tako sam ja i u prošlom postu napisala da su žene lošiji vozači od muškaraca i primjećujem da nekima to nikako nije odgovaralo. Niti činjenica da sam pokušala biti što realističnija i istaknula riječ kao što su većina, u prosjeku, to nije pomoglo. Zapravo čini mi se da se ljudi toliko nađu pogođeni tim stereotipima da jednostavno ostatak ne percipiraju.

Naravno postoje i oni stereotipi koji ljudima odgovaraju, te se na njih ne bune. Sigurno znate onu priču da muškarac koji ima velika stopala ima i velikog pišu. I to kada kažete nekom muškarcu veliko broja noge, on se naravno odmah složi s vama. Ako to kažete nekom s malom nogom, naravno, reći će da su to glupave generalizacije.

Ja bih rekla da stereotipi nikako nisu dobri, ali jednostavno je ljudski da pokušavamo stvari promatrati u grupama, a ne pojedinačno. I u najslučajnijem, i najrazličitijem skupu ljudi postoje određene sličnosti prema kojima možemo raditi generalizacije. S više ili manje točnosti.

Evo, primjer par tipičnih stereotipa*:

*nadam se da shvaćate da ovo nije moje mišljenje

Postoji jedna stara muška rečenica da se žena i auto ne posuđuju. Ne nužno tim redoslijedom. I toga se većina danas pridržava. To za žene je po meni ok – nikad nisam shvatila one swinging fore, ali za aute mi je samo donekle jasno. Ja naprimjer ne volim svoj auto posuđivati i to u najvećoj mjeri izbjegavam – moji muški prijatelji većinom imaju aute, a za one koji ne voze većinom nemam dovoljno povjerenja u njihove vozačke sposobnosti. Što se tiče prijateljica, to ne dolazi u obzir. Zašto? Jer žene jednostavno ne znaju voziti.

Znam, sad će me sve feministkinje napasti i reći da je to najobičnija generalizacija, ali u većini slučajeva to je tako. Ponavljam, većini – ne u svim. Stvarno priznajem da ima žena koje voze bolje od prosječnog muškarca, ali vrlo malo. Eto, ja kad pogledam ne znam gotovo niti jednog muškarca koji loše vozi, ali gotovo ni niti jednu ženu koja dobro vozi (sebe u ovoj priči izostavljam jer ne mogu biti objektivna po tom pitanju).

U čemu ja mislim da je fora? Prvo dobar dio žena je plašljiv pa se boji stisnuti auto te se vuku po cesti kao puževi i zadržavaju promet. Jedan dio ne želi biti takav pa bezrazložno, divlje i opasno stišću gas, želeći izbjeći svrstavanje u prethodnu kategoriju. Nadalje, žene (to sve ja govorim u prosjeku, čast iznimkama) ne guštaju u vožnji. To je njima nužno zlo, tako da jednostavno nema onog dobrog feelinga. Što se tiče parkiranja, moram priznati jednu odvratnu stvar – to je muškarcima jednostavno urođeno. Ne, neću ja pričati onu teoriju o igranju autićima kao djeca, nego jednostavno ono što je statistika pokazala. A to je da muškarci imaju (u prosjeku!) bolju prostornu orijentaciju. Sjetite se samo najbanalnije stvari – koliko žena ima problema s razlikovanjem lijevo-desno, a kamoli tek sa zahtjevnijim situacijama. Često ženama fali i osnovnog tehničkog znanja, o performansama motora, snazi, okretnom momentu, a o kočenju motorom da i ne pričamo.

Ponavljam to je sve prosječno. Ima frajera koji su živa opasnost na cesti i žena kojima je vožnja jednostavno urođena.

E da se sad vratim na ono posuđivanje. Unatoč toj našoj ženskoj vožnji, ja ne shvaćam frajere koji ne daju svojim ženama (curama) da voze njihove aute jer se boje da će ih razbiti. Dokazano je da su žene pažljivije za volanom i da čine manje sudara te je zbog toga u nekim zemljama čak i osiguranje jeftinije za žene, ali njih baš briga za statistiku. Oni znaju da su oni bolji vozači i da im auto previše znači. Po meni su to najobičniji primitivci. Ja svom dragom dam najnormalnije da vozi moj auto – bila ja s njim ili ne. A stvarno sam freak i auto mi je kao kućni ljubimac. Ipak je to samo komad lima.

Gledam danas u bircu kako je frend dao curi ključeve od auta da ode do dućana. Oduševilo me to. On vozi sportski auto, cijeli sređen, obožava se ganjati s njim, ali ipak ga da curi najnormalnije. Mislim da je to i nešto normalno. Ja kad sam bila u periodu između dva auta, najnormalnije sam vozila auto od dragog kad god mi je trebao. Ali većina muškaraca, posebno oni s novijim, luksuznijim i/ili sportskijim autima, ne daju svojim boljim polovicama da sjednu za volan. E to vam je meni čisti primitivizam!

Jebo vas komad lima, za ženu koju volite! Ja, da sam muško, bi joj skinula sve zvijezde s neba, a ne ju pustila da šeta gradom po snijegu i tronca se u tramvaju dok auto stoji na parkingu.

Mislim da postoje dvije vrste umora... Ma zapravo, vjerujem da ih ima više, ali sam preumorna da bih pisala o više vrsta umora!

Dakle, prva vrsta je onda kad se čovjek osjeća umorno, iscrpljeno, ali taj dan nije radio ništa posebno. Jednostavno fiziološka potreba za spavanjem ili odmorom.

Druga vrsta je, vjerujem ona koju trenutno osjećam kada se čitav dan radi nešto, radi puno, ali s guštom. Sad se osjećam prebijeno, ali sretno i zadovoljno! Kad bih bar svaki dan bila ovako umorna...

Dakle, sad razumijete zašto je ovaj post tako kratak - jednostavno nemam snage u prstima stiskati tipkice, a toliko tema mi se roji glavom.

Danas je naš dan.
Uživajte u njemu!
Jer svih ostalih 364 (ponekad i 365) dana je njihovo...

Iako je ovo što pišem već odavna poznato, ne mogu to ne zapisati. Neka to bude utvrđivanje gradiva – možda ovaj put to i ostane u ovoj pikuli (špekuli) od mog mozga.

Ljudi razočaranje potpuno krivo doživljavaju – nije nikada kriv onaj koji nas je razočarao, nego je krivica isključivo u nama. Nije on/ona/ono napravio nešto krivo, nego smo mi jednostavno previše očekivali. Želimo da on/ona/ono bude ono što mi želimo da bude, ali on/ona/ono je ono što sam/sama/samo želi biti, a to se često razlikuje od naših želja. Očekujemo od ljudi previše, očekujemo ono što nama odgovara i kada se oni ne uklope u te naše kalupe ponašanja, osjećamo razočaranje. Osjećamo se izdano, iako ta osoba nije nikoga izdala – ona se ponaša baš onako kako želi. Izdalo nas je isključivo naše očekivanje, naša glupost da dižemo kriterije ljudima koji jednostavno tome nisu dorasli.

Znate li kako se pleše limbo? To je onaj štap, metla, ruke ispod kojeg se provlačite, savijajući trup unazad. Nekada se lako provuku ljudi ispod prepreke koju ste im postavili, a nekada zapnu i padnu. Zašto su pali? Zato što ste vi prenisko tu prečku stavili. Da ste je stavili malo više, oni bi prošli i nikome ništa. Vi ste im zadali nešto što oni ne mogu izvršiti.

Tako je to i u životu. Možemo krojiti samo svoj život. Možemo očekivati puno od sebe i to, ispunili/neispunili, ostaje u nama. Ali nemojte prevelike nade polagati u ljude koji to ne zaslužuju jer ćete se onda osjećati kao ja sada – a to vjerujte mi, ne želite.

Nema u meni trenutno ljutnje, nema u meni trenutno živčanoće – samo melankolija i jad... Nemam potrebu za razbijanjem ili galamom, samo se čudim samoj sebi kako sam mogla biti tako glupa.

I znate li što je najgore: opet ću napraviti istu pogrešku – jer ne znam drugačije.

Otvorim oči ujutro i osjetim glavobolju. Kad dan započne sa glavoboljom, znam da ne može dobro biti. Dignem se odmah, zamrači mi se pred očima (niski tlak) i doteturam do prozora, a vani pada snijeg. Odem do kupaonice i naravno zauzeta je. Nije mi jasno zašto je svako jutro zauzeta baš kad ju ja trebam. Obučem se – ništa od onog što sam željela obući nije bilo čisto, ali nađem ja zamjensku kombinaciju. Izađem van i shvatim da ne mogu staviti kapu na glavu jer imam rep (snijeg pada, kosa mi je malo masna), i prepravim ja rep u neku provizornu, nisku pundžu. Dođem do auta i čistim snijeg 15tak minuta. Stanem u visoki snijeg za vrijeme čišćenja i tenisice mi promoče, i duple čarape se namoče. Dođem do grada i nađem parking na zadnjoj etaži garaže (išla sam u garažu samo da ne moram poslije opet čistiti auto jer snijeg naravno još uvijek pada). Dođem do lifta, lift ne radi. I pješice četiri kata odkoračam. Frajer me na zebri skoro zgazi, kada sam prelazila ulicu. Snijeg mi leti u lice. Dođem na Trg i žena mi nudi nekakav letak i prodaje priču o svom Bliblijskom životu. Na postolju jednog rasvjetnog stupa stoji frajer i držeći Bibliju u ruci vrišti o nekoj vjeri, religiji, Bogu. Ulazim u Tantru – garderoba ne radi. Dolazim na kat, pronalazim cure i uživam u ugodnoj višesatnoj kavici. E, da mi vas blogerica nema, bilo bi danas mrtvih!

Vraćam se do garaže i platim četiri sata parkinga, zbog 3 minute (inače bi bilo 7 kuna manje). Zovem mamu da pokupim nju i sarmu (moj ručak), ali ona je nešto nadrkana i kaže mi nek se snađem za jelo. Neki frajer s Alfom mi se guzi po gradu i najrađe bi stisnula auto i oprala ga, ali motor je hladan i ne smijem ga stiskati. Dođem ispred zgrade i nema mjesta za parking. Odem na dalji parking i nađem mjesto u najdaljem kutu. Došetam do stana. Moja sestrična je u posjeti tu, spava, a ja slušam dedinu prodiku zašto je hodala gradom „golog trbuha“ po noći. Pa ima 18 godina, zna si valjda potkošulju sama obući! Uzimam Gloriju. Pročitam da Vedrana Rudan ima rak i da ne može doći k sebi od straha i razmišljam da bi opet mogla pročitati Uho, grlo, nož... Glava me i dalje boli.

Zrak u sobi je suh pa mi nos curi. Otvorim prozor, ali onda mi je hladno. Gledam svoj kupček bambusa i znam da im moram vode dati jer ne stane puno vode unutra, a oni ju brzo popiju, ali mi se ne da odšetati do kuhinje. Jela sam samo jednu šnitu kruha sa eurokremom i gladna sam, ali sam prelijena ići raditi nešto za klopu. Naočale mi padaju s nosa i baciti ću ih kroz prozor, ako se još jednom pomaknu. Konektiam se na net, logiram na MSN i vidim već drugi put jednu kombinaciju koja mi nije draga. To me čini ljutom. Ma zapravo razočaranom...

Imamo obiteljsko gledanje Dore i čak je vrlo zabavno jer su mi ujak i sestrična došli u posjet, i valjamo neke gluposti. Oni naručuju ćevape s lukom (nakon sarme koju je stara ipak donijela) i ja bi tak ostala, gledala s njima to čudo i papala, ali dogovorila sam se za van, a ne mogu u zadnji tren otkazati. Sjedam u auto, ali sve se zaledilo i niš ne vidim kroz prednju šajbu. Krećem polako, ali zbog vode, leda, snijega, noge mi sklizne (odleti prema gore) s papučice kuplunga i auto mi crkne. Dođem po dragog, a on je nadrkan jer kasnim. Posvađam se s njim.

Dolazim u birtiju i svi me gnjave zakaj sam namrštena. A meni se ne smije i svi mi idu na živce s tim davljenjem. Htjela bih piti nes od vanilije, ali nema ga više. Na jukebxu puštaju Iron Maiden i slične i glava mi se hoće raspuknuti sa svakim udarcem bubnja i basa. Vraćam se doma. Sjedam za laptop i pišem ovaj tekst. Na radiju svira „Rijetko te viđam sa djevojkama“ (verzija od Eni, a ne Idola). Volim tu pjesmu.

Mislite da je to bio loš dan? Ne, jedan običan, najobičniji dan sa puno malih sitnica koje kad se stave na papir zvuče loše, ali stvarno je bio prosječan. Ništa se nije dogodilo! Osim kaj sam upoznala Dani – PUSA!

Nije mi jasno zakaj se ljudi ljube. Grljenje nam daje nekakav osjećaj pripadnosi pa to shvaćam, ali čemu ljubljenje. To je kao znak ljubavi prema nekome, a tko je to izmislio? Tko je odlučio da se dvije prijateljice trebaju dodirnuti, usnama u obraz, i napraviti onaj cmok! U nekim zemljama se i prijatelji i obitelj pozdravljaju kratkim poljupcem u usta. Osim naravno ako ste prijateljica s beštijicom - onda se strogo ne dodirujete i nedaj bože ljubite. Tko je odlučio da se par ljubi u usta...

Dakle ne kužim zakaj se ja sad moram ljubiti u usta s nekim, gurati mu jezik u njegovu usnu šupljinu, dodirivati se s njegovim jezikom, okretati glavu i šta ti ja znam šta još. Jasno mi je da je to lijepo, da čovjek ima nekakve receptore u jeziku pa mu ljubljenje pričinjava gušt, ali i mnoge druge stvari su nam gušt pa nemaju reputaciju koju imam taj poljubac. Zašto ne bi naprimjer kad sretnemo nekog gurnuli palac u njegova usta? To bi mogao biti novi pozdrav između dva ljubavnika. Fino gurnete palac i izvučete ga polako van. Dobro, da ruke su prljave. Ili zašto se ne bi pozdravljali sa eskimskim poljupcima - traljnjm nosom o nos (iako je meni klasični french kiss bolji, ali i ovako rade neki ljudi)...


Vidite kak je to prljavo? Razmislite si s koliko ste se ljudi ljubili u životu - fino malo matematikice i shvatiti ćete koliko različitih bakterija i parazita ste pobrali do sada. I to je sa kao znak ljubavi. Dragi ja tebe volim pa ti fino dajem par tisuća parazita. Eto ti poklon u znak moje ljubavi! Ma jeben ti je taj poklon.

Ili možda kad bi izmislili kondom za ljubljenje? Fino ga navučeš na jezik i ne dodiruješ se ustima negi isplaziš jezik i plešeše jezični ples. Pa kaj ne bi bilo dobro? Nema bakterija, nema ničega. Čak bi bilo dovoljno da samo jedan partner to stavi na svoj jezičak. Eto, to bi bio način sigurnog ljubljenja. Jedino kaj ga ne bi mogli zvati kurton nego jezikon, ali ko da su riječi bitne, glavno da se vi žvalite.

Jao, što sam zabrijala danas...

Jako me zna ispizditi kada dođem negdje u javni WC i onda čujem nekog drugog kako piša. To mi je stvarno iritantno i odvratno. Ok, znam ja da svi mi imamo svoje potrebe, da svi kakamo i piškimo, čak i oni za koje vjerujemo da su bogovi sami i da ne rade takve "prljave" stvari, ali zar ja stvarno moram slušati druge dok piške... To mi se nikak ne sviđa. A to vam je kod nas, neizbježno. Jedini spas bi mi bio uvijek trčati doma na WC. Ozbiljno, moja kupaonica je jedino mjesto na svijetu, valjda, gdje mogu slišati žuborenje samo svog mlaza.

Problem su zapravo stvorili građevinarci. Ili možda arhitekti. Ili, kad bolje razmislim škrti investitori. Ma zapravo, zbog svih njih se to događa. Uvijek naprave veliki toalet i onda nekim kvazi pregradama pregrade kabine sa WC školjkama. Fino su mogli napraviti zidić, mali, tanki, koji ide od poda do stropa. A ne, oni stave na nosače nekakve daske visoke 2 i pol metra. Tak da je zvukovi i miris dolaze odozdola i odozgora. Ma, imate pravi surround. Sigurno znate taj zvuk, gusti mlaz mokraće lupka o keramičke stijenke jeftine školjke. I odmah da primijetim da je nevjerojatno kako mlade i zgodne, elegantne žene, imaju tako guste, živčane mlazove pišaće. Stvarno im to nikako ne stoji...

E sad, ja sam naravno otkrila točno jednu točku na stijenci školjke koju morate gađati da bi to žuborenje vašeg potočića (ili kao što rekoh, kod nekih i čitave bujice) bilo minimalno. To vam je kao u košarci kad gađate onaj ćošak onog nekakvog četverokuta na ploči i kad se od njega lopta odbije, uvijek upada u koš. Tak vam je jazzina točka na WCu. Dakle, iz polučučnja (naravno, nikada ne sjedam na školjku, osim doma), morate gađati onaj okomiti rub školjke. Ne sredinu, tam di je voda jer onda se grozno čuje, pa čak niti blizu vode, nego skroz uz rub. Samo naravno pripazite da se ne pomaknete previše k rubu pa da sebe ne popiškite. Naravno, to je samo kvazi rješenje jer se ti zvukovi u potpunosti ne mogu izbjeći.

Naravno, još je gora situacija ako osoba do vas obavlja dužu nuždu. Ili najgora, ako vi morate na dužu nuždu, a ne možete se strpiti do doma. E, onda nastaju problemi. Redovito se čuje tiskanje, onaj plonk kada drekić upadne u vodicu, ponekad koji vjetrić... I poslije toga treba još oprati ruke pored svojih piš-kaka-susjeda. Naravno, nitko ne gleda nikoga u oči - dapače, glave su nisko pognute.

Ne smijem zaboraviti ni onaj glupi osjećaj kad uđem u te kvazi-pregrađene WCe i vidim dole, uz rub, noge te susjedice po nuždi. I onda gledam cipele i razmišljam kakva je ženska. Mislite da se može pogoditi po cipelama i mlazu kakva je? Čini mi se da ne...

Posebnu kategoriju čine žene koje zapišaju dasku (pa ak ne sjedaš, lako ju možeš dignuti), one koje ubace uložak u školjku (jel tak i doma rade, baš me zanima), one koje ne početkaju zahod nego ostane onak kakavi, one koje ne peru ruke poslije (jel kao nisu niš prljavog dirale), one koje bace uložak u otvoreno smeće i ne zamotaju ga, nego mi sve poslije gledamo njihovu krv...

Zato, drage moje, pazite kak obavljate nuždu, nikad ne znate ko je pored vas u WCu... Možda baš neka dokona žemska koju jako muči vaš mlaz!

Jednom kada zatvorim neka vrata za sobom, ne želim ih otvarati. Ali sjećanja u meni polako tinjaju, dok ne nastane veliki plamen koji sam izlazi van. I ne dam mu zraka, ne dajem mu priliku, ali on izlazi. A moje suze ne mogu toliku vatru ugasiti. Osjećam kako se vraćam po onom putu koji sam odavno prošla, osjećam kako je čitavo dalje bilo bespotrebno kad sam ponovno na početku. Osjećam se kao dijete koje igra neku igricu i kada nije uspjelo prijeći na višu razinu, vraća se na početak i pokušava nekim drugim načinom. Ali ja nisam dijete. Ja sam odrasla osoba koja je do sada valjda mogla već neke stvari naučiti. Ali nisam ih naučila. Vraćam se nazad, utabanim stazama da pokušam neku drugu varijantu. Da probam nekim drugim putem doći do cilja.




I trudim samu sebe prevariti, ali ne mogu. I trudim svoje srce zavarati, ali ne da se. Koliko jaki moraju biti osjećaji da ih razum prevladati ne može. Kolika se borba, između dobra i zla, mora voditi u meni, da zlo pobjedi. Ali nije to pravo zlo. Nema tu krivog put. To je samo obično zlo jer mnogi će mostovi na taj način morati biti porušeni. A konačan cilj se nikada neće moći ostvariti. Čemu graditi gradove od pijeska, kada znamo da ne mogu potrajati? Čemu davati srcu lažnu nadu, kada znamo da to ne može biti. Ali čovjek sam, ne znam bolje.




Nekada sam bila snažna. Nekada sam bila jaka. Ali danas? Danas sam samo obris one mene, koja sam bila. Danas sam samo duh. Ma ni toliko. Svaka sličnost s vremenom se gubi. Tonem u sve veće dubine beskraja, i ponekad se pitam gdje mu je kraj. Ali beskraj nema kraja, i uvijek mogu dublje. Pitanje je samo koju dubinu ja više neću moći podnijeti. Kao kada ronioc zaranja u more, tako se i ja polako navikavam na tu dubinu - dovoljno sporo da ne eksplodiram, a dovoljno brzo da mi se stalno vrti. Okreće se svijet oko mene. Okreću se svi, svi idu nekamo, a zapravo idu u krug. Ja stojim na mjestu. Rađe bi išla u krug, nego bila na mjestu.




I koliko god daleko odeš opet si mi preblizu. Možda su tisuće kilometara na zemlji, ali u mom srce tih samo par centimetara prelaziš svakodnevno. Možda te moje oči svaki dan ne gledaju, ali ja te vidim. Možda te moje uši svakodnevno ne slušaju, ali ja te čujem. Možda moje tijelo svaki dan ne dodiruješ, ali ja osjećam tvoje dodire. Kao da nikada nisam isprala tvoje tragove oni su tu. Kakvi to moraju biti tragovi u pijesku da ih more odnijeti ne može? Kakvi moraju biti tragovi u snijegu da ih sunce otopiti ne može? Tvoji tragovi izgaraju od želje. Oni žele mene. Ja želim tebe. Pa tko nas onda spriječava?



Tako je bolje za oboje...

Pročitala sam danas na indexu da se dvadesetogodišnji student FERa bacio s zgrade. I stvarno sam se zabrinula za sebe jer me ta vijest uopće nije iznenadila. Ali stvarno, prihvatila sam to kao nešto normalno. Dapače, čudi me kako nema više samoubojstava studenata obzirom na naše fakultete i roditeljstvo kakvo je kod nas normalno. Brinem se kakva sam ja to osoba postala kada mi je samoubojstvo jednog mladog čovjeka, normalna stvar.

Školski sustav u Hrvatskoj je, takav kakav je. Po mom, skromnom mišljenju jako dobar. Ali ipak, ja sam oduvijek bila štreberica koja je imala tisuću pitanja i voljela znati o svemu po malo. A većina ljudi nije takva. Naš program je opako preopširan i često prezahtjevan za mogućnosti, a i potrebe prosječne osobe. I iako nas u osnovnoj i srednjoj školi tetoše, na faksu toga nema. Uz sve obveze (koje su naravno puno veće nego u školi), na faksu je osoba samo jedan broj negdje u evidenciji. Oko tebe više nisu prijatelji, nego kolege. Profesori te ne znaju. Ne znaju koliko vrijediš, da li je to pitanje koje su te pitali baš ono što ti nije bilo jasno, iako ostalih tisuću i jedno znaš, ne znaju da ti je loš dan, da si imao prije tjedan dana smrtni slučaj... Ne znaju i ne zanima ih. Ti si tamo samo radilica i moraš svoje obveze obaviti pošteno. Isprika nema. Nemaš priliku za pogriješiti. A ako i pogriješiš to se odmah strogo kažnjava.

Većini je to stres s kojim se teško nositi. Veliki napor s kojim se teško boriti. Pogotovo ta prva godina, kada se mijenja okolina (radna, a i životna), potpuno novi ljudi, potpuno novi sistem. Sve je novo i od prvog dana padne na leđa mladog čovjeka, a nikoga nema da mu pomogne. Sjećam se da je i meni bilo teško. Bilo je dana kada sam plakala i bila u nekakvim depresivnim fazama, uvjerena da sam pogriješila u izboru fakulteta Bila sam uvjerena da sam glupa (a dobila sam jednom taj kompliment i od profesora), da ja to nikada neću završiti, da ja to jednostavno ne mogu. Ali srećom, bila sam dovoljno jaka da u tom trenutku stisnem zube i izađem iz toga bogatija za jedno novo iskustvo.

Moram odati priznanje i svojoj obitelji jer da oni nisu takvi kakvi jesu, ne bih bila u mogućnosti tako se lako prilagoditi. Ja moram priznati da sam svoje doma "odgojila" da se u moje školovanje ne petljaju. Nikada mi mama nije pregledavala zadaće, nikada me nije gnjavila da moram učiti, uvijek je govorila da učim za sebe i ako neću, da niti ne moram. Nisu mi sugerirali koju srednju školu da upisujem, niti na koji faks da idem. Za razliku od većine, nisam čak nikada niti nagrađena za svoj uspjeh. Kada su moje prijateljice donosile svoje velike četvorke doma dobivale su igračke, garderobu pa čak i automobile kasnije. Za svoje male petice, ja nisam nikada ništa dobila. Mislim naravno na materijalno - bravo je uvijek bilo. Njima je bilo svejedno. Naravno, nije im bilo baš potpuno svejedno, ali odluku su prepustili meni.

Ipak, nije većina roditelja takva. Skloni su kritiziranju vlastite djece, što unosi dodatnu nesigurnost u već nesigurna mlada bića. Sjećam se jednog ispita kojeg je moja prijateljica prošla, dobivši dvojku. Nazvala je odmah s mobitela tatu da se pohvali, a on ju je pitao kako može biti tako glupa da uči dva tjedna i dobije samo dvojku. Plakala je još dugo. Ne volim roditelje koji imaju veće apetite od mogućnost svoje djece i koji na njima liječe svoje frustracije. Jedni razočarani svojim neuspjehom, žele od svoje djece napraviti uspješne ljude (a ljudi se ne prave!), a drugi, uspješni, žele da njihova djeca budu kopiju njih samih (a ljudi smo, nismo klonovi).

Iako ne znam da li su ovakvi bili motivi mladog čovjeka s početka ovog teksta, da učini takav čin, mene je jednostavno ta priča potaknula da progovorim o nedovoljnoj pažnji koja se poklanja mladima i prevelikom pritisku koji vrše naš obrazovni sustav i neki roditelji.