Marketing
Jedan običan dan
Otvorim oči ujutro i osjetim glavobolju. Kad dan započne sa glavoboljom, znam da ne može dobro biti. Dignem se odmah, zamrači mi se pred očima (niski tlak) i doteturam do prozora, a vani pada snijeg. Odem do kupaonice i naravno zauzeta je. Nije mi jasno zašto je svako jutro zauzeta baš kad ju ja trebam. Obučem se – ništa od onog što sam željela obući nije bilo čisto, ali nađem ja zamjensku kombinaciju. Izađem van i shvatim da ne mogu staviti kapu na glavu jer imam rep (snijeg pada, kosa mi je malo masna), i prepravim ja rep u neku provizornu, nisku pundžu. Dođem do auta i čistim snijeg 15tak minuta. Stanem u visoki snijeg za vrijeme čišćenja i tenisice mi promoče, i duple čarape se namoče. Dođem do grada i nađem parking na zadnjoj etaži garaže (išla sam u garažu samo da ne moram poslije opet čistiti auto jer snijeg naravno još uvijek pada). Dođem do lifta, lift ne radi. I pješice četiri kata odkoračam. Frajer me na zebri skoro zgazi, kada sam prelazila ulicu. Snijeg mi leti u lice. Dođem na Trg i žena mi nudi nekakav letak i prodaje priču o svom Bliblijskom životu. Na postolju jednog rasvjetnog stupa stoji frajer i držeći Bibliju u ruci vrišti o nekoj vjeri, religiji, Bogu. Ulazim u Tantru – garderoba ne radi. Dolazim na kat, pronalazim cure i uživam u ugodnoj višesatnoj kavici. E, da mi vas blogerica nema, bilo bi danas mrtvih!
Vraćam se do garaže i platim četiri sata parkinga, zbog 3 minute (inače bi bilo 7 kuna manje). Zovem mamu da pokupim nju i sarmu (moj ručak), ali ona je nešto nadrkana i kaže mi nek se snađem za jelo. Neki frajer s Alfom mi se guzi po gradu i najrađe bi stisnula auto i oprala ga, ali motor je hladan i ne smijem ga stiskati. Dođem ispred zgrade i nema mjesta za parking. Odem na dalji parking i nađem mjesto u najdaljem kutu. Došetam do stana. Moja sestrična je u posjeti tu, spava, a ja slušam dedinu prodiku zašto je hodala gradom „golog trbuha“ po noći. Pa ima 18 godina, zna si valjda potkošulju sama obući! Uzimam Gloriju. Pročitam da Vedrana Rudan ima rak i da ne može doći k sebi od straha i razmišljam da bi opet mogla pročitati Uho, grlo, nož... Glava me i dalje boli.
Zrak u sobi je suh pa mi nos curi. Otvorim prozor, ali onda mi je hladno. Gledam svoj kupček bambusa i znam da im moram vode dati jer ne stane puno vode unutra, a oni ju brzo popiju, ali mi se ne da odšetati do kuhinje. Jela sam samo jednu šnitu kruha sa eurokremom i gladna sam, ali sam prelijena ići raditi nešto za klopu. Naočale mi padaju s nosa i baciti ću ih kroz prozor, ako se još jednom pomaknu. Konektiam se na net, logiram na MSN i vidim već drugi put jednu kombinaciju koja mi nije draga. To me čini ljutom. Ma zapravo razočaranom...
Imamo obiteljsko gledanje Dore i čak je vrlo zabavno jer su mi ujak i sestrična došli u posjet, i valjamo neke gluposti. Oni naručuju ćevape s lukom (nakon sarme koju je stara ipak donijela) i ja bi tak ostala, gledala s njima to čudo i papala, ali dogovorila sam se za van, a ne mogu u zadnji tren otkazati. Sjedam u auto, ali sve se zaledilo i niš ne vidim kroz prednju šajbu. Krećem polako, ali zbog vode, leda, snijega, noge mi sklizne (odleti prema gore) s papučice kuplunga i auto mi crkne. Dođem po dragog, a on je nadrkan jer kasnim. Posvađam se s njim.
Dolazim u birtiju i svi me gnjave zakaj sam namrštena. A meni se ne smije i svi mi idu na živce s tim davljenjem. Htjela bih piti nes od vanilije, ali nema ga više. Na jukebxu puštaju Iron Maiden i slične i glava mi se hoće raspuknuti sa svakim udarcem bubnja i basa. Vraćam se doma. Sjedam za laptop i pišem ovaj tekst. Na radiju svira „Rijetko te viđam sa djevojkama“ (verzija od Eni, a ne Idola). Volim tu pjesmu.
Mislite da je to bio loš dan? Ne, jedan običan, najobičniji dan sa puno malih sitnica koje kad se stave na papir zvuče loše, ali stvarno je bio prosječan. Ništa se nije dogodilo! Osim kaj sam upoznala Dani – PUSA!
Post je objavljen 06.03.2005. u 02:17 sati.