Jazzie

Jednom kada zatvorim neka vrata za sobom, ne želim ih otvarati. Ali sjećanja u meni polako tinjaju, dok ne nastane veliki plamen koji sam izlazi van. I ne dam mu zraka, ne dajem mu priliku, ali on izlazi. A moje suze ne mogu toliku vatru ugasiti. Osjećam kako se vraćam po onom putu koji sam odavno prošla, osjećam kako je čitavo dalje bilo bespotrebno kad sam ponovno na početku. Osjećam se kao dijete koje igra neku igricu i kada nije uspjelo prijeći na višu razinu, vraća se na početak i pokušava nekim drugim načinom. Ali ja nisam dijete. Ja sam odrasla osoba koja je do sada valjda mogla već neke stvari naučiti. Ali nisam ih naučila. Vraćam se nazad, utabanim stazama da pokušam neku drugu varijantu. Da probam nekim drugim putem doći do cilja.




I trudim samu sebe prevariti, ali ne mogu. I trudim svoje srce zavarati, ali ne da se. Koliko jaki moraju biti osjećaji da ih razum prevladati ne može. Kolika se borba, između dobra i zla, mora voditi u meni, da zlo pobjedi. Ali nije to pravo zlo. Nema tu krivog put. To je samo obično zlo jer mnogi će mostovi na taj način morati biti porušeni. A konačan cilj se nikada neće moći ostvariti. Čemu graditi gradove od pijeska, kada znamo da ne mogu potrajati? Čemu davati srcu lažnu nadu, kada znamo da to ne može biti. Ali čovjek sam, ne znam bolje.




Nekada sam bila snažna. Nekada sam bila jaka. Ali danas? Danas sam samo obris one mene, koja sam bila. Danas sam samo duh. Ma ni toliko. Svaka sličnost s vremenom se gubi. Tonem u sve veće dubine beskraja, i ponekad se pitam gdje mu je kraj. Ali beskraj nema kraja, i uvijek mogu dublje. Pitanje je samo koju dubinu ja više neću moći podnijeti. Kao kada ronioc zaranja u more, tako se i ja polako navikavam na tu dubinu - dovoljno sporo da ne eksplodiram, a dovoljno brzo da mi se stalno vrti. Okreće se svijet oko mene. Okreću se svi, svi idu nekamo, a zapravo idu u krug. Ja stojim na mjestu. Rađe bi išla u krug, nego bila na mjestu.




I koliko god daleko odeš opet si mi preblizu. Možda su tisuće kilometara na zemlji, ali u mom srce tih samo par centimetara prelaziš svakodnevno. Možda te moje oči svaki dan ne gledaju, ali ja te vidim. Možda te moje uši svakodnevno ne slušaju, ali ja te čujem. Možda moje tijelo svaki dan ne dodiruješ, ali ja osjećam tvoje dodire. Kao da nikada nisam isprala tvoje tragove oni su tu. Kakvi to moraju biti tragovi u pijesku da ih more odnijeti ne može? Kakvi moraju biti tragovi u snijegu da ih sunce otopiti ne može? Tvoji tragovi izgaraju od želje. Oni žele mene. Ja želim tebe. Pa tko nas onda spriječava?



Tako je bolje za oboje...