Danas se održavao štrajk radnika Industrogradnje. I to me samo potaknulo da malo promislim o nekim stvarima. Mislim da ovo o čemu pišem nema previše veze s tim štrajkom, ali jednostavno mi je on dao ideju. Razmišljam zašto su ljudi toliko nezadovoljni svojim poslom, plaćom, stanjem u državi. I dolazim do zaključka da su za to vjerojatno sami krivi.
Pogledajte ljude na burzi – nevjerojatna pravilnost se pojavljuje da nekih struka nema uopće među nezaposlenima, a od nekih drugih sve vrvi. Jednostavno, radi se o zanimanjima za kojima nema potrebe, ali ljudi se i dalje školuju baš za to. Ne pokušavam ja umanjiti krivnju države, ali ljudi su skloni za sve okriviti baš državu, kako bi skinuli teret pogrešne odluke sa sebe. Mislim da je to pogrešno. Svatko svoje zanimanje sam odabire pa si je dakle i sam kriv da li poslije ima ili nema posla.
Sjećam se razdoblja kad sam ja bila na kraju srednje škole i upisivala faks. Naravno, odluka koji faks upisati je bila jako bitna i o tome sam višestruko promišljala. Bila sam prije odličan učenik i stvarno sam imala jako veliki izbor, što dalje. Bila sam talentirana za razne stvari i vjerujem da što god (od par potenijalnih kandidata) odabrala ne bih pogriješila. Moji su interesi varirali od nuklearne fizike i matematike do komparativne književnosti i jezika. Trebalo se u jednom trenutku odlučiti, a ja sam sve stavila na papir. Moji interesi za ta sva područja su bili gotovo podjednaki, ali mogućnost zapošaljvanja kasnije nije ista. Vodeći se tom idejom odabrala sam ono što mi kasnije praktički garantira posao.
Vjerujem da se u svakoj struci najbolji (ili par najboljih) može istaknuti i dokazati. Ali u nekima i kao prosječan imate šanse, dok u drugima prosjek jednostavno propada. Je li mi žao što sam odabrala to što sam odabrala? Ponekad.
Kada se moram bakčiti s nekakvim tehničkim stvarima žalim što ne čitam više, što se ne bavim povijesti umjetnosti ili glazbom. Ali svejedno ja to volim. A sve želje jednostavno ne možemo ispuniti. Zato mi ovo ostalo ostaje kao hobi kojim se bavim za svoj gušt. Ja sam za svoje zanimanje odabrala ono što, osim što volim, će mi donositi i solidna primanja.
Znam, mnogi ljudi nisu materijalisti i izjednačuju svoje mogućnosti – te odabiru isključivo srcem, ali ipak mislim da je to pogrešno. Ma nije pogrešno, ali ako kasnije nemaju posla onda moraju shvatiti da su to mogli promijeniti. Da su htjeli.
Ne zastupam ja ovdje ideju da čovjek mora studirati ili izučavati ili baviti se nečim što ga ne zanima, nego samo da treba to sagledati iz različitih kuteve i onda odabrati ono što je za njega dugoročno najbolje. Ja jesam.
Post je objavljen 17.03.2005. u 20:37 sati.