Jučer smo išli u posjetu domu za djecu bez roditeljske skrbi. Organizirali smo akciju prikupljanja sredstava u sklopu jednog kolegija koji nastoji potaknuti društveno odgovorne projekte.

A klinci, predivni. Onako veseli i dječije neiskvareni postavljali su nam razna pitanja ali samo jedno su pitali dva puta; jeste li vi onda ovdje samo zbog ocjene?
Neki od nas su uspješno nalazili riječi za njih. Neki su se borili s knedlom u grlu. Na kraju smo svi otišli s istim osjećajem radosti i jednako toliko tuge.

Što biste vi rekli djetetu bez roditeljske skrbi? Što biste bili spremni zaista učinit za njih? Koju bi im knjigu preporučili? I dali biste možda nekad s njima otišli na sladoled?

Znam da pojedinac sam ne može puno, ali koliko toga bismo mogli skupa? Što bismo mogli skupa?