Danas svi oko mene slave. Ne znam sto.
Meni se place. Ne znam zasto.

Gledam velike domoljube, koji su se devedesetih jos muckali u tatinim hlacama, kako se klanjaju mrznji. Jer je moderno kliktati, moderno je baciti kamen prvi jer samo ako si zestok i glasan i ako bas jako opsujes one s druge strane, imat ces vise lajkova na fejsu.
Jer fejs je postao zivot.
Ne osporavam nicije izbore (rijeci, vjerovanja, emocija) samo me sram mojih generacija. Nas koji bi trebali biti pametniji i znati zaustaviti svako sijanje mrznje medju jadnim balkanskim narodom. A trebali bi znati jer iz prvih redova gledamo posljedice tog nesretnog rata i svejedno smo odrasli u tupane koji klicu, busaju se u prsa i idu na pecene volove a ne znaju da se domovina voli predanim radom, cascu i postenjem.

I sve me ovo vuce nekako unazad.
Do jutra kad je u zraku treperilo nesto meni nerazumljivo. Tata je nekud isao i imao je onu stvar na ramenu. Rekli su da se zove puska i nije mi bila lijepa. Ni njegova odora mi se nije svidjela jer je u maminim i bakinim ocima sijala strah. Ali ja se nisam bojala. Samo sam ga htjela zagrliti jer je on moj a odora i ona stvar s ramena one su pripadale drugima.
Pamtim polozaj Sunca na nebu i zrake koje su se probijale kroz krosnje naseg vocnjaka sto ga je ispracao tisinom. Trava je izgledala zelenije. A nas kratki put do kapije tako dugacak kao da se protegao da osjeti jos koraka tih stopala koje odlaze potpuno tiho a opet tako glasno odzvanjaju. Vratio se jos jednom samo da poljubi svoje najmladje i otisao.
Gledala sam u ledja mog oca.. i nikad mu vise nisam vidjela lice.
Niti sam se okupala u plavom moru njegovih ociju.
Niti su vise ikad zasvirale strune njegova smijeha.

I znate sto.. ja nikoga ne mrzim.
A mogla bih..u ime svih suza njegove majke. I moje majke. U ime onih par slika u mome umu za koje sam se toliko grcevito drzala da sam samo produbljivala svoju ranu jer ono sto je njega ubilo i mene je pogodilo. U dusu. Mogla bih mrziti i zato sto sestra i ja nismo imale kome potrcati u zagrljaj.. mogla bih jer razloga je milion. Ali necu. U ime svih onih poput mene. Isto tako necu ici na koncerte koji se ne odrzavaju iskljucivo iz ljubavi, niti cu pljuvati po fejsbuku one sto su pucali s druge strane. Nema za mene podjele na Hrvate, Srbe, Muslimane .. jer za koga god su ratovali, bili su na pogresnoj strani.
U ratu su sve strane pogresne!!!
I samo zato tiho spustim glavu za majke sto su ostale bez sinova. Za zene koje nece docekati svoje muzeve. Za djecu sto suznih ociju traze u daljini siluetu koja se nece pojaviti.

I jednako sutim u cast svoga i tvoga oca.
I oprastam onaj metak sto ga nosim u dusi.
U svoje i tvoje ime.

OPRASTAM!!!

Jer nisu znali bolje. Jer samo tako necu biti dio utopije.

Gdje je meni moja ja?

Zivot na rubu iscrpljenosti
Tijelo malaksalo
Hod mrtvog puhala
Sve vise razmisljam u kutiji
Sve tunelskiji mi je vid
Talenti su duboko zakopani
Ideje sa izvora blokira neka brana unutra
Recenice zapinju na pola
Pa sve vise licim brdjaninu
Kojemu je komunikacija pojam
Strani

A ove moje granice me sve vise guse

Gdje je meni moja ja?
Kad je postala tako glupa
Pa si podrezala krila

Kako se izvuci iz ove ljigotine sto me sputala
Biti opet pametna i mocna
S mozgom koji radi ko svicarski sat
I srecom koja mirise na francuski parfem

Gdje je meni moja ja..

Kad bi je samo nasla
I nagutala se opet zivota

Najteze je, svakodnevno, imati posla s govnima a ne zamirisati na njih.

Ommmmm.