Dok sjene po zidu sikću moje ime ja sam tek Klaun
Sa smiješkom okrenutim prema dolje, ali ipak očiju suhih,
što u izmučenom tijelu krije izmučenu dušu, dok nevidljivi teret na ramenima postaje sve teži a hod po žici najavljuje još jedan pad u nizu.

Mi smo uvijek imali vremena za sve, osim za prave stvari,
i nema se tu što puno reći.
Ja nisam tužna, to je samo smiješak okrenut na dolje
jer dok su ružičastom bojali moj svijet ostaviše mi crne misli.

Ali još uvijek, svaku noć obučem odijelo heroja, navučem deku preko glave i još jednom spašavam snove.