nemam više tu crtu za pisanje, ni za crtanje, izražavanje ili društvenost. nemam crtu ni za bezbrižnost i opuštenost... u odnosu na vrijeme prije ovog vremena, kao da su mi se ispružile moždane vijuge i odjednom više nisam ništa od onoga što sam bila.
a imala sam toliko snova, iluzija, želja, puno srce smijeha, pune oci sjaja.. i sve sam ih negdje p(rop)ustila.
[najžalije mi je snova.]

nisam sigurna na kojemu sam križanju pogrešno skrenula pa upala u provaliju panike i straha, ali sve što sada znam je da ponovo moram nauciti hodati. nauciti disati. nauciti misliti.
ovo su moji prvi koraci.