Najljepše je kad si dijete. Osjećaš da bi ti srce, kad bi izašlo iz grudi, bilo poput autobusa.. Dobivaš bogato servirane ovale raznovrsnih iluzija, a ti ih gutaš u velikim slasnim zalogajima. Dopuštajući svakoj da te obuzme svojim neodoljivim sladom. Za tebe je svijet bajka bez negativnih likova. I svi su tako veliki i predivni. Svi su vrijedni tvog malog, iskreno naivnog i neiskvarenog srca.

A onda jednom odrasteš. I shvatiš da su ti ovali kičasto šareni a je hrana neprobavljiva. Shvatiš da je svaka lijepa riječ samo maska iza koje su se licemjerno krili. Da su tvoji heroji u stvari Kapetani Kuke, zli vukovi, ružne vještice i ogavni trolovi.
A ti si bio mali Petar Pan.. Nepromišljena Crvenkapica.. Naivni Ivica i Marica.. Ti si bio Trnoružica, a sve oko tebe je smrtonosno vreteno.

I shvatiš da je sreća to što ti je srce nepomično u rebrima, jer kad bi izašlo iz grudi bilo bi kao autobus. Autobus koji bi te jednom pregazio.

Na kraju naučiš da je život je sport, a ti si vreća za boks. Svojim herojima..

I tek tad razumiješ zašto je bilo najljepše biti dijete..

Vracao si mi se
poput jeke.
A nisam bila dovoljno dobra
da ostanes.
Nisam bila jaka
da te zadrzim.

To je mozda
sudbina,
ili neka druga kurva,
koju bi rado okrivila.

Bio si mi sinonim
snage i hrabrosti.
Negdje u proslosti.

Sada u tebi vidim samo
odraz plasljive srne
u oklopu lava.

Sada si samo moje
osteceno
ogledalo.

A mislila sam da si jak..