...koji moraju naglašavati da nešto jesu ili nisu su toliko impresivni da se samo zapitam dali žele sebe ili mene navesti da vjerujem u njihove rijeci.

Zagrli me svojim pjesmama
poljubi me njezno, kao usnama.
Ova koza je prazan papir
sto zudi za tvojim rijecima.
Pisi me..prstima.
Ti si sjecanje iz buducnosti.
Ono sto tek mora doci
s ceznjom, skrivenom u casi vina.
Neki buduci san.
Ljudi ga jos zovu i sudbina.

Ti si taj, sto je zapisan u crtama na dlanu
cekao da budem spremna za ostvarenje
da se rodis u mojim zjenama
kada sa drugima prodjem sve krugove pakla
da bi s tobom konacno mogla upoznati raj.

Ti si taj, bez lica i imena...

Ovaj cetvrtak mi je poput nedjelje.
Mamuran, uspavan, osuncano hladan, pomalo potrošen.. i u svemu tome nekako simpaticno drag.
Ostaci sinocne pijanke bauljaju zilama. Alkohol još nije porazio krv. Nakupljena zelja za snom otezava kapke, al trepcem, odvazno..sve do mraka.

Sama sam. Zaista sama. Bez toplih dlanova na svojim leđima i njeznog sapata, pomalo izgubljenog u dahu, na mome vratu.
Iza svih prica i svih potencijalnih princeva, od kojih se oprostih kao od stare godine, ostali su samo njezni spomenici prijateljstava i poneka poruka u prolazu, poput svijece sto tinja u znak sjecanja.
Sama sam. Zaista sama. S ponekom željom o onoj ludoj zaljubljenosti i vatri usplamsale strasti.
S ponekom od onih zelja, koje se ne izgovaraju.
S primisli o tebi, na kojega me podsjeca plavicasta boja neba i njezne grubosti daljine.
Kome da posvetim pjesme, kada to nisi vise ti?
Kome da sapcem tisinom svoje strasti... izgubljeni prince.

Ljubljenja sa strancima, po zadimljenim klubovima, odavno nisu uzbudljiva..