I tak.. spiči me neka tuga. Na prepad. Večeras ću zaspati na svom jastuku. I to bi valjda trebala biti radost. Mjesec dana stranih gradova, drugih ljudi, novih iskustava, nostalgicnih poruka i poziva iz dana u dan..
Znam, svi se raduju mom povratku a ja ipak nisam tako radosna. Sutra će mi možda biti žao zbog toga.
Nisam nikome javila da me čeka. Sva ta nedostajanja treba iznenaditi jednim pojavljivanjem..

Zrak u busu je težak. I onaj u mojim rebrima toliko steže da večeras nebi u metafore. Eto, imam osjećaj da sam negdje nešto ostavila. I jesam, jedne oči boje ljetnog neba..
A volim ljeto. I volim nebo.
I možda je to sve u korist nekog većeg dobra.

Dugo u mom balončiću od pjene nije bilo emocija nalik zaljubljenosti. I ovaj tračak svjetla malo me ugrijao. A voljela bih, probiti tu opnu koja me zarobila i konačno osloboditi krila. Riješiti se tog balončića koji me samo razdvaja i od svijeta i od mene same. Voljela bih biti slobodna. Biti svoja.

I opet padam u metaforu.

Ja sam sama sebi najteža prtljaga..koliko god daleko otišla ne mogu pobjeći od sebe. Ni od svojih demona.

"Ja sam tu u prolazu, uvijek samo u prolazu.." ponavljam istu mantru dok se sneno umoran skupljas ispod mojih dlanova.
Gubim se u plavim daljinama tvojih sarenica a bjeloocnice ti pomalo crvene od snova koji su ti upali u oci. Gledas me zalaskom sunca. Volim zalaske. A ovaj je poseban.
Sve mi mirise na ljeto. Tvoja kosa boje zrelog klasja, moji prsti u njoj, umjesto povjetarca.
Snovi te peku u ocima pa sve cesce spustas kapke, da olaksas agoniju. Mrak donosi opustanje. Opustanje podsjeca na mene.
Dises nevino, ranjiv poput djeteta. Ja sam tu..napokon. Moje rame nije dobar jastuk ali lijepis mi se za dusu. I dusa se lijepi za tebe, grleci te poput deke. Da te utopli i zastiti.
Nekako je beznacajno sve sto je bilo i sve sto ce biti. Sadasnjost je odjednom tako intenzivna i beskrajna. A sve je ovo mimo plana. I to sto je toplo od tvoje blizine, iako je vani temperatura blizu nule. Sve je mimo plana. I to sto ostajem tu i kad me pustis iz zagrljaja.

Kap nasih razgovora da razblazi gorku svakodnevicu i lakse se guta napitak vremena. Magle malo manje stiscu jer upalis sijalicu koja mi glumi sunce, pa bude lakse treptati. I obzori postanu siri.. I zrak malo laksi, pa ne reze pluca. I normalno vise nije mit.

Sreca je imati nekog s istom dijagnozom ludila..