I tak.. spiči me neka tuga. Na prepad. Večeras ću zaspati na svom jastuku. I to bi valjda trebala biti radost. Mjesec dana stranih gradova, drugih ljudi, novih iskustava, nostalgicnih poruka i poziva iz dana u dan..
Znam, svi se raduju mom povratku a ja ipak nisam tako radosna. Sutra će mi možda biti žao zbog toga.
Nisam nikome javila da me čeka. Sva ta nedostajanja treba iznenaditi jednim pojavljivanjem..

Zrak u busu je težak. I onaj u mojim rebrima toliko steže da večeras nebi u metafore. Eto, imam osjećaj da sam negdje nešto ostavila. I jesam, jedne oči boje ljetnog neba..
A volim ljeto. I volim nebo.
I možda je to sve u korist nekog većeg dobra.

Dugo u mom balončiću od pjene nije bilo emocija nalik zaljubljenosti. I ovaj tračak svjetla malo me ugrijao. A voljela bih, probiti tu opnu koja me zarobila i konačno osloboditi krila. Riješiti se tog balončića koji me samo razdvaja i od svijeta i od mene same. Voljela bih biti slobodna. Biti svoja.

I opet padam u metaforu.

Ja sam sama sebi najteža prtljaga..koliko god daleko otišla ne mogu pobjeći od sebe. Ni od svojih demona.