Sijevale su kisne kapi nebom
I razbijale se u kricima o tlo
Poput simfonije orkestra
Koji je notama oci maglio

Sjetila sam te se
Pruzila ruku u prazno
Kao da cu dotaknuti nesto sveto
A sjecanja su pjevala
Poput sirena sto mornare
Odvlace u prokleto

Vukli su me magneti
Tvojih neopjevanih stihova
I rime bacene niz vodu
A u meni praznina
Puna nijemih krikova
Jer sve su to samo sjecanja
Koja dodju i odu