Moja kuca
Prazna
Paucina se ulovila po plafonu
I koliko god bestezinski izgledala
Lomi mi snagu
Gusi me
Praznina

Fale mi ruke
Drhtave i njezne
Fali mi osmijeh
Da me doceka
Na kucnom pragu
Toplina pogleda
Koja mi preplavi dusu
I ugrije srce

Falis mi.
Vristala bi te rijeci
Snazno
Bolno
Da glasnice prokrvare

Toliko zelim zagrliti
Te ruke i te oci
Da mi od zelje zadrhti srce
Zadrhte mi suze
I zaboli me
Van tijela
Negdje oko sredine
Nekako do placa

Ne znam
Prodje li to ikad

Ljubav je vjecna
I cak i kad naucim
Zivjeti s prazninom
Ljubav ce biti jednako postojana
Ziva kao i sjecanje
U kojemu dise
I smije se
I grli me
Svaki put kad zatvorim oci
Kao da nikad nije otisla
Kao da ne sklopim prazne ruke

Suze nisu okidaci kojima ugasim tugu
Samo malo zatome vrisak
Jer glasom ne mogu do tamo doprijeti

Voljela bih te zagrliti
onako
kao da te volim
kao da nije postojala
ni ova istina
ni ovo vrijeme
ni tugaljive laži
servirane u čašu
tamnog pića
mojim žednim usnama

Voljela bih te zagrliti
onako
kao da si čovjek
iz tvoje priče
kao da si ostvaren
san

Voljela bih te zagrliti
kao da te volim
kao da ti opraštam
kao da si istina
kao da ne postoje
ni druge usne
ni druge ruke

Voljela bih
da nisi samo
sanjar koji je sanjao sebe

Toliko mi je žao kad vidim ili cujem da se određene dame (bez obzira u kojim su godinama) ponižavaju zbog muškarca do razine da potpuno izgube samopoštovanje, duševni mir, psihicko zdravlje..
Dal je itko vrijedan toga? Zar je ona jedina koja gubi pa da samo nju mora biti stah? Koliko malo moraš voljeti sebe da si to dozvoliš? I tko je uopće zastranio u životu takve žene?

Roditelji bi trebali malo više uciti kćeri da razmišljaju na nacin kojim nikad ne gube svoje dostojanstvo.
Ne da budu bahate i arogantne kuckice, već da jednostavno vole sebe.