"Ja sam tu u prolazu, uvijek samo u prolazu.." ponavljam istu mantru dok se sneno umoran skupljas ispod mojih dlanova.
Gubim se u plavim daljinama tvojih sarenica a bjeloocnice ti pomalo crvene od snova koji su ti upali u oci. Gledas me zalaskom sunca. Volim zalaske. A ovaj je poseban.
Sve mi mirise na ljeto. Tvoja kosa boje zrelog klasja, moji prsti u njoj, umjesto povjetarca.
Snovi te peku u ocima pa sve cesce spustas kapke, da olaksas agoniju. Mrak donosi opustanje. Opustanje podsjeca na mene.
Dises nevino, ranjiv poput djeteta. Ja sam tu..napokon. Moje rame nije dobar jastuk ali lijepis mi se za dusu. I dusa se lijepi za tebe, grleci te poput deke. Da te utopli i zastiti.
Nekako je beznacajno sve sto je bilo i sve sto ce biti. Sadasnjost je odjednom tako intenzivna i beskrajna. A sve je ovo mimo plana. I to sto je toplo od tvoje blizine, iako je vani temperatura blizu nule. Sve je mimo plana. I to sto ostajem tu i kad me pustis iz zagrljaja.
Post je objavljen 26.11.2014. u 14:47 sati.