Ovaj cetvrtak mi je poput nedjelje.
Mamuran, uspavan, osuncano hladan, pomalo potrošen.. i u svemu tome nekako simpaticno drag.
Ostaci sinocne pijanke bauljaju zilama. Alkohol još nije porazio krv. Nakupljena zelja za snom otezava kapke, al trepcem, odvazno..sve do mraka.

Sama sam. Zaista sama. Bez toplih dlanova na svojim leđima i njeznog sapata, pomalo izgubljenog u dahu, na mome vratu.
Iza svih prica i svih potencijalnih princeva, od kojih se oprostih kao od stare godine, ostali su samo njezni spomenici prijateljstava i poneka poruka u prolazu, poput svijece sto tinja u znak sjecanja.
Sama sam. Zaista sama. S ponekom željom o onoj ludoj zaljubljenosti i vatri usplamsale strasti.
S ponekom od onih zelja, koje se ne izgovaraju.
S primisli o tebi, na kojega me podsjeca plavicasta boja neba i njezne grubosti daljine.
Kome da posvetim pjesme, kada to nisi vise ti?
Kome da sapcem tisinom svoje strasti... izgubljeni prince.

Ljubljenja sa strancima, po zadimljenim klubovima, odavno nisu uzbudljiva..