Iskreni trol

31.05.2016., utorak

Zloća

Gledam neki dan dokumentarac, o vjeri, bogovima, životu, smrti; i svašta nešto za vidjeti u spomenutoj emisiji.
Jedna od tema je bila istraživanje, i razgovor sa serijskim silovateljem i ubojicom. Pitaju ga da zašto to radi, zašto je radio takva (ne)djela. Odgovara kako je uvijek osjećao potrebu, želju, veliko uzbuđenje i jednostavno - došlo mu je pa je svoje želje realizirao. Podrvgnut je bio detaljnom istraživanju, raznim testovima današnjeg modernog doba. Testovi kažu; njegov mozak funkcionira drugačije od mozgova ljudi koji ne čine takve užasne stvari, neke "veze" u mozgu mu rade , ajmo reći lošije, drugačije nego većini ljudske populacije.
I čovjek je u zatvoru, doživotno. Neće ga vubiti jer je u zatvoru države koja u zakonu nema smrtnu kaznu.
Nebih ga ni ja vubila. Ostavila bih ga u lancima, uz minimalne uvjete za život, minimalno vode i hrane; i neka radi cijele dane. Društveno koristan rad. Suzbijanje korova, rad na plantažama, prenašanje kamenja......i tako dok život ne dođe kraju! I da se nitko s njim ne druži. Knjige bih mu dala samo da čita, ako želi.

Natočim si danas vode u bocu, prođem po uredu, do stola svoga moram zaobići kolegu, to činim tako da sam mu iza leđa , poželim mu sipati cijeli sadržaj boce niz vrat.
Ponekad, kada hodam ulicom samo bih podmetnula nogu , malo da podčkaljim nekoga. Ima i puta kada poželim napraviti sto spački.

Mislim se, možda i kod mene ti neki spojevi nisu sjajni?

A nisam nikada bila devijatnog ponašanja, naprotiv, uvijek fino dijete, pošten čovjek. Štoviše, veliki sam borac za prava onih slabijih koji se za ista ne mogu sami izboriti. Mrzim nepravdu, mrzim ugnjetavanje, mučenje.

Al ipak, pitam se......

Imamo li svi trunku zloće u sebi? Onakve koja ide pod normalnu zloću?

Oznake: zloća, normalno, nenormalno

- 16:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

25.05.2016., srijeda

Ne mogu sada; dojim!

Da si skratim vrijeme, ponekad, pročitam kolumnu jedne žene, žene koja za sebe kaže da je glumica, spisateljica, redateljica. Ista ta, nedugo je postala majkom pa od tada; u biti još od kako je zatrudnjela, piše kolumne vezane isključivo za svoje stanje. I tako, pročitam jučer njen uradak, i nasmijem se, i zgrozim se pomalo, ponajviše se začudim. Naime, dijete ima pet mjeseci, dijete je na cici, ona , znači, doji. I apsolutno nemam ništa protiv cica, dojenja i života, ma nemam ništa protiv ničega. No, ne razumijem dio gdje nam ona priča o tome kako nema vremena, kako sad tek razumije svoje prijateljice sa djecom. Priča nam o koordinaciji sebe u svijetu i sebe kao majke. I u jednom dijelu opisuje kako joj zvoni telefon, zove ju neki direktor/menažder/tkolijevećbio a ona se javlja i govori " ne mogu sada, dojim "
E, tu je moj upitnik nad glavom, poveliki upitnik.

Zašto bi bilo potrebno govoriti što trenutačno radimo, zašto je potrebno "pravdati" se u momentu kada smo se javili na taj poziv?

Realno, svi mi svašta radimo tokom dana. Pa zar ima potrebe da , nakon što smo uzvratili na propušteni poziv, pjašnjavamo kako smo upravo :

- srali
- pišali
- mjenjali uložak/tampon
- prali pimpek
- čohali guzicu
- mazali šupak kremom za hemiće
- partneru pružali oralni sex
- sexali se
- masturbiramo

Ok, zvonio ti je tulifon, javila si se baš u momentu dok tvoje dijete jede ; zar je potrebno to pozivatelju govoriti?

Joj sorkač, ne mogu sada - dojim!

Ili se nemoj javiti pa uzvrati poziv ili se javi, ukoliko je izuzetno bitno javiti se, pa fino reci : " ne mogu upravo sada, javiti ću se "

Šta koga briga šta mi u datom momentu radimo.

Naglašavanje onoga što radimo u svojoj intimi je čisto traženje pažnje i skretanje te iste pažnje na sebe.

Nemali broj puta sam radila kojekakve stvari i dijela, a s drugom se rukom javila na mobitel; i nikada nisam govorila što baš sada radim. Ne zato jer me sram već zato što to spada u moju intimu.

A gospođa koja je napisala tekst koji ja sada "analiziram" prvenstveno se jada kako su njoj bile čudne njene prijateljice i njihovi postupci, a sada, sada i sama radi apsolutno sve isto i/ili još "gore" ; nabija svakome na nos svoju intimu. Za koju će se onda truditi da bude samo njena te pisati žalopojke kako ju se razvlači po novinama.

E pa, dragi moji, pa ne može se biti i jeben i pošten.

Uživajte u intimi vlastitih glava i misli; jer nitko sem nas nije kriv kada se rasprostre u bespućima javnosti!!!

Osim ,ukoliko vam odgovara da svatko zna jeli vam pica obrijana, imate li prišteve na guzici, dlake na bradavicama, i ukoliko vas veseli da su to javne stvari; onda ih iznesite van. No, za takvo što morate biti čvrsta persona, sigurna u sebe i svoje ja. Jer ostatak svijeta jedva čeka da vas razapne!

Oznake: Intima, dojenje, pišanje, sranje

- 08:16 - Komentari (33) - Isprintaj - #

18.05.2016., srijeda

Moramo li s godinama; i koje su to?!

Vozim se na posao. U tramvaju. Masa svijeta uz mene. Svaki svoja posla vodi, čavrljaju, smiju se, čitaju novine i , u većini slučajeva, elektroničke naprave. Osobno, najvolim promatrati. Nikada napadno, nikada da se zna da promatram, suptilna sam i pažljiva. U svim segmentima života. Trudim se barem, svakako. Jutros sam zapela na odijevanju, putnika i suputnika mi. Desno od mene, grupica učenika, niži razred srednje, maturanti su jučer završili masovne pohode ka školama. Gledam , promatram jel, ispod oka, neprimjetno, tri curke, max 17 godina; sve su obučene isto, našminkane slično, drže se podjednako, kretnje tijela su im istovjetne. Uske traperice, must have tenisice ( i dalje su to starke ali i famozne adidaske ), neka majčica ili tunikica i kratki kožnjak; po mogućnosti što više rokerskog stila; no sve na jednoj finja razini. Kose su duge i najčešće ispeglane.

Pogledam sebe, spustim pogled ; imam šta vidjeti, a i znam šta sam si obukla.

Uske crne hlače, sa detaljima po džepovima, fina košuljica, preko nje fina proljetna vestica a na to sve kožnjak kratki; i to od tri vrste kože, koso kopčanje, drukeri, nitne na njemu. Na nogama štikla. Kosa duga, neopeglana; prirodno blago valovita. Pomno odabran i delikatan nakit. Žena sa stilom, a neosporno i u trendu. A kožnjak je toliko star da je maltene vršnjak curkama školarkama; i već sam s njime puno desetljeće u trendu i/ili van trenda.

Ali; ja ne idem u školu, u treći srednje, idem na posao, ozbiljan posao gdje sam ozbiljan član kolektiva. Idem na posao gdje komuniciram sa ozbiljnim ljudima. ja sam ozbiljna.

Jesam li?!

Kada je vrijeme da promjenimo stil odijevanja? Već sam se nekoliko puta pitala; jeli 35ta godina u životu jedne žene godina kada je vrijeme da se počnemo ozbiljnije odijevati? Možda je vrijeme da se i sama prebacim u ozbiljna odijela, strogo neutral hlače, suknje do koljena i ispod koljena, tunike i sakoići koji su sve samo ne veseli i vedri? A moj stil, podjednaki je , maltene, od srednje škole, najčešće je to jedna suptilna elegancija sa primjesama sportskog duha.
Teško se mogu, već sada, zamisliti u nekoj potpunoj klasici.

Podosta često se sukobljuje moj duh, koji je mladenački i koji će ostati takav, očito zauvijek, i moj racio koji se pita : " da li je vrijeme, da li si sada dovoljno stara da :

- se oblačiš ozbiljno
- se ne smiješ tako često
- se ne veseliš tako često
- se ne držiš tako pozitivno
- si otvorena spram svijeta i života

Gledam svoju mamu; i ono što vidim govori mi upravo sve suprotno od onoga što samu sebe ponekad pitam.
A korak je do 60te, a najjača je kraljica majka i duhom i tijelom i dijelom.

Da li je nužno, u određenoj dobi, postati duhom i stilski stariji?!

Oznake: stil odijvanja, godine, promjena

- 12:42 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>