je kao imati dijete; koje nije tvoje ali ipak nekako je tvoje; nisam ga rodila ali od prvih dana kroz život ga jesam ,na svoj način, vodila …… Imati mlađeg brata neopisiv je ponos i sreća. Imati mlađeg brata znači odrastanje uz puno cike i smijeha, imati mlađeg brata zaista je divota. Za svoga sam, kada se rodio, a meni je bilo pet ,vikala : "rodila si ga, sada si ga i čuvaj"! Mami sam to znala reći kada bi me zatražila da vozikam njega u kolicima da ona može nešto drugo napraviti. Govorila sam svašta ali uvijek sam ga čuvala , pazila i mazila. U školu kada smo oboje išli, vraćali smo se praznoj kući pa sam pazila da uvijek ima sta za jesti, da imamo sve šta nam treba dok nam se ne vrate , s posla, mama ili tata, ili oboje – ovisno o njihovoj smjeni. Imati mlađeg brata znači puno veselja, igre i ludovanja, smijeha do suza, imati mlađeg brata znači imati partnera u svemu, partnera za podijeliti s njime sve najmračnije tajne. Imati mlađeg brata znači u šaputanju probdjeti mnoge noći; raspravljati o velikim temama i životnim shemama. Imati mlađeg brata znači da nekoga uvijek nečemu možeš učiti; imati mlađeg brata znači da ga nikada ne smiješ mučiti. A igrali smo se na načine lude; bilo je tu i deračine i suza; ali nikada si leđa nismo okrenuli, svaku grublju igru ili sitno neslaganje u svoju smo korist okrenuli – i povezali se još više! A godine idu, lete kao minute, rastemo oboje i život se mijenja. I onda se raspršimo, svaki na svoju stranu; brat mi u zemlju stranu. I oženi ženu pa prihvati svaku odluku njenu. I sada dolazi mi brat ali nije to više taj svat, sve radi kako žena kaže, a ona sama sebe laže, sama sa sobom problema ima pa kao nusprodukt toga i njen odnos spram nas ,ostale obitelji, ne štima. I došao mi je brat iz zemlje strane , i postao pomalo stranac. A ipak…….. Volimo se, znam i osjećam, to se izbrisati ne može no odluka mu je takva, žena mu je mozak *makla*. Šteta, a tako mi je dobar i pametan brat, i čovjek!!! Imati brata; to je zauvijek i bez obzira na sve! Imati brata; divno je. |
Kroz djetinjstvo, ono predškolsko, podosta sam vremena provodila kod bake i dede. Znam,vidim, vjerujem, da me taj dio odrastanja podosta oblikovao kao osobu, bez obzira što su me u najvećem dijelu roditelj odgajali i njihov odgoj je bio svetinja i nije im se nitko u njega mješao. Susjede treba uvijek pozdraviti, govorio je moj deda. Dooooobaaar daaannnn suuuseeed, vikala sam ja. I svi su onda bili susedi, svakoga se pozdravljalo. I svima sam bila preslatka buci buci mala, i svi su me obožavali, i da kak sam kulturna i pametna. Danas, nisam više mala al sam i dalje slatka no i zajebana ali uvijek pozdravim. Pozdravljam kada uđem u zatvorenu prostoriju, pozdravljam kada izlazim iz iste, pozdravim na cesti putnike namjernike, pozdravljam ljude kada sam sama putnik namjernik u nekom manjem mjestu gdje se svi znaju. Pozdravljam. Al vidim da nije to svuda tako, izgubila se ta nit, ljudi hodaju kao da su nijemi; i sve je manje onih koji će novu djecu učiti tom kulturnom redu. I stisak ruke. Stisak ruke mi je nepogriješivo mjerilo za odšacati čovjeka, do sada se ni jednom nisam zeznula u procjeni. I nema da nije, istina je samo takva, mlaki i kilavi rukopozdravi govore da je i sama osoba takva, i garantiram da je. Čvrst i karakteran stisak imaju samo osobe koje su i same takve, čvrste i s karakterom. Uf , nema ni nikaj gadnije nego se rukovati sa tim lignjama. Zbiljam, da ti pozli. Pozdravljajte ljudi, pozdravljajte i odzdravljajte, kulture nam fali. Učite svoju djecu isto tome, biti će bolji ljudi. Oznake: pozdrav, Kultura, Rukovanje |
Upišaaaat ću se!! Najčešća je moja muka po fiziološkim potrebama. Evo i sada, dok tipkam trpim a trpiti je meni teško, do granice boli, jer moje tijelo trpiti ne voli. A još se i vozim u tramvaju!!!! Jelo, pilo, sranje, podrigivanje, prdac i štucanje, kihanje, sve je to kao i dihanje, sve je to kaj našem tijelu treba, u biti sve je to kaj iz našeg tijela treba izaći van! I ono kad si gladan, ma zbilja nisi svoj, kaže, i ne laže, reklama. Dignemo se u jutro i tijelo se lagano zbudi, ko mašina neka. I tu sve kreće. Prvo pišanje da se izbace iz mašine prikupljeni toksini, onda nešto u zube da se u dan može krenuti. A onda se jave i crijeva, treba i njih isprazniti jer kad je čovjek pun dreka - bome zna bulazniti. A bome nismo svi isti kada je u pitanju pišanje, jelo i sranje. Svak je svoga tela gospodar pa je svak svoju mašinu i programirao po svojoj mjeri, a neke su takve kakve jesu pa se ti jebi. Evo ko ova moja, moja ne pita, ona se samo javi i nema oću neću, mozda nebih sada.....meni kad je sila pišati ili srati ja to moram tijelu dati da odradi; u suprotnom ono se buni, cvili, steže, ko lav riče. I ja moram ići; moram stići; bome da nebude , doslovce, sranja! A poznam i ljude koji sve mogu prolongirati satima, neki i koji dan. Kod njih je priča ovakva " Hm, možda mi se malo sere, al nema veze....sutra ću?!" Za mene je to science fiktion, mission impossible. Poznajem i ženskica kaj samo doma mogu kakati, pa na poslu trpe , pa su nervozne. Neke niti pišati posvuda neće, jer to je fuj i mama im je rekla da su tuđi zahodi ko sotone i da se boleščuga poput sifilisa može dobiti, da ti se može osušiti pica, dlake od toga otpasti! Istina, na higijenu treba paziti, i mene su svemu tome učili al me ipak nisu baš s prevelikim glupostima mučili. Jer čučnuti se uvijek može, bitno je samo da nam rit ne dira šekret, da si fino rukice poslije operemo, da se diramo posuda naokolo! Pa je onda i prema tome jedno od najboljih mjesta za izbaciti sve iz sebe - priroda , za kaj mnoge vele da sam luda.....da kak mogu pišati ili srati u šumi! A kak nebi mogla, dok me noge služe, dok me kvadricepsi drže, ak je sila - zbaviš kaj se treba i milina do neba. Bar danas imamo uvijek uza sebe svakojakih vlažnih maramica i toaletnog pribora. I uvijek treba imati u glavi da ništa iza sebe nesmijemo ostaviti na travi. Iza sebe svaki zahod treba ostaviti čistim! Sila je sila, i kad je sila - sve to mora van!! I svima dobar dan!!! Oznake: fiziološke potrebe, pišanje vani |
Danas imamo svo bespuće interneta, imamo google, wikipediju, tražilice, nađilice; no meni je i dalje najdraža usmena predaja. Najdraze mi je kada pitam živu osobu i dobijem životopisan odgovor. Uživam učiti od ljudi koji nose veliko iskustvo pod svojim kaputima! Svakodnevno se susrećemo sa tisuću *zašto*. Svako *zašto* trebalo bi imati i svoje *zato* , barem sam ja na to navikla, jer od malena, na svako zašto dobila bih i odgovor a ne odmah rukom i ono, tako omraženo, * zato* I zato, pitam ja vas, masu ljudi, ljudi sa iskustvom, ljudi sa životnim kilometrima u cipelama, saznanjima u glavi, pitam vas ; zašto : - najčešće muškarci kopaju nos tokom vožnje? - zasto žene, najčešće, luđački trube u prometu? - zašto svi danas u rukama drže mobitele bez obzira dali razgovaraju ili ne? - zašto klinci po kiši nose platnene , promočive, tenisice? - zašto u javne prijevoze ljudi ulaze na izlaz a izlaze na ulaz? - zašto ljudi bacaju smeće na pod? - zašto vode dijecu i pse sa svoje lijeve strane koja je uz prometnicu? - zašto je u redu voziti mrtvo i poluraspadnuto tijelo po centru jednog grada a nije u redu da gay populacija ima paradu? - zašto je u redu da se promet obustavlja poradi nečijeg idolopoklonstva? - zašto žene današnjice, većinom, ne znaju ili jako slabo kuhaju? - zašto su muškarci današnjice, u većini, tako slabašni i nemuževni? - zašto nama, ljudskom rodu, nikada dosta materije? - zašto je čovjek željan apsolutne moći nad svim bićima? - zašto je čovjek postao najgadniji stvor na kugli zemaljskoj? Tisuću zašto i tisuću zato, dali se ta famozna knjižica i dalje poklanja djeci?? Dali djeca čitaju knjige uopće?! I to van onog školskog kurikuluma! Zašto ovaj post? Zato jer sam ja svaki dan samo jedna zaigrana curica koja s guštom i ushitom promatram svijet i uživam u njemu! Svaki dan iz svijeta gledam upiti ono najbolje i od najboljih naučiti ono najbitnije!! Svaki dan mi ne promakne ono najgore i svaki dan ima dobro dijelo! A i petak je danas!!! Zato!! Oznake: zašto |
Tako kažu , od kako znam za sebe, stariji i , ako ne pametniji, iskusniji. Ključić oko vrata i sam/a si , plus jos čuvas brata, dok ne dođu mama i tata. Školsku torbu nosiš sam, u dućan te nije ići sram. Pravila prometa znaš i međusobno se pazite i cestu "krivo" ne gazite. Sa sedam ili osam godina si kuhaš već i jelo, nisu to čarolije kulinarstva ali zasiti se dijete i od pečenih jaja, kruheka i možda salame.....dok nema tate i mame. I juhice prve su se već u osnovnjaku kuhale, je da su bile od vode i tete vegete ali bile su tople, slasne i masne. Ključić oko vrata i čekaj dok dodu mama i tata, i znali smo da se zadaća pisati mora , da se učiti treba, znali smo već sa osam da više nismo mala beba, a tako su se i odnosili prema nama, naši tata i mama. Punopravni članovi zajednice smo od malih nogu bili, nisu oni ništa od nas krili. Danas, djeca ne nose svoje torbe, djeca ne hodaju u školu, ne ostaji sama kod kuće ni po sat vremena, roditelji namjesto djece vode brigu oko zadaće, upisuju ih na van školske aktivnosti prema načelu što se roditeljima sviđa i/ili smatraju da bi se njihovoj djeci sviđalo. Djeca su danas svojevrsni hibridi za čiji rast i razvoj su potrebna specijalna gnojiva - svi mogući gadgeti od najranijih nogu, super ultra junk food, tetošenje i na najmanji zuc, trčanje doktoru za najmanji pljuc, boravak u zatvorenim prostorima tipa igraonica, rođendaonica, shoping centara! Djeca su danas tako prozirna i apatična, djeca danas, u većini, meni, nisu baš simpatična. Nesamostalna, kenjkava, ljenjkava, cendrava, sve žele odmah i sada ili ih primi užasna tuga od sveopčeg, nisamdobioštoželim, jada. Nesnalažljiva u prostoru , sve manje sportskog su duha, mlohavih i zdepastih tijela, samo bi junk food jela. I svi su na isti kalup i od iste "smjese". Vrijeme je da se sastojci malo promućkaju, da se dodaju začini novi, da se roditelji trgnu i sa djecom u prirodu šmugnu - svaki dan ako ne i više; inaće nam se civilizaciji loše piše. Ne možemo odgajati djecu koja samo gumbe znaju stiskati, koja samo preko mobitela žele "piskati", koja se ne žele družiti, na podu opružiti, na glavi dubiti, po vrtu skakati. bicikle voziti, koljena ruliti.......nesmijemo dijecu zaguliti! A ,nažalost, sve više i više, takvih viđam svaki dan - djece koja nesmiju "van" u svakom pogledu riječi; doslovnom i prenesenom gdje je sinonim van = dijete mora biti dijete, od glave do pete! Oznake: odgoj, nekada i sada |
Ima već duže vrijeme, možda se i u godinama broji; ali nisam zamječivala i/ili primječivala u tolikoj mjeri; da s nedjelje na ponedjeljak noći su uvijek nekako besane. Počela sam ih manje voljeti jer se ne naspavam, jer ne mogu zaspati; a sve ne znam zašto. Makar, pojašnjenje je jednostavno, nema šta drugo biti sem - s(r)tanje duha, psiha gluha koja , iako mozak ne razmišlja, iz podsvjesti vuče da je vikend gotov te da tjedan kreće s početka; a ponedjeljak je najomraženiji dan; koliko mi dani mogu biti omraženi s obzirom na općenitu filozofiju mene same da je svaki dan divan i lijep u kojemu treba uživati. Radila sam ja nekada i nedjeljama, subotama, u smjenama, svetkom i petkom; no eto, na bolje se uvijek lako naviknuti a zadnjih deset godina radim isključivo od ponedjeljka do petka gdje mi vikend dođe kao nešto sveto. Tako u petka moje tijelo i um slave; u petak nakon posla stignem napraviti sve stvari i još više i ostane mi vremena za odmor, i zanimljivo je to, vrlo, jer sve to isto u periodu od ponedjeljka do četvrtka ne stignem. Subota je dan za napraviti čuda; a nedjelja mi je predivna sve do 17 sati; nakon toga ne volim da se išta mora raditi već samo mozak "hladiti" za novi tjedan. Komocija je vrag, i ja svoju jako volim i štujem. Još samo da mi je u red dovesti tu nedjeljnu noć. Ne pomažu čak ni seksovi ludi kojima se prazni tijelo i um; uvijek je pristuan taj neki noćno nedjeljni šum. Vidim da mi i čovjek muž ima slični problem, a i psi idu k njem. A inače, inače svi spavamo mirno i spokojno! Šta je to u toj nedjeljnoj noći?! Oznake: nedjeljne noći, nesanica |
Pa dokle, koliko još generacija?! Braniteljska bolnica, braniteljski sajam, braniteljska ulica, kuća! Braniteljski turnir, braniteljska Savska, braniteljske povlastice, sve - braniteljsko!!! Evo, ovo je najnovije braniteljsko! " Domaće je domaće " Ne mogu to razumjeti, ne, nikako. Koja je razlika između proizvođača nebranitelja i branitelja? Zašto se uvijek branitelji toliko i u tolikoj mjeri moraju naturati ?! Pa nisu oni ništa specijalniji ni posebniji od tebe, mene, nas i vas. I sama sam branitelj, branim svakodnevno što god mogu, komu god treba obrana, na način na koji mogu.... Nisam deklariana niti iskačem , poradi obrane, iz mase. Plus, zakaj je braniteljima osiguran prostor za izlaganje i izlagački štandovi - gratis? Oznake: domaće, braniteljsko |