Iskreni trol

21.04.2016., četvrtak


Stisak ruke, dobar dan!
Kroz djetinjstvo, ono predškolsko, podosta sam vremena provodila kod bake i dede. Znam,vidim, vjerujem, da me taj dio odrastanja podosta oblikovao kao osobu, bez obzira što su me u najvećem dijelu roditelj odgajali i njihov odgoj je bio svetinja i nije im se nitko u njega mješao.

Susjede treba uvijek pozdraviti, govorio je moj deda. Dooooobaaar daaannnn suuuseeed, vikala sam ja. I svi su onda bili susedi, svakoga se pozdravljalo.
I svima sam bila preslatka buci buci mala, i svi su me obožavali, i da kak sam kulturna i pametna.

Danas, nisam više mala al sam i dalje slatka no i zajebana ali uvijek pozdravim.

Pozdravljam kada uđem u zatvorenu prostoriju, pozdravljam kada izlazim iz iste, pozdravim na cesti putnike namjernike, pozdravljam ljude kada sam sama putnik namjernik u nekom manjem mjestu gdje se svi znaju. Pozdravljam. Al vidim da nije to svuda tako, izgubila se ta nit, ljudi hodaju kao da su nijemi; i sve je manje onih koji će novu djecu učiti tom kulturnom redu.

I stisak ruke. Stisak ruke mi je nepogriješivo mjerilo za odšacati čovjeka, do sada se ni jednom nisam zeznula u procjeni.

I nema da nije, istina je samo takva, mlaki i kilavi rukopozdravi govore da je i sama osoba takva, i garantiram da je.

Čvrst i karakteran stisak imaju samo osobe koje su i same takve, čvrste i s karakterom.

Uf , nema ni nikaj gadnije nego se rukovati sa tim lignjama. Zbiljam, da ti pozli.

Pozdravljajte ljudi, pozdravljajte i odzdravljajte, kulture nam fali. Učite svoju djecu isto tome, biti će bolji ljudi.

Oznake: pozdrav, Kultura, Rukovanje


- 08:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.