Kroz djetinjstvo, ono predškolsko, podosta sam vremena provodila kod bake i dede. Znam,vidim, vjerujem, da me taj dio odrastanja podosta oblikovao kao osobu, bez obzira što su me u najvećem dijelu roditelj odgajali i njihov odgoj je bio svetinja i nije im se nitko u njega mješao.
Susjede treba uvijek pozdraviti, govorio je moj deda. Dooooobaaar daaannnn suuuseeed, vikala sam ja. I svi su onda bili susedi, svakoga se pozdravljalo.
I svima sam bila preslatka buci buci mala, i svi su me obožavali, i da kak sam kulturna i pametna.
Danas, nisam više mala al sam i dalje slatka no i zajebana ali uvijek pozdravim.
Pozdravljam kada uđem u zatvorenu prostoriju, pozdravljam kada izlazim iz iste, pozdravim na cesti putnike namjernike, pozdravljam ljude kada sam sama putnik namjernik u nekom manjem mjestu gdje se svi znaju. Pozdravljam. Al vidim da nije to svuda tako, izgubila se ta nit, ljudi hodaju kao da su nijemi; i sve je manje onih koji će novu djecu učiti tom kulturnom redu.
I stisak ruke. Stisak ruke mi je nepogriješivo mjerilo za odšacati čovjeka, do sada se ni jednom nisam zeznula u procjeni.
I nema da nije, istina je samo takva, mlaki i kilavi rukopozdravi govore da je i sama osoba takva, i garantiram da je.
Čvrst i karakteran stisak imaju samo osobe koje su i same takve, čvrste i s karakterom.
Uf , nema ni nikaj gadnije nego se rukovati sa tim lignjama. Zbiljam, da ti pozli.
Pozdravljajte ljudi, pozdravljajte i odzdravljajte, kulture nam fali. Učite svoju djecu isto tome, biti će bolji ljudi.
Post je objavljen 21.04.2016. u 08:39 sati.