Iskreni trol

10.03.2017., petak

Odgovornost kupca! Rabljena roba!

Bliska meni osoba, prodaje nešto što meni treba.

Razmišljam o kupnji.

Proizvod poznajem , poznajem osobu i poznajem način na koji se odnosi spram svojih stvari.

Pravedna je osoba; nikome ne pokušava išta podvaliti; meni ponajmanje.

Proizvod je ( gotovo ) savršen, kako vanjštinom tako i funkcionalnošću.

Možebitnu poteškoću vidim u pogonskom dijelu. No, ni to nije nešto strašno, taman i da bi taj dio bilo potrebno zamijeniti.

Razgovaramo prodavačica i ja jučer. Govorim njoj sve isto što pišem i ovdje.

U momentu, ona gubi nit i ne shvaća me dobro te mi , čak onako zapovjednim tonom, govori neka si kupim novo novi proizvod; jer ona ne može garantirati hoće li ili neće pogonski dio trajati još deset godina; ili možda samo deset dana. A nebi voljela doći u situaciju da ju optužujem!!!

Na to " ptužujem " meni se tlak podigne. Zašto bih ja ikoga optuživala za išta; prilikom kupovine polovne robe?! Polovna roba nema garanciju i meni je to jasno.

Isključivo na kupcu je da se razumije u to što kupuje, da zna što takav proizvod mora zadovoljiti.

Na kupcu je da bude pronicljiv te da se jako dobro informira. Jer, nakon što odaberemo, kupimo i platimo; nema smisla tužiti ikoga.

Nove proizvode štiti garancija a polovne mi sami moramo znati "zaštitit" , svojom mudrošću prilikom odabira.

Oznake: polovno, novo, kupovina kupac, prodavač

- 12:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.03.2017., četvrtak

Maknite se s vrata!!!

Nekada, javni prijevoz je bio drugačiji nego danas. Danas je sve napredno.

Nekada su se vrata otvarala i mehanički, onda su došli gumbi pa je posao odrađivala hidraulika.

Nekada je u tramvajima, grada Zagreba, bilo i prodavača karata, koji su lupali štambilje , ogromne štambilje, na karte i tako ih poništavali. Oni su i otvarali vrata, zadnja.

Nekada su ljudi znali kako ulaziti a kako i gdje izlaziti.

Danas, danas je javni prijevoz sve moderniji, čak i u našoj državi.

Autobusi i tramvaji, sve imaju na senzore, sve funkcije se prate kamerama.

No, i dalje postoje vozači; koji upravljaju svime time. I voze, jasno.

Svuda, kao i nekada, na prvim vratima piše ULAZ; a na svim slijedećim IZLAZ.

Jasne su to riječi. Na ULAZU se ULAZI a na IZLAZU IZLAZI.

No, nije svakome jasno to što je jasno.

Ne dolaze svi iz iste okoline, iz okruženja gdje je pod normalno da ih se tomu nauči..

Nisu svi kulturni po jednom , najnormalnijem, defaultu; po rođenju reklo bi se. Genetski.

Nisu, jer nije ni sve te nove generacije napravio netko tko u sebi nosi iste sposobnosti.

Kultura se to zove. Kultura življenja. Životna inteligencija.

Bila sam mala ranih 80tih godina prošlog stoljeća. I to baš kul zvuči.

Od malena, učili su me sve što su i oni znali. Ti koji su me stvorili; a i njihovi stvoritelji.

A učili su me tako perfidno pa se ja gotovo ni ne mogu sjetiti toga. Ne pamtim ništa kao neke lekcije koje su mi bile prezentirane kroz neku deračinu ili na grub način.

Ali, zato se sjećam mnogih situacija kada su mi fino govorili i pokazivali mi, na svojem primjeru. Očekivalo se samo da kopiraš. A kopiranjem si učio.

" Na ulaz se ulazi, vidiš" ! Pa bi sačekali da se vrata otvore. Nije bilo gužvanja na prvim vratima tada. Jer na ulaz su ljudi isključivo ulazili.

" A gledaj, izlaz su svaka slijedeća vrata, na izlazu se izlazi. I kada uđemo u javni prijevoz, normalno je pomaknuti se odmah dalje, ka izlazima" Pa bi me proveli niže kroz tramvaj i/ili autobus.

" Kada ulazimo i/ili silazimo, nikada se ne naguravamo" " Uvijek dajemo prednost potrebitijima; a to su ti sve ljudi stariji od tebe, jako umorni ljudi, trudnice, dječica mala koja ne mogu dobro stajati sama ...... "

I ostaju takve stvari, apsolutno ostaju, od prvog momenta. Naučiš ih, usvojiš i primjenjuješ - zauvijek.

Danas, danas se većina voze kao šupljoglavci. Kao loše utovaren teret.

Kao da su sat vremena prije ispuzali iz neke rupe i evo ih sada , u stvarnome svijetu, među ljudima. A snalažljivosti i logike ni od kuda.

Stoji dečko na zadnjim vratima, izgleda izgubljeno a očito da i je izgubljen, sam sa sobom u svojoj glavi. Šupljoj, dala bih se okladiti.

Autobus i dalje stoji. Vozač se okreće i moli putnike da zamole tog šupljoglavog neka se makne s vrata.

Senzor vratiju očitava prisutnos te ne dozvoljava zatvoriti vrata ( sigurnosti radi ) .

Dečka je teško zazvati. Ima slušalice u ušima.

Napokon, trkaju ga. Vadi slušalice, izgubljeno gleda. Pao s marsa.

Miče se unazad. Nije mu pravo. Jer, zašto baš njega sada netko maltretira. On , eto, želi stajati gdje ON baš želi.

Nije li ovo demokratska država.

Je dečko, kao je. Ali ti si šupljoglav, takav si se rodio nažalost.

A za takvo društvo, demokracija je živo sranje.

Za takvo društvo, potrebne su rigorozne regule. Pravedne kazne. Čvrsto i pravedno vodstvo.

I edukacija. Edukacije toliko nedostaje.

Nekoliko, već, generacija!!

Oznake: javni prijevoz, vrata, Kultura, nauk, ulaz, izlaz, šupljoglavstvo, životna inteligencija

- 10:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.03.2017., srijeda

To nije normalno!?

Sjedim na kavi. Poslovnoj. Pauza je u pitanju.

Separe je ogroman. U sredini sam.

Metar od mene desno - trojica, metar od mene lijevo - trojica.

Kolege s posla. Većinom smo muška firma. Normalno ili ne?!

Teče razgovor, jedna tema vodi ka drugoj. Trudnoća, djeca, bolovanje, pravilnik o bolovanju naše države, usporedba s pravilnicima drugih država. Rad u drugim državama. Cijene kod nas i drugdje. Porez na dodanu vrijednost živežnih namirnica.

Međuljudski odnosi kod nas i drugdje. Životinje, kućni ljubimci, odjeća, obuća. Stil. Obitelj.

Zaista, sve teme se mogu protresti na takvim kavama. U samo 30 do 45 minuta. Jer toliko traje pauza.

No uvijek su najaktualnije one koje se tiču muško ženskih odnosa, i to spolnih odnosa. O anatomiji se govorilo, o bolestima; o stupanju mladih u spolne odnose i edukaciji o seksualnost i spolnosti.

O sexu se razgovaralo. Istospolnom. Između dvojice muškarca. Između dvije žene. Što je (ne)normalnije? Dvije žene ili dva muškarca?!

Luka Nižetć, rekli su mi, oženio se. Za Slavka Sobina. Tko je on, pojma nisam imala. Pokazali su mi. Muškarac, svakako je.

S desne, došao je komentar " Maaa neeee, ma ne mogu ja to pojmiti. Pa to nije normalno "

Šta nije normalno? Da se dva muškarca požene? Da. Da se seksaju. Da. To nije normalno.

Jeli ili nije, zaista, (ne)normalno?!

Mene osobno kada pitaju, ne mogu reći da je nenormalno tj da nije normalno. Jednostavno ne mogu; iz razloga što; za mene, nije normalno :

da se ljudi međusobno tuku
da zlostavljaju slabije od sebe
da smatraju kako su superiorna bića
da ne poštuju nikoga sem sebe
da uništavaju tuđe
da ne cijene ni svoje
da uništavaju zemlju od koje su nastali

Nije mi normalno da žive povezani; makar u dvospolnoj zajednici, a ne odgovaraju jedno drugome.
Nije mi normalno da se unutar zajednica lažu i varaju.
Nije mi nikako normalno da su licemjerni; pa žive godinama u trulim vezama/brakovima; koje ne žele raskinuti , samo poradi navike i vlastite komocije/ljenosti.

Nisu mi normalna devijantna ponašanja. Nisu mi normalni ljudi koji sami sebi nanose bol. Nisu mi normalni oni koji ne vode brigu o samome sebi. Koji se ne cijene i poštuju.

Nisu mi normalni pedofili, zoofili, nekrofili. Oni koji seksaju životinje, mrtva bića; koji ubijaju poradi seksualnog čina. Obijesni ljudi nisu normalni. Nisu normalni oni koji žele ratove i o ratovima samo govore.

Hrvatska vlada nije normalna.

Zbilja, toliko je puno nenormalnog, toliko puno da je ljubav između dvoje ljudi istog spola, koja prelazi platonski dio; najmanje nenormalna.

Jer, svi smo mi u svojoj potpunoj normalnosti pomalo i nenormalni; zato što nismo podjednaki.

A različitost plaši one zatvorenog uma; one koji ne žele naučiti nešto novo. One koji , barem, ne žele ni pokušati spoznati druge.

Meni je najnormalnije danas poveseliti se danu žena, osmom martu, 8.3. ; dok nekolicini , u mojoj okolini, to je fuj; to više nije IN.

Zašto? Zato jer se prave finjaci, a zapravo su potpuni lažnjaci.

Neke njuške ; neka novonastala "gospoda" . Bez pokrića. Za mene , to su smrdljiva bića.

A i takva nisu normalna.

Oznake: normalno, nenormalno, gay, ljubav, sex, dan žena, drugačije

- 10:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.03.2017., četvrtak

Korizmeno šopanje!

I krenulo je, još jučer.

U katoličkom svijetu i svijetonazoru a i kod onih koji nisu u tom filmu već su samo u sličnom okruženju, jučer je na tapeti i na jeziku, najčešće, bila riječ - KORIZMA.

Korizma, korizma je ono vrijeme prije Uskrsa, točno četrdeset dana prije Uskrsa. A Uskrs, to je onaj dan za koji piše da je Isus, sin Božiji, uskrsnuo.

A uskrsnuti, a to znači dignuti se iz mrtvih. Ne doslovce tijelom; već samo duhom. A to u konačnici baš zbunjuje, jer za Isusa knjige pišu da je uskrsnuo i uzašao na nebo ali također mu ni tijela nisu našli.

To bi pak onda značilo da je uskrsnuće nešto slično doslovnom dizanju iz mrtvih, a kada se netko digne iz mrtvih onda kažemo da je to zombi.

Ili su Isusovo tijelo ukrali. Ne zna se i nikada se ne bude saznalo. Kako god bilo, narodna predaja kaže da je uskrsnuo, dušom.

Al' , da, prije uskrsnuća ide korizma. Vrijeme odricanja. Četrdeset dana " patnje" za velikodušne i pobožne licemjere.

Svi pošli postiti. I šopaju jedni druge hvalospjevima o svojim post podhvatima. Odrekao se kruha jedan kolega ; kolega koji svaki dan, kroz cijelu godinu jede kruh u abnormalnim količinama. Takav mu je i trbuh, abnormalno salast.

Odrekla se kave jedna ženskica; u tih četrdeset dana. Kroz ostatak godine popije je toliko da je omanja pržiona ne može ispeći, samljeti i popakirati.

Odrekli su se koječega; čokolade, pive, psovanja, pušenja cigareta, seksa; odrekli su se vožnje automobilom, odrekli su se mnogi korištenja interneta, gledanja televizije...........

Odrekli su se - svih gluposti .

Jer, ništa drugo doli gluposti je, taj čin masovnog odricanja.

I misle ljudi da su velike pothvate napravili. Ozarenih lica jadikuju jedni drugima. Kako će izdržati. Moraju. Ustrajati.

Odrekla se jedna kupovine u Zari. Ah, zamisli. Cijelih četrdeset dana je odlučila u dućan ne otići.

Odrekni se , kažem joj, tog najnovijeg mobitela, IPhonea 7; njega sklapaju gladna dječica, jesi znala to?! Gleda me u čudu a vilica se rastvara.

Licemjerno. Izuzetno licemjerno. Ogavno.

Jer, svi ljudi, koji se takvih trivijalnosti odriču, isključivo u vrijeme te korizme, licemjeri su. Po mom metru i po mojim mjerama.

Kako je to neki veliki čin? Kako je to nešto sveto i pročišćavajuće? Četrdeset dana ne kusati nešto što ti ionako kroz cijelu godinu nije potrebno u enormnim količinama.

Šta ima presveto četrdeset dana ne pušiti kada u ostalih 325 dana ispušiš omanju tvornicu duhana.

Ne volim licemjere. Umjesto tih trivijalnih odricanja; bolje bi bilo da svak kroz cijelu godinu bude umjeren, jer umjerenost je svetinja, svetost. Kojoj svaka vjera teži.

Umjeresnost je filozofija dobrog življenja; pa tko to nauči, ili ga nauče; taj dobro živi, i sa onime što ima, ili nema.

Umjerenost je radost i olakšanje. Umjerenost donosi osmjeh i vedrinu.

Odricanja poradi napisane riječi, licemjerna su.

A licemjerje je jedna od najgadnijih ljudskih osobina.

Licemjeran čovjek; pa, nije čovjek.

Samo ljuštura.

Oznake: odricanje, korizma, la, licemjerje, svetinja, umjerenost

- 11:44 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>