Gledam neki dan dokumentarac, o vjeri, bogovima, životu, smrti; i svašta nešto za vidjeti u spomenutoj emisiji.
Jedna od tema je bila istraživanje, i razgovor sa serijskim silovateljem i ubojicom. Pitaju ga da zašto to radi, zašto je radio takva (ne)djela. Odgovara kako je uvijek osjećao potrebu, želju, veliko uzbuđenje i jednostavno - došlo mu je pa je svoje želje realizirao. Podrvgnut je bio detaljnom istraživanju, raznim testovima današnjeg modernog doba. Testovi kažu; njegov mozak funkcionira drugačije od mozgova ljudi koji ne čine takve užasne stvari, neke "veze" u mozgu mu rade , ajmo reći lošije, drugačije nego većini ljudske populacije.
I čovjek je u zatvoru, doživotno. Neće ga vubiti jer je u zatvoru države koja u zakonu nema smrtnu kaznu.
Nebih ga ni ja vubila. Ostavila bih ga u lancima, uz minimalne uvjete za život, minimalno vode i hrane; i neka radi cijele dane. Društveno koristan rad. Suzbijanje korova, rad na plantažama, prenašanje kamenja......i tako dok život ne dođe kraju! I da se nitko s njim ne druži. Knjige bih mu dala samo da čita, ako želi.
Natočim si danas vode u bocu, prođem po uredu, do stola svoga moram zaobići kolegu, to činim tako da sam mu iza leđa , poželim mu sipati cijeli sadržaj boce niz vrat.
Ponekad, kada hodam ulicom samo bih podmetnula nogu , malo da podčkaljim nekoga. Ima i puta kada poželim napraviti sto spački.
Mislim se, možda i kod mene ti neki spojevi nisu sjajni?
A nisam nikada bila devijatnog ponašanja, naprotiv, uvijek fino dijete, pošten čovjek. Štoviše, veliki sam borac za prava onih slabijih koji se za ista ne mogu sami izboriti. Mrzim nepravdu, mrzim ugnjetavanje, mučenje.
Al ipak, pitam se......
Imamo li svi trunku zloće u sebi? Onakve koja ide pod normalnu zloću?
Post je objavljen 31.05.2016. u 16:47 sati.