Vozim se na posao. U tramvaju. Masa svijeta uz mene. Svaki svoja posla vodi, čavrljaju, smiju se, čitaju novine i , u većini slučajeva, elektroničke naprave. Osobno, najvolim promatrati. Nikada napadno, nikada da se zna da promatram, suptilna sam i pažljiva. U svim segmentima života. Trudim se barem, svakako. Jutros sam zapela na odijevanju, putnika i suputnika mi. Desno od mene, grupica učenika, niži razred srednje, maturanti su jučer završili masovne pohode ka školama. Gledam , promatram jel, ispod oka, neprimjetno, tri curke, max 17 godina; sve su obučene isto, našminkane slično, drže se podjednako, kretnje tijela su im istovjetne. Uske traperice, must have tenisice ( i dalje su to starke ali i famozne adidaske ), neka majčica ili tunikica i kratki kožnjak; po mogućnosti što više rokerskog stila; no sve na jednoj finja razini. Kose su duge i najčešće ispeglane.
Pogledam sebe, spustim pogled ; imam šta vidjeti, a i znam šta sam si obukla.
Uske crne hlače, sa detaljima po džepovima, fina košuljica, preko nje fina proljetna vestica a na to sve kožnjak kratki; i to od tri vrste kože, koso kopčanje, drukeri, nitne na njemu. Na nogama štikla. Kosa duga, neopeglana; prirodno blago valovita. Pomno odabran i delikatan nakit. Žena sa stilom, a neosporno i u trendu. A kožnjak je toliko star da je maltene vršnjak curkama školarkama; i već sam s njime puno desetljeće u trendu i/ili van trenda.
Ali; ja ne idem u školu, u treći srednje, idem na posao, ozbiljan posao gdje sam ozbiljan član kolektiva. Idem na posao gdje komuniciram sa ozbiljnim ljudima. ja sam ozbiljna.
Jesam li?!
Kada je vrijeme da promjenimo stil odijevanja? Već sam se nekoliko puta pitala; jeli 35ta godina u životu jedne žene godina kada je vrijeme da se počnemo ozbiljnije odijevati? Možda je vrijeme da se i sama prebacim u ozbiljna odijela, strogo neutral hlače, suknje do koljena i ispod koljena, tunike i sakoići koji su sve samo ne veseli i vedri? A moj stil, podjednaki je , maltene, od srednje škole, najčešće je to jedna suptilna elegancija sa primjesama sportskog duha.
Teško se mogu, već sada, zamisliti u nekoj potpunoj klasici.
Podosta često se sukobljuje moj duh, koji je mladenački i koji će ostati takav, očito zauvijek, i moj racio koji se pita : " da li je vrijeme, da li si sada dovoljno stara da :
- se oblačiš ozbiljno
- se ne smiješ tako često
- se ne veseliš tako često
- se ne držiš tako pozitivno
- si otvorena spram svijeta i života
Gledam svoju mamu; i ono što vidim govori mi upravo sve suprotno od onoga što samu sebe ponekad pitam.
A korak je do 60te, a najjača je kraljica majka i duhom i tijelom i dijelom.
Da li je nužno, u određenoj dobi, postati duhom i stilski stariji?!
Post je objavljen 18.05.2016. u 12:42 sati.