< | studeni, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
29.11.2017., srijeda
PRAVO NA BESMISLICU
(ili đemajući đem s Anais Nin, Anne le Brun, Mihailom Bakunjinom) «... ali gospodine Sažimatelju znanstvenih radova ovog puta niste u pravu», reče francusko-američki pisac, esejist, književni kritičar i filozof. Na kavi nam se pridružio i Majstor ljubavi. U ruci je držao Anthologie historique des lectures érotiques, Jean-Jacques Pauverta. On predloži da pođemo u Bordel muza. A možemo i u Mouline Rouge, nadoda. U bordelu sam odabrao onu koju su jedni zvali Amalgamka, drugi pak Marija Anđeoska, a treći Herkulina Milonska. Izgledala je kao genski križanac Dick Tracyja tj. Warrena Beattyja i Elizabeth McGovern. Zapravo, nalikovala je na Anais Nin. U sobi, umjesto snošaja insistirao sam – pošto bi pljunuta Anais - da mi pripovijeda o incestu koji je imala s ocem na dan kada je oslobođen Krim. Ili Knin? Ne sjećam se baš najbolje. Ona se zgrozi, reče da nikada nije imala polni odnos s srodnikom, a kamo li na Dan oslobođenja Krima. Tj. Knina! Rekoh da ću platiti duplo. Troduplo! Pristade na pogodbu, pa poče prepričavati zgodu iz hotela Astorija u Zaragozi gdje su to prvi puta učinili: «...Sinoć je bila fešta San Juana. Prekrasna noć za našu sjedinjenost. Sagorjeli smo sve predrasude. Zapalili smo novu strast. Nikad, nikad nisam osjetio nešto tako apsolutno. Kako sam se predao tebi! Svi drugi trenutci ljubavi, sada to shvaćam, bili su nepotpuni – tek igra. Sinoć sam shvatio što ljubav jest. Izlio sam čitavo svoje biće u tebe.» «...Noću-milovanja. Moli me da se skinem i legnem uz njega.» «... Na trenutke sam imala osjećaj da je tu doista Don Juan, Don Juan koji je posjedovao više od tisuću žena, i ja sam tu ležala učeći od njega, a on mi je govorio kako sam talentirana, kao posjedujem nevjerojatnu ljubavnu senzibilnost, kao sam prekrasno usklađena i primljiva. Zapanjen bogatstvom mog meda. «Hodaš poput kurtizane iz Grčke. Kad hodaš, izgledaš kao da nudiš seks.» «... Dok sam hodala niz mračni hodnik do svoje sobe - s maramicom među nogama jer mu je sperma bila preobilna...» «... Iduće noći, kada je bio slobodniji u pokretima i kada je legao na mene, bila je to orgija, i penetrirao je u mene tri, četiri puta bez stanke i povlačenja – njegova nova snaga, nova želja, novi mlaz, dolazili su poput valova jedan iza drugog...» «... Rekao je: Je n'a ai plus de Dieu! – Izgubio sam Boga.» Njezino pripovijedanje probudilo je moj libido što se počivao u komi posljednjih nekoliko mjeseci. Želja je navirala u eksponencijalnim valovima. Napokon sam je grubo stisnuo uza zid i učinio ono što se čini u bordelima. No to nije bilo dovoljno! Naša vesela družina, kao čopor divljih vukova, željela je još Zbilje. Zbilje! Predugo smo sažvakavali glupe knjige i živjeli u svijetu koncepata, hraneći ego, tijelo i vjeru naših profesora-mediokriteta u vlastitu velevrijednost e! da bih pristali na išta manje od 24satne izloženosti topničkoj vatri Zbilje. U ulici Jevgenij Aleksejevič Preobraženskog susreli smo Lucasa R., znanog kao Crveny Dandy, istaknutog člana Situacionističke internacionale – on je ujedno bio neformalni duhovni vođa naše skupine. Neki su ga nazivali Učiteljem stvarnosti. «Pa kamo ćete jebači», upita veselo. «Još zbilje! tražimo još Zbilje!», uzviknu Majstor ljubavi. «Zbilje, zbilje nam dajte, jer utjehe nema u Ideji!», povikasmo uglas. «Imam nešto benigno za vas pošto smatram da još niste spremni za suočavanjem s pravom, nazovimo to tako, bakunjinovskom istinom. Dakle: Reality Tours u režiji Global Exchangea specijalizirana je agencija za putovanja na mjesta bijede i eksploatacije. Na meniju su obilasci i čitanje poezije u maloljetničkim zatvorima; susreti s eksploatiranim radnicima u zemljama trećeg svijeta; Bingo ili izvuci Zelenu kartu u Meksiku; nogomet s odrubljenom glavom u jednom od mnogobrojnih afričkih salmova; prezentacija džeparenja u romskom naselju; koktel party - konzumacija benzodiazepina tj. trankvilizanta tj. anksiolitika, tj. hipnotika tj. diazepama tj. alprazolama tj. lorazepama tj. oksazepama tj. klonazepama pod liječničkom kontrolom u psihijatrijskoj ustanovi; predstava Life is life u centru za podršku suicidalnim ljudima; ručak u pučkoj kuhinji; noćenje u prihvatilištu Sweet Dreams; vježba nasilja – Bulling za svakog! - s invalidnim osobama kao i osobama s posebnim potrebama; deratizacija narkomansko-političkog gnijezda, pučka veselica/dernek u visokom nacionalnom domu i još štošta...» Dandy na papiriću ispiše adresu putničke agencije te reče da neće s nama jer ide na antiglutenski protest. Dignut će u zrak pseudo-događaj! najavio je iskezivši lijepe bijele zube taj visoki, naočiti muškarac srednjih godina s luđačkim sjajem u očima. U Reality Toursu kategorički smo zahtijevali: «STVARNOST SAD I ODMAH!» Službenica nas je pokušala urazumiti. «Budite realni, tražite nemoguće, morate pričekati nekoliko dana», opetovano je ponavljala. «MAINTENANT!», ustrajavali smo u našim željama. Napokon je prekopala papire i pronašla tri slobodna mjesta na putu za Slavensku Federaciju #3. «Imamo dojavu da se sutra u Varšavi sprema ustanak. A za cijeli taj pothvat zaslužna je notorna ruska "farma trolova" iz Sankt Peterburga!» «To nam se sviđa, uzimamo!» «Autobus polazi za pet minuta. Požurite.» U zadnji tren uskočili smo u bus. Vozač se predstavio kao kralj Ubu, oficir kralja Venceslasa, odlikovan ordenom Crvenog zmaja Poljske, bivši kralj Aragona i grof Sandomira! «A sada via Poland, ihaaaaaa», uzviknuo je i pritisnuo papučicu gasa do daske. Njegova žena u ruke nam turnu nekoliko knjiga anarhističke biblioteke. Mene je dopala Baknunjinova Bog i država. Otvorio sam je nasumice i počeo čitati: «Jedna legenda orijentalne crkve priča da su se dva pustinjaka svojevoljno povukla na nekoliko desetaka godina na pusti otok, i odvojivši se čak jedan od drugoga, provodili su noć i dan u razmišljanju i molitvi, i s vremenom zaboravili govoriti; od čitavog rječnika pamtili su još samo nekoliko riječi koje zajedno nisu imale nikakav smisao, ali su ipak pred Bogom izražavale najuzvišenije težnje njihovih duša. Naravno da su živjeli od korijenja kao biljožderi. S ljudskog su gledišta to bila dva slaboumnika, dvije lude, ali s božjeg, koje pretpostavlja besmrtnost duše, pokazali su se kao bolji račundžije od Galileja i Newtona. Žrtvovavši nekoliko desetaka godina ovozemaljskog uživanja, stekli su pravo na vječno blaženstvo i božji duh.» «Koji kur???», začudio sam se i nezadovoljno sklopio knjigu. Dok smo prolazili kroz Dresden iz kuta tolerancije snajperom je usmrćena kritička misao – but hey it's ok! Sve je to orkestrirani kaos, unaprijed smišljen proces višedimenzionalnih kozmičkih Elita udobno smještenih u trećem kvadrantu Galaktike koje imaju neometan pristup higgsovom polju i visokim pećima za proizvodnju elementarnih čestica. U jednom trenutku Majstora ljubavi, tog nedozrelog pobunjenika, obuzela je malodušnost. «Dosta mi je svega, iscrpljen sam, zaželio sam se dobrog starog Ništavila, čovječe!», uzviknuo je poprilično antirevolucionarno. Na papirnatoj maramici naškrabao je srcedrapateljnu oproštajnu poruku majci od koje mi se, kada sam je kasnije pročitao, povraćalo. Potom je skočio u Vltavu. «Draga mamam, ova će ti vijest doći kao grom iz vedra neba, razorit će ti srce! Ali nemoj ubiti glasnika. on nipošto nije kriv. Moraš znati, ja se sada nalazim na mnogo boljem i pravednijem mjestu. Neko vrijeme bit će ti teško, ali neka ti upravo ova misao pomogne da prebrodiš tugu. Jedina žena i trajno sunce u mom životu bila si ti. Ostale žene nisu ti bile niti do polovice nožnog palca. Jako te volim. Tvoj Miško.» Osobno, kada su u pitanju oproštajna pisma, preferiram i preporučujem minimalizam. Recimo, stanoviti si je nadrealist na rever okačio tek noticu «Zgađen». Potom si je pucao u glavu. No, to se zove Stil! «Pažnja!», upozori vozač Ubu «ulazimo u područje pravne nesigurnosti, ovdje ima vrlo opasnih paragrafa i vrlo dobro skrivenih članaka, građanin kao pravni subjekt ovdje ne postoji! Naravno, sve se odvija pod krinkom smrtne ozbiljnosti!» «Gdje smo», upitah. «Hrvatska», šaptom će Ubu. (...) |
04.11.2017., subota
PapaGuy
Osjećao sam se usamljenim. Poželio sam kupiti neko živo biće da mi pravi društvo. Pas se činio kao prevelika obaveza iako je njegova ljubav neupitna. Mačke zaudaraju. Hrčci isto. Možda gušter, kameleon, tarantula... razmišljao sam. Na kraju sam uzeo kakadua. Stavio sam ga u dnevni boravak i pošao pripremiti objed. Kako je boravak spojen s kuhinjom mogao sam svog novog ljubimca držati na oku. Stavio sam u mikrovalnu lazanje iz Lidla. Brzo su bile gotove. Sjeo sam za stol i tek što sam prinjeo vilicu k ustima ptica započe: Dragi Bože! Hvala ti za tvoju žetvu i kruh svagdašnji što nam pružaš, hvala Ti na najmanjem zrnu koje raste da bi nas nahranilo, hvala Ti na toliko okusa i tekstura, boja i aroma. Mi ostajem mali i ponizni nad svim tim čudima i poklonima što nam pružaš! Amen! Počeo je zobati zrnje. Vilica mi se objesila od čuda. Je li on to upravo izrecitirao molitvu ili sanjam? Bit će da sanjam, uvjeravao sam se. Pojeli smo hranu, svaki svoju, i više se nije oglasio. Poslijepodne sam proveo uz televizor. Zatim sam otišao prošetati gradom, ništa zanimljivo, vratio se doma, ponovo gledao tv, dremuckao. Bilo je bliže ponoći kada sam se odlučio preseliti sa tvrdog kauča u spavaću sobu. Plahtom sam prekrio krletku. Od ispod se začuo tanušni dječji glas: Sanak meki sada me zove, neka Bog dragi čuva zidove ove, nek' me zakrili i sačuva milošću svojom, nek' me vodi kroz snove i kroz mrak kad zora zarudi da budem jak! Ukipio sam se od straha. - Ovo neće ići – procijedio sam. Sutradan sam se zaputio u Pet centar. - Izvolite – reče prodavač vedrog raspoloženja. - Prodali ste mi rabljenog papagaja – rekoh ljutito. - Kako to mislite? - Pa lijepo, prodali ste mi papagaja koji se moli svaki put kada pođem jesti ili kada pođem na počinak... - A vi ne želite takvog papagaja – upita u prodavač čudu. - Ne, nipošto, ja sam ateist - rekoh ponosno. - Oh, trebali ste to napomenuti pri kupnji. Naime, kršćanske papigice pravi su hit. Nije u pitanju greška, mi ih proizvodimo, kao u ostalom i papige za sve druge potrebe. Zar niste čuli za najnoviji trend? - Nemam pojma o čemu govorite. - Dođite, pokazat ću vam. Prodavač preko razglasa pozva zaposlenicu po imenu Ljerka da ga zamijeni na pultu, a mi prođosmo kroz vrata u dnu prostorije te se počesmo spuštati dugim, uskim hodnikom u podzemne prostorije. Ostao sam iskreno impresioniran. U podnožju zgrade nalazilo se prostrano postrojenje (veličine dva nogometna igrališta) za proizvodnju i dresing papiga. U pomno tempiranim inkubatorima uzgajala su se jaja, dok su u staklenim boxevima dreseri u bijelim kutama kondicionirali papige da se služe određenim frazama, parolama, stihovima... - Imate li kakvih preferencija - upita me prodavač. - Na što točno mislite – upitah sumnjičavo. - Mislim, imate li kakav određen svjetonazor, nešto što vam je religijski ili kulturološki blisko... - Paa... volim Beatlese... - rekoh ne mogavši se sjetiti ničeg pametnijeg u tom trenutku. - Odlično, imamo Beatlese - uzvikne prodavač. – Pođimo! Dok smo se kretali prema Boxu 66 jedna su vrata bila odškrinuta i ja začuh zbor od desetak papigica kako kao mujezin s minareta arlauču, pa potom kliču ALAH AKBAR!!! Također, iz drugog boksa začuo sam papigice da pjevuše: You can't always get what you want... - Oh, imate i Stonse - prokomentirao sam. Prodavač se osmjehne. - Da, Beatlesi ili Stonesi, vječno pitanje. Kao i gdje si bio 91.? Na trećem mjestu papigice su pjevale: vjetre s Dinare hej zaustavi se... Na četvrtom: evo zore evo dana, evo Jure i Bobana... Na petom: ay Carmela... Napokon smo pristigli do Boxa 66. Kada smo stupili unutra papigice zapjevaše: Let me take you down/ 'cause I'm going to/ Strawberry Fields/ Nothing is real/ and nothing to get hung about... - Dobre su, zbilja dobre – obradovah se iskreno. Njihov dreser ponosno reče: - Ove majušna bića u stanju su otpjevati šezdeset i šest najvećih hitova legendarnih Beatlesa, u notu, bez greške! - Zar doista? - Jamčim vam - reče dreser. - Sjajno, uzet ću dvije da pjevaju dvoglasno, po mogućnosti u terci, kao John i Paul. - Možda da uzmete i Georga – pripomene dreser – on može pripomoći s kvintakordima. - Koji je George? - Ima ih više. Ovi s bijelim ovratnikom, oni su George. - U ostalom na tri dobivate dvadeset posto popusta – pridoda prodavač sa strane. Pa to je sjajno, naprosto sjajno, rekoh i uzeh sve tri, i Johna i Paula i Georga. Living is easy with eyes closed, misunderstanding all you see... |
02.11.2017., četvrtak
Srozavanje
Zakon tržišta Sve do nedavno na su mom katu dvije gospođe pružale jezičnu poduku i prevodile s francuskog, ruskog, engleskog i vice versa da bi naglo, gotovo preko noći, nestale bez pozdrava, bez doviđenja druže, doviđenja na svijetu ima mnogo zla, svaki korak prati nova prijetnja na ovom svijetu sreće nemam ja. zatim se pojavio zet vlasnice stana. stariji gospodin koji se predstavio kao gospodin Von Tzschmar reče da namjeravaju ponovo iznajmiti prostorije te da će dati sve od sebe kako bi pronašli nekog jednako tihog i pristojnog poput tih krasnih prevoditeljica. bravo, rekoh u dobroj vjeri. idući tjedan pridošle su tri mlade žene. snažan muškarac pomogao im je s useljenjem. iznio je iz kombija vešmašinu, konstrukciju za sušenje veša i ostale stvari. poduzetnice nisu gubile vrijeme, već sutradan su počele s radom. muškarci raznih dobnih skupina, raznih naroda i narodnosti, pa čak Arapi, crnci i Azijati počeli su zabunom kucati na moja vrata tražeći masažu sa sretnim završetkom. gospodo to vam je na kraju hodnika, ovdje možete dobiti samo masažu šakama s nesretnim završetkom, rekoh dok su se iza mene, obasjane suncem blještale dvije divne kromirane štange utega za bench. ah, sorry, sorry…. sorry! sorry! napokon sam i sam pokucao na vrata Salona. prenaglašeno našminkanoj dvadesetogodišnjakinji rekoh: slušaj sladkore, krajnje je trenutak da nakačite jasno uočljiv putokaz ka Armidinim vrtovima vaši me jebežljivci prekidaju u kontemplacijama o Smislu života to me čini nervoznim ne želimo da se u hrvatskoj ponovi nedavni slučaj iz Las Vegasa sh-boom sh-boom taga-daga-da life could be a dream sh-boom sh-boom you know what I mean da, da, gospodine, učinit ćemo to, svakako ćemo to učiniti rekla je ustrašeno. i doista, postupile su po upozorenju te isti dan označile pristup do svojih internacionalno-prostitucionalnih odaja. time problem bi riješen. zakratko. Rastu deca iz đačkog doma Franje Bučara na Krugama u rukama polugolog srednjoškolca - razigrana harmonika! ori se lokalni napjev! kasno ljeto 2017. godine nešto bliže 22h. «zemlja koja ima ovakvu mladost ne mora brinuti za svoju budućnost.» Schumannova druga simfonija ili ako predugo gledaš u ponor, ponor se zagleda u tebe – pomračenja Schumann je povratio muzičke znakove opet si jeo note, ukori ga Clara, koliko smo puta rekli da nema toga prvo Vincent jede boje otruje se onim prokletim molibdenom odreže si uho, potom Nietzsche iz Torina piše mladom Kaiseru dragi moj gospodine, izvo'te doći u Rim i osobno me ustrijeliti uostalom, smatram da Njemačku treba strpati u luđačku košulju u potpisu Antikrist Raspeti Neman Dinamitni Dioniz Holderlinu se također smračilo zatvorio se u svoju kulu bjelokosnu i neće van velim ja, ne idu teologija i helenizam ruka pod ruku sanja sunce juga, grčki mu junaci na raport pristižu kada je pjesnik ujedno i mislilac-erudit redovito šene umom, to je tako Kleist /još jedan zatrovan Grcima!/ eno upuca svoju družicu Henriette Voge, potom sebi prosvira glavu Andreas vadi džepni nožić i bode se u srce pred Loue Salome kuca na vrata susjeda u potrazi za liječnikom Strindberg piše Okultni dnevnik Hugo priziva duhove Artaud zavija kao gladan vuk u ludari Heidegger, Hamsun, Zweig briju na Hitlera u ampedeklu Pound na fašizam a sada i ti Roberte jedeš note ja stvarno ne znam što ću s vama dečki brate, k'o djeca ste! jedino je Bhramas od svih vas donekle normalan osim što gaji sklonost prema starijim ženama |