(ili đemajući đem s Anais Nin, Anne le Brun, Mihailom Bakunjinom)
«... ali gospodine Sažimatelju znanstvenih radova ovog puta niste u pravu», reče francusko-američki pisac, esejist, književni kritičar i filozof. Na kavi nam se pridružio i Majstor ljubavi. U ruci je držao Anthologie historique des lectures érotiques, Jean-Jacques Pauverta. On predloži da pođemo u Bordel muza. A možemo i u Mouline Rouge, nadoda. U bordelu sam odabrao onu koju su jedni zvali Amalgamka, drugi pak Marija Anđeoska, a treći Herkulina Milonska. Izgledala je kao genski križanac Dick Tracyja tj. Warrena Beattyja i Elizabeth McGovern. Zapravo, nalikovala je na Anais Nin. U sobi, umjesto snošaja insistirao sam – pošto bi pljunuta Anais - da mi pripovijeda o incestu koji je imala s ocem na dan kada je oslobođen Krim. Ili Knin? Ne sjećam se baš najbolje. Ona se zgrozi, reče da nikada nije imala polni odnos s srodnikom, a kamo li na Dan oslobođenja Krima. Tj. Knina! Rekoh da ću platiti duplo. Troduplo! Pristade na pogodbu, pa poče prepričavati zgodu iz hotela Astorija u Zaragozi gdje su to prvi puta učinili:
«...Sinoć je bila fešta San Juana. Prekrasna noć za našu sjedinjenost. Sagorjeli smo sve predrasude. Zapalili smo novu strast. Nikad, nikad nisam osjetio nešto tako apsolutno. Kako sam se predao tebi! Svi drugi trenutci ljubavi, sada to shvaćam, bili su nepotpuni – tek igra. Sinoć sam shvatio što ljubav jest. Izlio sam čitavo svoje biće u tebe.»
«...Noću-milovanja. Moli me da se skinem i legnem uz njega.»
«... Na trenutke sam imala osjećaj da je tu doista Don Juan, Don Juan koji je posjedovao više od tisuću žena, i ja sam tu ležala učeći od njega, a on mi je govorio kako sam talentirana, kao posjedujem nevjerojatnu ljubavnu senzibilnost, kao sam prekrasno usklađena i primljiva. Zapanjen bogatstvom mog meda. «Hodaš poput kurtizane iz Grčke. Kad hodaš, izgledaš kao da nudiš seks.»
«... Dok sam hodala niz mračni hodnik do svoje sobe - s maramicom među nogama jer mu je sperma bila preobilna...»
«... Iduće noći, kada je bio slobodniji u pokretima i kada je legao na mene, bila je to orgija, i penetrirao je u mene tri, četiri puta bez stanke i povlačenja – njegova nova snaga, nova želja, novi mlaz, dolazili su poput valova jedan iza drugog...»
«... Rekao je: Je n'a ai plus de Dieu! – Izgubio sam Boga.»
Njezino pripovijedanje probudilo je moj libido što se počivao u komi posljednjih nekoliko mjeseci. Želja je navirala u eksponencijalnim valovima. Napokon sam je grubo stisnuo uza zid i učinio ono što se čini u bordelima.
No to nije bilo dovoljno! Naša vesela družina, kao čopor divljih vukova, željela je još Zbilje. Zbilje! Predugo smo sažvakavali glupe knjige i živjeli u svijetu koncepata, hraneći ego, tijelo i vjeru naših profesora-mediokriteta u vlastitu velevrijednost e! da bih pristali na išta manje od 24satne izloženosti topničkoj vatri Zbilje.
U ulici Jevgenij Aleksejevič Preobraženskog susreli smo Lucasa R., znanog kao Crveny Dandy, istaknutog člana Situacionističke internacionale – on je ujedno bio neformalni duhovni vođa naše skupine. Neki su ga nazivali Učiteljem stvarnosti.
«Pa kamo ćete jebači», upita veselo.
«Još zbilje! tražimo još Zbilje!», uzviknu Majstor ljubavi.
«Zbilje, zbilje nam dajte, jer utjehe nema u Ideji!», povikasmo uglas.
«Imam nešto benigno za vas pošto smatram da još niste spremni za suočavanjem s pravom, nazovimo to tako, bakunjinovskom istinom. Dakle: Reality Tours u režiji Global Exchangea specijalizirana je agencija za putovanja na mjesta bijede i eksploatacije. Na meniju su obilasci i čitanje poezije u maloljetničkim zatvorima; susreti s eksploatiranim radnicima u zemljama trećeg svijeta; Bingo ili izvuci Zelenu kartu u Meksiku; nogomet s odrubljenom glavom u jednom od mnogobrojnih afričkih salmova; prezentacija džeparenja u romskom naselju; koktel party - konzumacija benzodiazepina tj. trankvilizanta tj. anksiolitika, tj. hipnotika tj. diazepama tj. alprazolama tj. lorazepama tj. oksazepama tj. klonazepama pod liječničkom kontrolom u psihijatrijskoj ustanovi; predstava Life is life u centru za podršku suicidalnim ljudima; ručak u pučkoj kuhinji; noćenje u prihvatilištu Sweet Dreams; vježba nasilja – Bulling za svakog! - s invalidnim osobama kao i osobama s posebnim potrebama; deratizacija narkomansko-političkog gnijezda, pučka veselica/dernek u visokom nacionalnom domu i još štošta...»
Dandy na papiriću ispiše adresu putničke agencije te reče da neće s nama jer ide na antiglutenski protest. Dignut će u zrak pseudo-događaj! najavio je iskezivši lijepe bijele zube taj visoki, naočiti muškarac srednjih godina s luđačkim sjajem u očima.
U Reality Toursu kategorički smo zahtijevali: «STVARNOST SAD I ODMAH!»
Službenica nas je pokušala urazumiti.
«Budite realni, tražite nemoguće, morate pričekati nekoliko dana», opetovano je ponavljala.
«MAINTENANT!», ustrajavali smo u našim željama.
Napokon je prekopala papire i pronašla tri slobodna mjesta na putu za Slavensku Federaciju #3.
«Imamo dojavu da se sutra u Varšavi sprema ustanak. A za cijeli taj pothvat zaslužna je notorna ruska "farma trolova" iz Sankt Peterburga!»
«To nam se sviđa, uzimamo!»
«Autobus polazi za pet minuta. Požurite.»
U zadnji tren uskočili smo u bus. Vozač se predstavio kao kralj Ubu, oficir kralja Venceslasa, odlikovan ordenom Crvenog zmaja Poljske, bivši kralj Aragona i grof Sandomira!
«A sada via Poland, ihaaaaaa», uzviknuo je i pritisnuo papučicu gasa do daske.
Njegova žena u ruke nam turnu nekoliko knjiga anarhističke biblioteke. Mene je dopala Baknunjinova Bog i država. Otvorio sam je nasumice i počeo čitati:
«Jedna legenda orijentalne crkve priča da su se dva pustinjaka svojevoljno povukla na nekoliko desetaka godina na pusti otok, i odvojivši se čak jedan od drugoga, provodili su noć i dan u razmišljanju i molitvi, i s vremenom zaboravili govoriti; od čitavog rječnika pamtili su još samo nekoliko riječi koje zajedno nisu imale nikakav smisao, ali su ipak pred Bogom izražavale najuzvišenije težnje njihovih duša. Naravno da su živjeli od korijenja kao biljožderi. S ljudskog su gledišta to bila dva slaboumnika, dvije lude, ali s božjeg, koje pretpostavlja besmrtnost duše, pokazali su se kao bolji račundžije od Galileja i Newtona. Žrtvovavši nekoliko desetaka godina ovozemaljskog uživanja, stekli su pravo na vječno blaženstvo i božji duh.»
«Koji kur???», začudio sam se i nezadovoljno sklopio knjigu.
Dok smo prolazili kroz Dresden iz kuta tolerancije snajperom je usmrćena kritička misao – but hey it's ok! Sve je to orkestrirani kaos, unaprijed smišljen proces višedimenzionalnih kozmičkih Elita udobno smještenih u trećem kvadrantu Galaktike koje imaju neometan pristup higgsovom polju i visokim pećima za proizvodnju elementarnih čestica.
U jednom trenutku Majstora ljubavi, tog nedozrelog pobunjenika, obuzela je malodušnost.
«Dosta mi je svega, iscrpljen sam, zaželio sam se dobrog starog Ništavila, čovječe!», uzviknuo je poprilično antirevolucionarno.
Na papirnatoj maramici naškrabao je srcedrapateljnu oproštajnu poruku majci od koje mi se, kada sam je kasnije pročitao, povraćalo. Potom je skočio u Vltavu.
«Draga mamam, ova će ti vijest doći kao grom iz vedra neba, razorit će ti srce! Ali nemoj ubiti glasnika. on nipošto nije kriv. Moraš znati, ja se sada nalazim na mnogo boljem i pravednijem mjestu. Neko vrijeme bit će ti teško, ali neka ti upravo ova misao pomogne da prebrodiš tugu. Jedina žena i trajno sunce u mom životu bila si ti. Ostale žene nisu ti bile niti do polovice nožnog palca. Jako te volim. Tvoj Miško.»
Osobno, kada su u pitanju oproštajna pisma, preferiram i preporučujem minimalizam. Recimo, stanoviti si je nadrealist na rever okačio tek noticu «Zgađen». Potom si je pucao u glavu. No, to se zove Stil!
«Pažnja!», upozori vozač Ubu «ulazimo u područje pravne nesigurnosti, ovdje ima vrlo opasnih paragrafa i vrlo dobro skrivenih članaka, građanin kao pravni subjekt ovdje ne postoji! Naravno, sve se odvija pod krinkom smrtne ozbiljnosti!»
«Gdje smo», upitah.
«Hrvatska», šaptom će Ubu.
(...)
Post je objavljen 29.11.2017. u 12:12 sati.