Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

31.07.2017., ponedjeljak

Working Class Hero


Ilija bješe ponikao sa sela i bio formiran u socijalizmu te je poput svog skoro–pa–imenjaka Alije Sirotanovića, rudara u rudniku mrkog uglja koji je sa osam drugova u jednom danu iskopao 152 tone uglja i tim činom zaslužio da njegov lik krasi jugoslavensku novčanicu od 200 000 dinara, i sam bio radnik–udarnik. Ilijino danas bi rekli radoholičarstvo ( riječ koja se prije izriče kao dijagnoza nego oznaka za vrlinu) te želja da se takmiči sam sa sobom učinila ga je omraženim u kolektivu jer je ukazivala i upućivala na nerad onih što su se što lakše i bezbolnije nastojali provući kroz život.

Ilijine ruke nikada nisu mirovale, bijahu vječito zaokupljene nečim, pa je tako u slobodno vrijeme – a vikendi su bili to slobodno vrijeme – izgradio dvije ogromne trokatnice, jednu u Zagrebačkoj Dubravi, a drugu na Rabu, na području koji će kasnije postati elitno turističko naselje. I kao što je budističkim svećenicima putovanje, a ne odredište cilj, tako je Iliji sam rad sam po sebi bio smisao, a materijalna dobra, stečevine, tek posljedica, nešto što mu u krajnjem slučaju, ukoliko ga izda tijelo, a vjerovao je da se to neće dogoditi, omogućava bezbrižnu starost.

Dakle, Ilija kao takav nikako nije mogao shvatiti poriv sina Ratka da se s naprtnjačom potuca ulicama europskih gradova poput kakvog klošara! U tog je malog kolala skitalačka krv, neprestano je bio u pokretu, žudio nove horizonte, nova prostranstva, živio od danas do sutra, bez plana - život oblikovan slučajnostima! Ilija se katkad, klešući građevne blokove od kamena znao zapitati je li Ratko doista njegovo meso, njegova krv, no bio je dovoljan jedan pogled na mladića – isto dugo konjsko lice, isti bijeli zubi, izraženi očnjaci – pa da u trenu otprhnu sve sumnje i da stari Ilija uzdahne: valjda će ga proći! To je mladenačka pobuna, input generacije – prokleta hipičija!

Isto tako iz te svoje paradigme Ilija nije razumio pripadnike radničke klase što ljeti hitaju na Jadran da se ondje, poput nasukanih kitova po čitav dan prže na jarkom suncu i tek povremeno spuštaju u more ne bi li se rashladili; nije razumio planinare, penjače, alpiniste što se veru po stijenama, nije razumio letače zmajem, kanuiste, posjetitelje muzeja, razgledatelje gradskih znamenitosti, uživatelje dobre hrane i kapljice u skupim restoranima, romantičare što bulje u zalaske sunca, mladost što se kaltari i drmusa u diskaćima, gutače lijepe književnosti … – sve je to bilo prolito mlijeko, razbijeni krčag, zalud traćeno vrijeme.

Kada mu je sin Ratko s još svježom prašinom talijanskih drumova na postolama pokušao prenijeti dojmove o zemlji koju je osjećao kao svoj nesuđen zavičaj, o zemlji koja je čitava jedan muzej na otvorenom, Ilija, i inače slab slušač, grubo ga je prekinuo.
– Ja sam, u roku dva mjeseca, koliko si se ti skitao, podigao čitav treći kat – rekao je samozadovoljno.
Ratko je oćutio navalu bijesa. Uvijek ti– ti– ti, kipio je u sebi. Bio je spreman ustati i otići da se nikada više ne vrati u obiteljski dom. A onda se sjetio da pred njim sjedi tvrdokorni, grubi, despotski Ilija, Ilija kojeg je nemoguće omekšati, rafinirati, preobraziti u emotivnu zvijer. Udahnuo je duboko, rekavši:
– Dobro, posložimo te cjepanice u drvarnicu pa da pođem, imam obaveza.
– Pih, ti i obaveze – podrugljivo je rekao Ilija - ti nemaš obaveza, ti si anarhišt!
Dok su redali drva Ratku se nametnula slika oca koji u podrumu kleše vlastiti sarkofag. Nasmijao se.
– Šta se smiješ k'o lud na brašno – graknuo je Ilija.
– Ništa, odpovrnuo je Ratko kezeći se.

Eh, ta vječna kompeticija, Freud bi rekao taj Edipov kompleks, to neprekidno podbadanje, oponiranje, sukobljavanje, nadmudrivanje, prkošenje, zadirkivanje, prebacivanje, prekoravanje, neslaganje, obezvrjeđivanje, otežavanje, agresivnost, međusobni prezir otkako je svijeta i vijeka zaista je teško shvatljiv tim više što očevi i sinovi, poput svih članova obitelji po muškoj liniji, dijele identičan Y kromosom, kromosom koji ih određuje kao muškarce, a počesto se dogodi da udaljenijih muškaraca od očeva i sinova, ili braće nema. Tja, zar ne bi, već samo zbog te činjenice trebala postojati jedna divna konfučijanska suradnja, želja da «sebičan» gen opstane, nastavi se, razmišljao je Ratko koračajući prema gradu. Tragao je za svijetlim primjerom, no nije se uspio prisjetiti baš nikoga tko ima korektan, a kamo li idiličan odnos s vlastitim ocem. Sinovi su se bolje slagali s potpunim strancima, u jednosmjernoj komunikaciji poštovali pisce, u njihovima djelima nalazili srodnike, u ašramima duhovnih vodiča nalazili pripadnost, psihoterapeutima odavali najtajnije želje… sve to prije nego s očevima, a to je, u najmanju ruku, bilo tužno.

Od ranog djetinjstva Ratko je žudio oca koji bi bio prisutan, a potom posvećen poput vrijednog baštovana što brine o osjetljivim biljčicama u svom vrtu, oca s kojim bi mogao dijeliti interese i osjećaje bez autocenzure, oca koji čini sve potrebno da se mladić formira i izbrusi kao muškarac, oca koji će ga pripremiti i osposobiti za život – ne oca koji će svojim ponašanjem i postupcima minimalizirat juniorove šanse za opstanak. Možda ratna siročad i posmrča nisu nužno deprivirana pred dječacima koji imaju oca, prostruji Ratku glavom. Oni su pošteđeni neprestanih konflikata te ne nasljeđuju loš model ponašanja, i kao što su prisiljeni postati self–made ljudi, tako su prisiljeni postati self–made očevi. S druge strane, počesto su pre-meki prema potomcima. Oh, progovara li to u njemu crni Ilija, ustrašio se. U svakom slučaju je teško biti otac. Dragi Bogo, smiluj se nama očevima, budućim i grješnim!
- 10:00 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>