Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

26.02.2015., četvrtak

FELER

photo reklama_zpsnnoopf6g.jpg

Spetljao sam se s tom mladom ženom na povratku iz Sofije. Zvala se Tina i radila je za Buga-Buga Co. Rado bih vam ovdje, upravo sada, načinio njezin blistavi portret od riječi da svjedoči o njezinoj krasoti, međutim kako sam vičniji kičici naznačit ću tek šturo da je bila savršenih proporcija, divne svilene kože te živahna i gipka u krevetu. Međutim, Tina je u čitavoj toj svojoj savršenosti imala jedan sitan, gotovo neznatan feler koji me je na kraju doveo do ludila. Vršak bradavice na njezinoj lijevoj dojci, ona famozna bobica što se ukruti pri nadražvianju redovito bi - ma što god ja činio – ostajala nezainteresirana, poput gnjecave maline utisnute u šlag torte nepažljivim pokretom domaćice. Uložio sam mnogo vremena i truda ne bih li je izmamio van. Činio sam to dugim i nježnim milovanjima vrškom jezika, poljupcima, lickanjem i na kraju snažnim cicanjem. Nekoliko puta poslužio sam se kockama leda, bezuspješno. Bio sam frustriran. Doživljavao sam to kao osobni neuspjeh. Jednog poslijepodneva, nakon što smo vodili ljubav upitao sam ju:
- Čuj, što ti je to sa bradavicom?
Pogledala me začuđeno, potom se osmjehnula.
- Ne brini, sve u je u najboljem redu, dijete će ju izvući.
- Što? O kakvom djetetu govoriš - zastravio sam se.
- Dijete, jednog dana, tako kaže doktor.
- Ali koristiš zaštitu, ne?
- Da, naravno.
- I to nije dijafragma?
- Pijem pilule.
- Uzimaš li ih redovito? Znaš, to je vrlo važno.
- Što ti je ludice, pa naravno, prerano je za dijete.
Odahnuo sam.
- Čuj, ako to može učiniti dijete valjda mogu i ja. Što kažeš da pokušamo ponovo?
Uzela je svoju grud veličine dinje i trunula mi je u usta.
- Dudlaj milo moje – rekla je nježno.
Te su me riječi skroz napalile. Počeo sam cuclati i povlačiti jače nego ikad dosad.
- Hej lakše, boli me – pobunila se.
- U redu, bit ću nježniji.
Dao sam sve od sebe i ponovo doživio fijasko. Splasnulo mi je optimizam, polna želja i na kraju vođa navale, mister Johnson. Svalio sam se na leđa i odsutno zurio u plafon.
- Znaš mora postojati način – progovorio sam nakon izvjesnog vremena.
Nije se oglasila.
- Tehnologija napreduje iz dana u dan...
- (...)
- Tu je i estetska kirurgija. Zahvat je vjerojatno mačji kašalj!
- (...)
- Čudim se da to već nisi napravila - prekorio sam je.
- Ne želim o tome uopće raspravljati – napokon izusti. - Ukoliko me voliš, voljet ćeš me u mojoj potpunosti, u mojoj prirodnosti, sa svim prednostima i manama. A njih je, priznaj, vrlo malo.
- Da, ali što je sa mojim potrebama? Ta urokljiva, zgužvana bradavica strovaljuje me u pakao očaja! Samo što nisam tresnuo o samo dno! Shvaćaš li to?
Šutjela je.
- Zašto ne odgovaraš? Ne zanima te?
- Ne.
Zaprepastio sam se.
- Ne?
- NE.
To odrješito ne zbilja me pogodilo u žicu.
- Čuj, mislim da je najbolje da završimo ovu priču - rekao sam umornim glasom.
- Slažem se – prosiktala je.
Crvena u licu, nervoznih pokreta brzo se odijevala. Uzela je torbicu i odtoptala do ulaznih vrata.
- I da znaš, baš si lauzi jebač – dobacila je drsko.
To naravno nije bila istina. Željela me je povrijediti.
Prije no što su vrata zalupila uspio sam doviknuti:
- Svaki put sam glumio orgazam...
Ništa originalno, traljav i nemušt odgovor, no to mi je prvo palo na pamet.
Ustao sam iz kreveta, prišao prozoru i priljubio čelo uz hladno staklo. Promarao sam kako pločnikom maršira iz mog života. Kraj moje glave zujala je metalik zelena muha. Dolje na ulici muškarci su zastajkivali, osvrtali se za njom, tom gordom arbitarkom elegancije, razorno razodijevali njenu dizajnersku odjeću pogledima i potom je silovali maštom. Radnik na skeli snažno je zazviždao kroz prste. Zatim je zamaknula za ugao. Fin. Ende. Kraj. Osjetio sam znatno olakšanje. Ovo je neminovno trebalo završiti daleko prije, pomislio sam. Varljiva stvarnost! Tina je zapravo bila poput nekog vrijednog izgubljenog predmeta koji sam našao usput i koji mi nije pripadao.
Pošao sam u kuhinju da skuham kavu i ustanovio da mi nedostaje šećera. Navukao sam frotirasti kućni ogrtač i spustio se kat niže do novih sustanarki. Dvije studentice antropologije iz Križevaca tek su nedavno unajmile stan.
Pozvonio sam. Otvorila mi je Đurđa, visoka i vitka plavuša.
- Dobar dan suseda – rekao sam – imate malo šećera za posuditi? Treba mi za kavu.
U rukama sam držao ispražnjenu posudu za šećer. Đurđine bradavice bile su ukrućene i na mjestu. Čovjek počne zamjećivati određene stvari tek kada ima stanovit problem.
Odmjerila me od glave do pete, drsko i samouvjereno, poput muškarca. Zatim se osmjehnula bisernim osmjehom.
- Kako da ne sused. Uđite.
Prošao sam fejs kontrol*. I ne samo fejs kontrol. No to je već posve druga priča.

---
*Face control refers to the policy of upscale nightclubs, casinos, restaurants and similar establishments to strictly restrict entry based on a bouncer's snap judgment of the suitability of a person's looks, money, style or attitude, especially in Russia and other former Soviet countries such as Ukraine.
Although a similar "velvet rope" policy exists in other countries, aiming to admit the right mix of "beautiful people" and keep out boring or unattractive would-be patrons, the Russian version is considered particularly harsh and unforgiving by Western standards.


Muzika za ugođaj: Skunk Anansie - Brazen (weep)
- 13:50 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

09.02.2015., ponedjeljak

Plavi dječak i bijeli konj

photo 8c44cc49-a2a9-41a0-a2a1-e1a158df9cbe_zps5215f6ac.jpg

Te smo godine, ja i moja mlada obitelj, ljetovali u R. Nakon večere običavali smo prošetati uskom stazom uz more. Jedne večeri, šećući tako, slučaj nas je odveo do bazena omanjeg privatnog hotela. Zgrada se doimala opustjelom. Okrenuli smo plastične ležaljke prema pučini i zvjezdanom nebu – jer to je mjesto sa kojeg se vidi dobro – s namjerom da ulovimo nekoliko dugorepih meteorita. To uvijek razgali dječja srca.

Doskora se od pojavio visok, krupan čovjek kasnih srednjih godina. Predstavio se kao čuvar hotela. Nije to rekao na autoritativan način, implicirajući da se tornjamo, već kao prost fakat. Zapodijenuli smo razgovor, no ubrzo je preuzeo stvar. Stajao je nepomično i pripovijedao. Pokušao sam mu u polutmini pročitati lice, ne baš uspješno: recimo da je bilo duguljasto i pravokutno, nos širok i tup, obrve guste, koža izborana kao odraz u naprslom ogledalu. Govorio je sporo, jednoličnim i brundavim basom. Osluškivao sam što ima za reći: opće i dosadne stvari i ja sam se otisnuo u vlastite predjele. Začuo sam ga iznova tek kada je pomenuo dijete. Dijete!
Reče da je njegov mališan bolovao od rijetke koronarne bolesti. Kako se ono zvala bolest, zastao je da se prisjeti. Blueboy*, progovorio je naposlje. Toj se djeci u srcu miješa arterijska i venozna krv zbog čega imaju plavičastu boju, pojasnio je. Nažalost ne žive dugo.
Nastupio je tajac.
Pripovjedač se potom blago nakašlja, pa nastavi dalje o tužnosti mjesta nakon što turisti pođu kućama, o pasari i ribolovu koji ga opušta, najavi tramontanu za sutra, dotaknu se pokvarenog svećenika, pomenu neke arheološke lokalitete u blizini te napuštene vojne baze. Napuštene vojne baze! Mnogi su njegovi sumještani prije rata bili Srbi. Nije im, poput većine ovdašnjeg življa, zamjerao. Prije no što su Srbi Srbi ili Hrvati Hrvati, ili Bantustanci Bantustanci, oni su ljudi, a ljudi ima svakojakih, pripomenuo je. Evo, njegov se brat borio u ratu, na Velebitu su držali neki položaj. Danima u toj nigdini ni žive duše. Jednog jutra iz magle dokasa izgubljena živina, prekrasan bijeli konj. Njegov suborac, neki koštunjavi ćelonja po imenu Otto, posegne za kalšnjikovim i saspe kišu metaka po jadnom stvoru. Konj zanjišta i sruši se na mjestu mrtav.
- Pa dobro koji ti je – zaurla na njega brat.
- I to je čedo – otpovrne ovaj blesavo se cerekajući.
Brat je ljutito zurio u nj. Tip se naglo smrači, okrene puščanu cijev te upita hladno:
- Šta je? Hoćeš i ti porciju?
Sive, zakrvljene oči prirodnog ubojice nisu ostavljale mjesta pogrešnoj riječi.
Brat se protestno okrenu i brzim korakom zaputi u pustaru da iscipelari bijes. Svakog trena očekivao je da će začuti rafalnu paljbu, međutim ovaj tek prezirno pljunu za njim.

Vrijeme je da pođemo, obavijestih ja svoje.
- Ali tata, još nismo vidjeli meteorite – pobuniše se djeca.
Nismo, ali smo čuli i previše, pomislih u sebi.
- Sutra, bit će da su i meteori na godišnjem – rekoh veselo.
Pozdravili smo se sa čovjekom.
- Čuvajte se – doviknuh na izlazu.
- Čemu? Nije ostalo mnogo za sačuvati – doprlo je iz mraka.
Svejedno, promrmljao sam, držeći čvrsto ručicu moje tri i po godišnje kćeri dok smo se spuštali strmim, kamenim stubama natrag, ka moru.

---
*Točnije riječ je o Blue baby sindromu


muzika za ugođaj: Norah Jones, Lonestar
- 02:36 - Vox popljuvi (9) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>