Marketing
FELER
Spetljao sam se s tom mladom ženom na povratku iz Sofije. Zvala se Tina i radila je za Buga-Buga Co. Rado bih vam ovdje, upravo sada, načinio njezin blistavi portret od riječi da svjedoči o njezinoj krasoti, međutim kako sam vičniji kičici naznačit ću tek šturo da je bila savršenih proporcija, divne svilene kože te živahna i gipka u krevetu. Međutim, Tina je u čitavoj toj svojoj savršenosti imala jedan sitan, gotovo neznatan feler koji me je na kraju doveo do ludila. Vršak bradavice na njezinoj lijevoj dojci, ona famozna bobica što se ukruti pri nadražvianju redovito bi - ma što god ja činio – ostajala nezainteresirana, poput gnjecave maline utisnute u šlag torte nepažljivim pokretom domaćice. Uložio sam mnogo vremena i truda ne bih li je izmamio van. Činio sam to dugim i nježnim milovanjima vrškom jezika, poljupcima, lickanjem i na kraju snažnim cicanjem. Nekoliko puta poslužio sam se kockama leda, bezuspješno. Bio sam frustriran. Doživljavao sam to kao osobni neuspjeh. Jednog poslijepodneva, nakon što smo vodili ljubav upitao sam ju:
- Čuj, što ti je to sa bradavicom?
Pogledala me začuđeno, potom se osmjehnula.
- Ne brini, sve u je u najboljem redu, dijete će ju izvući.
- Što? O kakvom djetetu govoriš - zastravio sam se.
- Dijete, jednog dana, tako kaže doktor.
- Ali koristiš zaštitu, ne?
- Da, naravno.
- I to nije dijafragma?
- Pijem pilule.
- Uzimaš li ih redovito? Znaš, to je vrlo važno.
- Što ti je ludice, pa naravno, prerano je za dijete.
Odahnuo sam.
- Čuj, ako to može učiniti dijete valjda mogu i ja. Što kažeš da pokušamo ponovo?
Uzela je svoju grud veličine dinje i trunula mi je u usta.
- Dudlaj milo moje – rekla je nježno.
Te su me riječi skroz napalile. Počeo sam cuclati i povlačiti jače nego ikad dosad.
- Hej lakše, boli me – pobunila se.
- U redu, bit ću nježniji.
Dao sam sve od sebe i ponovo doživio fijasko. Splasnulo mi je optimizam, polna želja i na kraju vođa navale, mister Johnson. Svalio sam se na leđa i odsutno zurio u plafon.
- Znaš mora postojati način – progovorio sam nakon izvjesnog vremena.
Nije se oglasila.
- Tehnologija napreduje iz dana u dan...
- (...)
- Tu je i estetska kirurgija. Zahvat je vjerojatno mačji kašalj!
- (...)
- Čudim se da to već nisi napravila - prekorio sam je.
- Ne želim o tome uopće raspravljati – napokon izusti. - Ukoliko me voliš, voljet ćeš me u mojoj potpunosti, u mojoj prirodnosti, sa svim prednostima i manama. A njih je, priznaj, vrlo malo.
- Da, ali što je sa mojim potrebama? Ta urokljiva, zgužvana bradavica strovaljuje me u pakao očaja! Samo što nisam tresnuo o samo dno! Shvaćaš li to?
Šutjela je.
- Zašto ne odgovaraš? Ne zanima te?
- Ne.
Zaprepastio sam se.
- Ne?
- NE.
To odrješito ne zbilja me pogodilo u žicu.
- Čuj, mislim da je najbolje da završimo ovu priču - rekao sam umornim glasom.
- Slažem se – prosiktala je.
Crvena u licu, nervoznih pokreta brzo se odijevala. Uzela je torbicu i odtoptala do ulaznih vrata.
- I da znaš, baš si lauzi jebač – dobacila je drsko.
To naravno nije bila istina. Željela me je povrijediti.
Prije no što su vrata zalupila uspio sam doviknuti:
- Svaki put sam glumio orgazam...
Ništa originalno, traljav i nemušt odgovor, no to mi je prvo palo na pamet.
Ustao sam iz kreveta, prišao prozoru i priljubio čelo uz hladno staklo. Promarao sam kako pločnikom maršira iz mog života. Kraj moje glave zujala je metalik zelena muha. Dolje na ulici muškarci su zastajkivali, osvrtali se za njom, tom gordom arbitarkom elegancije, razorno razodijevali njenu dizajnersku odjeću pogledima i potom je silovali maštom. Radnik na skeli snažno je zazviždao kroz prste. Zatim je zamaknula za ugao. Fin. Ende. Kraj. Osjetio sam znatno olakšanje. Ovo je neminovno trebalo završiti daleko prije, pomislio sam. Varljiva stvarnost! Tina je zapravo bila poput nekog vrijednog izgubljenog predmeta koji sam našao usput i koji mi nije pripadao.
Pošao sam u kuhinju da skuham kavu i ustanovio da mi nedostaje šećera. Navukao sam frotirasti kućni ogrtač i spustio se kat niže do novih sustanarki. Dvije studentice antropologije iz Križevaca tek su nedavno unajmile stan.
Pozvonio sam. Otvorila mi je Đurđa, visoka i vitka plavuša.
- Dobar dan suseda – rekao sam – imate malo šećera za posuditi? Treba mi za kavu.
U rukama sam držao ispražnjenu posudu za šećer. Đurđine bradavice bile su ukrućene i na mjestu. Čovjek počne zamjećivati određene stvari tek kada ima stanovit problem.
Odmjerila me od glave do pete, drsko i samouvjereno, poput muškarca. Zatim se osmjehnula bisernim osmjehom.
- Kako da ne sused. Uđite.
Prošao sam fejs kontrol*. I ne samo fejs kontrol. No to je već posve druga priča.
---
*Face control refers to the policy of upscale nightclubs, casinos, restaurants and similar establishments to strictly restrict entry based on a bouncer's snap judgment of the suitability of a person's looks, money, style or attitude, especially in Russia and other former Soviet countries such as Ukraine.
Although a similar "velvet rope" policy exists in other countries, aiming to admit the right mix of "beautiful people" and keep out boring or unattractive would-be patrons, the Russian version is considered particularly harsh and unforgiving by Western standards.
Muzika za ugođaj: Skunk Anansie - Brazen (weep)
Post je objavljen 26.02.2015. u 13:50 sati.