Marketing
Plavi dječak i bijeli konj
Te smo godine, ja i moja mlada obitelj, ljetovali u R. Nakon večere običavali smo prošetati uskom stazom uz more. Jedne večeri, šećući tako, slučaj nas je odveo do bazena omanjeg privatnog hotela. Zgrada se doimala opustjelom. Okrenuli smo plastične ležaljke prema pučini i zvjezdanom nebu – jer to je mjesto sa kojeg se vidi dobro – s namjerom da ulovimo nekoliko dugorepih meteorita. To uvijek razgali dječja srca.
Doskora se od pojavio visok, krupan čovjek kasnih srednjih godina. Predstavio se kao čuvar hotela. Nije to rekao na autoritativan način, implicirajući da se tornjamo, već kao prost fakat. Zapodijenuli smo razgovor, no ubrzo je preuzeo stvar. Stajao je nepomično i pripovijedao. Pokušao sam mu u polutmini pročitati lice, ne baš uspješno: recimo da je bilo duguljasto i pravokutno, nos širok i tup, obrve guste, koža izborana kao odraz u naprslom ogledalu. Govorio je sporo, jednoličnim i brundavim basom. Osluškivao sam što ima za reći: opće i dosadne stvari i ja sam se otisnuo u vlastite predjele. Začuo sam ga iznova tek kada je pomenuo dijete. Dijete!
Reče da je njegov mališan bolovao od rijetke koronarne bolesti. Kako se ono zvala bolest, zastao je da se prisjeti. Blueboy*, progovorio je naposlje. Toj se djeci u srcu miješa arterijska i venozna krv zbog čega imaju plavičastu boju, pojasnio je. Nažalost ne žive dugo.
Nastupio je tajac.
Pripovjedač se potom blago nakašlja, pa nastavi dalje o tužnosti mjesta nakon što turisti pođu kućama, o pasari i ribolovu koji ga opušta, najavi tramontanu za sutra, dotaknu se pokvarenog svećenika, pomenu neke arheološke lokalitete u blizini te napuštene vojne baze. Napuštene vojne baze! Mnogi su njegovi sumještani prije rata bili Srbi. Nije im, poput većine ovdašnjeg življa, zamjerao. Prije no što su Srbi Srbi ili Hrvati Hrvati, ili Bantustanci Bantustanci, oni su ljudi, a ljudi ima svakojakih, pripomenuo je. Evo, njegov se brat borio u ratu, na Velebitu su držali neki položaj. Danima u toj nigdini ni žive duše. Jednog jutra iz magle dokasa izgubljena živina, prekrasan bijeli konj. Njegov suborac, neki koštunjavi ćelonja po imenu Otto, posegne za kalšnjikovim i saspe kišu metaka po jadnom stvoru. Konj zanjišta i sruši se na mjestu mrtav.
- Pa dobro koji ti je – zaurla na njega brat.
- I to je čedo – otpovrne ovaj blesavo se cerekajući.
Brat je ljutito zurio u nj. Tip se naglo smrači, okrene puščanu cijev te upita hladno:
- Šta je? Hoćeš i ti porciju?
Sive, zakrvljene oči prirodnog ubojice nisu ostavljale mjesta pogrešnoj riječi.
Brat se protestno okrenu i brzim korakom zaputi u pustaru da iscipelari bijes. Svakog trena očekivao je da će začuti rafalnu paljbu, međutim ovaj tek prezirno pljunu za njim.
Vrijeme je da pođemo, obavijestih ja svoje.
- Ali tata, još nismo vidjeli meteorite – pobuniše se djeca.
Nismo, ali smo čuli i previše, pomislih u sebi.
- Sutra, bit će da su i meteori na godišnjem – rekoh veselo.
Pozdravili smo se sa čovjekom.
- Čuvajte se – doviknuh na izlazu.
- Čemu? Nije ostalo mnogo za sačuvati – doprlo je iz mraka.
Svejedno, promrmljao sam, držeći čvrsto ručicu moje tri i po godišnje kćeri dok smo se spuštali strmim, kamenim stubama natrag, ka moru.
---
*Točnije riječ je o Blue baby sindromu
muzika za ugođaj: Norah Jones, Lonestar
Post je objavljen 09.02.2015. u 02:36 sati.