Stojeci svojevremeno pred beckim Kunsthistoriche muzejem u nedoumici sam vagao da li da tih prokletih 10E, koliko je kostala ulaznica, investiram u solidan broj sasvim solidnih austrijskih piva, ili u intelektualno-profesionalno usavrsavanje, da bih se na kraju odlucio za potonje i dakako pozalio. Gotovo da sam krepao od dosade dok se nisam dovukao na drugi kat, ugledao udoban, crveni, barsunast otoman i uvalio se kao prasac u blato. Od postrance dopro je zvuk hrkanja. Osvrnuo sam se i ustanovio da to hrce jedan zuti. Spavao je cvrstim snom pravednika. Kako nikada, ama bas nikada, nisam zatekao nekoga da spava u nacionalnoj galeriji pomislio sam kako ipak ovih 10E nije zalud baceno u vjetar!

I tako, sjedec i promatajuci velikog Tiziana i sam neprimjetno kliznuh u san.

Zeđao sam u kavezu objesenom o najnizu granu visokog hrasta. Satir sa hitlerovim licem na hohnerovoj harmonici razvlacio neku austrijsku orlaliha-ha-moj-ocka-ma-konjcka-dva tralalajku, dok su oko njega veselo tancale tri nifice. Onda se odenkuda pojavio i taj drugi, debeli satir s geringovim licem noseci punu gajbu piva. – Hej, Hico, fidi, sfe ofo za deset eura. – Frlo dobro – rece Hitler – ali to is niht odgovor na konacno pitanje. Odgofor na konacno pitanje da mi naprafiti flastito pecaro, fersten? – Ja-ja naturlih – nehajno odgovori Gering otvorivsi zubima bocu piva i pruzi je velikom vodji. Hitler suknu pivu u jednom cugu te zafitilji bocu u zid. Boca prasne. – A sta ti gledala slavenska pizda – ljutito se okomi na mene.– VAS?! VAS?! VAS?! – Pivo – promrmljah jedva cujno, grla suhog kao barut. – Najn bira za tebe ti slavensie MARVA... ti bladi komunist... pivo ist samo za IBERSATIRISHEN, fersten?! GRETA! GERTRUDA! GITA! komenzi hija. SHNEL SHNEL! SHNEL!
Nimfice veselo doskakutase.
- Ale, idemo, fumare maht fraj – zapovjedi, a nimfice se zdusno primise posla u dlakavom satirovom medjunozju.

Prenuo sam se i pogledao na sat. Proslo je petnaestak minuta. Grlo suho kao barut. – Ma zajebi ti ovo – odmahnuh rukomi brzim se koracima zaputih ka izlazu. Djapanez u snu promrmlja: bukake maht fraj.

Od tada nikada vise nisam usao niti u jednu nacionalnu galeriju, tu ucmalu, povjesnu zabokrecinu, tu ropotarnicu dosade par exellance. Naprosto ne isplati se . U stvari, trebalo bi placati onima koji ulaze unutra. Vi sto ulazite unutra bit ce vam placeno prije nego li svisnete od muke (natpis na ulazu). Umjesto toga radije sam se muvao po dokovima, raznim rupama, kaficima, razvalcio pice i vrijeme kao tuzni rus harmoniku dobivajuci razne nemoralne ponude od kojekakvih leprsavih deckica i prokusanih kurvi...

Pa ipak, danas, dok Stambol gradom cesta mog zivora tece odlucio sam se posjetitit arheolostki muzej:
a) zato sto arheoloski nije nacionalni muzej
b) zato sto 10TL (turskih lira) nije 10E (1E=2,1TL)
c) zato sto sam zelio vidjeti grcke vaze (da imam para jedino sto bih skupljao bile bi, mozda, grcke vaze)

Vaze nisam nasao, ali je zato rimskih ostataka bilo u izobilju i nisam mogao a da iznova ne pomislim kako Michelangelo nije napravio nikakav kvalitativni pomak u odnosu na Rimljane, osim sto je za nijansu gestikularno i muskulatorno izrazajniji, te homoseksualno eksplicitniji. Ono sto cudi i zabrinjava jest da potpisnik ovih redova sve do nedavno uopce nije uocio tu ocitu Michelangelovu homoseksuanu crtu (ovdje dovesti u pitanje autorovu inteligenciju). Tako je, recimo Umiruci rob cista oda muskom tijelu i trebalo bi ga zapravo dostojanstveno, kao nekog sveca zastitnika, nositi gradom na dan gej prajda, umjesto da se naokolo paradira u sarenim krpicama i duva u fanfare, trubljice i fuckaljke kao da je kakav idiotski sporski sraz u pitanju.

Iznenadjenje muzeja sigurno je tzv. Aleksandrov sarkofog, koji zapravo nije njegov vec sidonskog kralja Abdalonimusa, i osim što je sacuvan od A do Z, on je – uz sarkofag Osmana Hamidija jedan od najimpozantnijih sarkofaga svih vremena. Dubok reljef, sto prikazuje borbe koje je doticni izvojevao (imati na umu kada se bude radio sarkofag djenerala Gotovine i kapetana Amerike) bjese polikromo pobojan transparentnim bojama; boja na orginalu tek se mjestimicno nazire, no koliko je to bilo saroliko (kao barbi igracke) moguce je vidjeti na maloj replici pokraj. Ono sto je jos zanimljivo jest da jedan prizor na prednjem dijelu sarkofaga kompozicijski podsjeca na Da Vincijevu skicu bitku kod Anghiarija. Slican raspored likova naisao sam vec na nekoliko rimskih reljefa, sto nas pak dovodi do toga da Da Vinci mozda ipak nije sam osmislio kompoziciju, vec ju kopipejstirao od nekud i samo razradio detalje, cime njegova, po mom uvjerljiva umjetnicka pobjeda nad Michelangelom u tom srazu pada u vodu jednako kada na Tour De France-u pobjedi dopingirani biciklist.



U istoj se prostoriji nalaze jos dva , takodjer odlicno sacuvana sarkofaga (sarkofag Zene koja silno tuguje, i sarkofag gospodina Velika Kita) i ako sam dobro upamtio svi oni poticu iz sidonske nekropole. Ono sto me je jos uzbudilo su velika tumulska kamena vrata, nekoliko antrophoida (sarkofazi u ljudskom oblicju), i cipusi. Cipusi su mali nadgromni spomenici s uklesanim, shematiziranim epitafima, cesto prepuni gramatickih gresaka namjenjeni siromasnima. Sadrzaj epitafa neodoljivo podsjeca na posljednji pozdrav kakav citamo na posljednjim stranicama dnevnih novina:
«IOULIA NICE, WHO WAS GOOD AND CAUSED NO PAIN, FAREWELL. LIVED FOR SIXTY NINE YEARS.»
« YOU GOOD MAN HELIODORS, FAREWELL.»
Prilicno nemusto, naizgled toplo ljudski, ali sto drugo da siromasak sroci, sto drugo da bozji volek izusti o vlastitom postojanju?
Kako bilo, cipusi su mi – posto se ovdje nalazim u prilicno nezavidnom, samodestruktivnom raspolozenju– dali razmisljati i o vlastitom epitafu. Priznajem, nije me islo. Najbolje sto sam iznjedrio glasi:
« O MASTERU HUC, TI KOME SU SVI I SVE DOKURCILI U DOBI OD 36, VISE SRECE A MANJE PAMETI, TALENTA I BOZANSKE LIJEPOTE IDUCI PUT. PUSA.»
Znam nije nesto, ali znate kako je, teska su vremena: pakleni dani na EMINONU, tekst na pivskoj etiketi i cigarama koji ne znas procitati, recesija, premijerova ostavka, rebalans proracuna, rehabilitacija Luburica, jednom rijecju - uzas...