Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

30.06.2008., ponedjeljak

Dijete zemlje

Danas sam pokopao majku.
Prije dva mjeseca slomila je kuk, to je bilo presudno.
Imala je šezdeset i osam godina.
Pokopao sam ju na mjestu u kojem je rođena, na groblju majušnog sela zvanog Sokolovo.
Ispraćaj je bio skroman: moja tetka, dvije njezine susjede i nepoznat starac dugih bijelih brčina. Dok je mala skupina pratila lijes iz bijelog pejzaža iskrsla su tri vuka, i usporedno, na nekih pedesetak metara razdaljine tiho pratila povorku. Pokušali smo ih otjerati uzvicima, ali su nas oni dostojanstveno ignorirali.
Pustili smo ih. Nije bilo vrijeme da se bavimo vukovima.
Svećenik je bio kratak. Uškopljeničkim glasom izrecitirao je par fraza.
Dok su spuštali lijes u raku starac je rukom obrisao suzu.
Lijes spušten, konopi izvučeni – kraj. Tu, pred rakom, nisam imao nikakvih pozdravnih misli, stajao sam posve ispražnjen. Okrenuli smo se i pošli natrag u selo. Čulo se kako grobari bacaju teško, smrznuto grumenje zemlje na lijes. Tupi zvuk odzvanjao je pejzažom.
– Već dugo nije stisla ovako jaka zima – rekla je tetka kada smo sjeli u birtiju - Raku su morali kopati bušilicom (mislila je na pneumatsku bušilicu).
Zatim se raspričala o seoskoj svakodnevici, nekoliko tračeva o svećeniku koji je obavio obred, o Srbima, o Hrvatima, pokoja ratna priča... Ništa od svega tog nije me zanimalo. Otišao sam za šank, naručio još jednu lozu. Zadržao sam se tamo.
Prišao mi je starac sijedih brčina.
- Moja sućut - rekao je.
- Hvala - odgovorio sam. - Što pijete?
- Šljivu - odgovorio je.
Naručio sam. Konobarica je bila seoska cura jakih kostiju. Pravi tenk.
- Jako sam volio tvoju majku - rekao je.
Iznenadilo me to iskreno, jednostavno, ničim izazvano priznanje.
- Zar - pitao sam.
- Bogami - rekao je i strusio čašu.
Naručio sam još jednu.
- Kako vam je ime – upitao sam.
- Ivan Rendić – rekao je.
- Žao mi je, ne znam za vas.
- Ne mari. Bilo je davno. Bili smo mladi.
- Ti si moj otac - pitao sam.
- A ne, nisam. Volio bih da jesam. Ne znam tko je tvoj otac.
- I što je to bilo između vas?
- Ljubav - rekao je.
- I?
- I ništa.
- Kako to?
- Preko noći je nestala.
- Ponekad je tako s ljubavlju.
- Ne, tvoja majka je nestala.
- Nestala? To joj nije slično.
- Nitko ju nije vidio godinama. Mislim da je napustila zemlju.
- Nije mi rekla da je živjela igdje drugdje osim ovdje i u Zagrebu.
- Može biti, ali ja vjerujem da je otišla u Francusku ili Njemačku.
- Zar je imala takve želje?
- Nije rekla, ali sumnjao sam da ima, svatko pametan ima.
- A ti?
- Ja nisam pametan, ja sam ostao.
Ušutjeli smo. Dugo nismo rekli ni riječ.
- Nikada se nisam ženio - rekao je.
- Ni ja – rekao sam.
- Imam kuću, nešto zemlje i šumu tamo dolje kod Babinog kuka, ostavit ću ti to.
- Meni?
- Aha.
- Što baš meni?
- Eto tako.
- Zar nemaš kome drugom?
- Imam.
- Onda nemoj meni.
- Hoću - rekao je seljački tvrdoglavo. Znao sam da je uzaludno odgovarati ga.
Naručio sam još jednu rundu. Ispijali smo u bez riječi, zagledani u čaše.
- Baš sam je volio - rekao je.
- To je jedino što se računa – rekao sam.
Dovršio sam piće.
- Idem sada. Ne volim više voziti po mraku. Oćoravio sam. Godine pritišću.
- Ne'š ti godina. Znaš li koliko ja imam – pitao je.
- Koliko?
- Osamdeset i četiri!
- Čuvaj se Ivane Rendiću.
- I ti - rekao je. - Zapamti što sam ti rekao. Ono moje te čeka. Nemoj se iznenaditi.
Slegnuo sam ramenima, nemoćan da utječem na njegovu odluku.
Pozdravio sam tetku i starice.
– Sine, navrati ponekad – rekla je tetka.
- Hoću – rekao sam, znajući da se neću dugo vraćati.
Sjeo sam u auto. Vozeći se polako, odlučio sam još jednom otići na groblje. Parkirao sam, izašao. Ona tri vukla ležala su na grobu moje majke i tužno zavijala. Gledao sam ih, a oni su gledali mene. Počeo je sniježiti.

Sjeo sam u auto i odvezao se natrag u grad.
- 08:52 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>