Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

12.06.2008., četvrtak

Zbogom

Sjedio je nepomično, na rasklimanom stolcu, sred ispražnjene kuhinje i pušio. Nije imao nikakvih misli. Nije imao želja. Osjećaja. Bio je prazan kao porazna boca. Nastojao je samo otpuhnuti savršene krugove dima.
Svirao je nekakav sladunjavi evergrin na minijaturnom, starinskom radiju.



- Dva su sata i deset minuta, i mi nastavljamo dalje s programom – oglasio se radijski voditelj opčinjen svojim glasom. Zvali neki ljudi, pričali sa njim, svakodnevne gluposti, nekih desetak minuta, a onda je ponovo zasvirao evergrin.



Zapalio je novu cigaretu. Avion je letio u 7.30.
– Evo nas opet u eteru - oglasio se gizdavac. - Upravo mi se javila Ksenija. Kaže da večeras zauvijek napušta ovaj grad i željela bi još s nekim popričati prije nego li ode. Broj telefona je 4865133. Ponavljam 4865133, Ksenija, pa neka joj se netko javi...
Nisam jedini koji večeras zauvijek odlazi, pomislio je.
Ponovo je svirala glazba. Ponovo je zapalio cigaretu.



Oko tri sata više nije imao cigareta. Bacio je opušak na pod i nekoliko puta prošao praznim stanom gore-dolje. U njemu nije bilo niti jednog komada namještaja, baš ničeg što bi svjedočilo o tome da je ikada živio ovdje. A čitav je život proveo tu. Obukao je kaput i izišao na ulicu. Ključeve je bacio u poštanski sandučić.
Mislio je prošetati ulicama, još jednom zagedati se u zgrade koje su toliko dugo bile kulise na pozornici njegove osobne povijesti, ali je vraški lijevalo, pravi potop, i on nije imao kišobran.
Potražio je taksi i odvezao se na aerodrom.

***



Kupio je cigarete, sjeo u restoran, naručio kavu. Konobarovo lice bilo je antipatično. I lice drugog konobara bilo je antipatično. Držali su se jako važno, kao da su u najmanju ruku predsjednici Tunguzije. Ambijent je bio odbojan, smeđ, socijalistički, čovjek bi mogao pomisliti da se u posljednjih petnaest godina ovdje ništa nije promijenilo. I nije.
Otezao je s kavom, pušio, promatrao ljude. Lica su bila bešćutna i glupa. Bila su toliko glupa da su u sekundi mogla postati zla.
Otišao je do kioska, kupio telefonsku karticu, potražio telefon. Okrenuo je 4865133. Oduvijek je dobro pamtio brojeve. Telefon je dugo zvonio. Nitko se nije javio. Vratio se natrag i naručio još jednu kavu.
Vrijeme se vuklo kao stara kornjača.
Ljudi su se izmjenjivali. Lica su i dalje bila bezlična.
Ponovo je otišao do telefona, okrenuo broj. I ponovo je telefon dugo zvonio.
Onda se čekirao.
- Prtljaga – pitala je službenica.
- Ništa – odgovorio je.
Pogledala ga je sumnjičavo i napravila gadljiv izraz lica.
Prošao je kroz carinska vrata ne osvrnuvši se. Nitko mu nije mahnuo. Nikome nije rekao da odlazi.
Malo se muvao po ničijoj zemlji, a onda je otišao u djutić i kupio viski. Odmah ga načeo.
Kada se avion vinuo u zrak osjetio je olakšanje.
Bili su u zraku sat vremena, a on je bio pri kraju boce. Nastupile su turbulencije. Avion se batrgao, tresao, propinjao, ponirao. Odasvud su dopirali nervozni uzdasi i prigušeni krikovi. Pogledaj ih, zbilja su jadni, mislio je, strepe za svoje majušne, beznačajne, kukavno traćene živote lišene i jednog plemenitog osjećaja, misli ili djela. Samo egoizam koji strepi za svoju debelu guzicu.
Okrenuo se, spustio roletu na prozorčiću i zaspao bez snova.

***



Netko ga je tapšao.
- ... Sir, Sir.. wake up, we have arrived.
Otvorio je oči. Pred njim je stajala dražesna Azijatkinja, stjuardesa anđeoskog osmijeha.
- O, Haven, I'm in Haven... – počeo je pjevati imitirajući Louisa Armstronga. Uzvratio je osmijeh.
- Haven should wait for a while. Come on...
Ustao je polako. Avion je bio pust. Krenuo je prema izlazu ostavivši kaput na sjedištu, više mu neće trebati.
- Sir, your coat- viknula je za njim dražesna stjuardesa. Odmahnuo je rukom.
Na izlazu ga zabljesne jako sunce. Zasta i stavi ruku preko očiju, pa duboko udahne da oćuti miris zraka. Miris je bio slatkast, zrak je bio suh, sunce je godilo. Činilo se kao dobar početak.
Dolje je čekao minibus prepun ljutitih putnika.
- Predsjedniče, hoćemo li više - neko je doviknuo.

Nije se obazreo.

- 12:13 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>