Hrvatska numizmatika

Novci Dubrovačke Republike

Coins of Ragusa
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Početkom VI st. postojalo je na mjestu današnjeg Dubrovnika malo ribarsko naselje. Kad su avarsko - slavenske čete izbijajući na Jadran razorile grad Epidaurum, današnji Cavtat, preživjelo stanovništvo sklonilo se u to ribarsko naselje. Izgrađuju ga i utvrđuju, tako da je u IX st. bilo dostatno jako da odoli arapskoj opsadi. Stanovnici su pomorci, zatim graditelji brodova, pa su tako krajem IX st. imali flotu, dovoljno brojnu i jaku, da prevezu hrvatsku vojsku što je išla u pomoć gradu Bariju, koga su opsjedali Saraceni.

Dubrovčani su već od zametka svoga grada dobri pomorci, trgovci i, kako bismo mi to danas rekli, političari. Povoljan smještaj grada omogućuje im dobre veze sa zaleđem, s unutrašnjošću Balkana. Paktiraju i održavaju veze, zaključuju ugovore ali po potrebi i ratuju s okolnim gradovima i vladarima. Snalažljivi su, elastični i dinamični, pa prema potrebi priznavaju vrhovništvo jačih država i vladara, iako to vrhovništvo nije suviše značilo, bilo je uglavnom samo nominalno, dok je grad živio gotovo posve samostalnim životom. Do početka XII st. priznavaju, s kraćim prekidima, vrhovnu vlast Bizanta. Kad su Mlečani zauzeli Bizant, priznaju (1205. g.) mletačko vrhovništvo, a Mleci im nameću svoje ljude za knezove i nadbiskupe. Za hrvatsko - ugarskog kralja Ludovika I Dubrovnik 1358. g. priznaje njegovu vrhovnu vlast, pa od tog vremena bira iz svojih redova kneza i nadbiskupa. Padom Bosne i cijelog Balkana pod tursku vlast, Dubrovnik priznaje tursko vrhovništvo, pa u ime tog priznanja plaća Porti dosta visoke svote novca da bi održao mogućnost nesmetane trgovine sa zaleđem i sa Carigradom.

Dubrovnik je već od početka postojanja gostoljubiv grad, otvoren svakom strancu, što je bilo dobro i probitačno za njegovu u to doba već razgranatu trgovinu, ali je u vjerskom pogledu neelastičan i netrpeljiv, pa inače dobro došao stranac ako nije bio katolik nije smio zanoćiti u gradu nego je morao prenoćiti izvan gradskih zidina. Trajalo je to sve do Rusko - turskog rata 1768. godine, kad je ruski admiral Orlov zaprijetio da će bombardirati grad zbog kršenja neutralnosti. Nato je Rusija zatražila od Dubrovnika da prihvati ruskog konzula i da omogući pravoslavcima da u Dubrovniku slobodno ispovijedaju svoju vjeru, na što je Dubrovnik pristao 1775. g.

Dolaskom Napoleonove vojske, 1806. godine gubi Dubrovnik svoju samostalnost, a nakon pada Napoleona, odlukom Bečkog kongresa pripojen je Austriji. Propašću Austro - ugarske monarhije pripojen je kraljevini Jugoslaviji, a nakon drugog svjetskog rata ušao je u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju kao sastavni dio Socijalističke Republike Hrvatske.

Dubrovnik nije jedini hrvatski grad koji je kovao svoj novac, ali ga jedini kuje dugo vremena, gotovo pet stotina godina bez prestanka.

Ne zna se pouzdano kada je Dubrovnik počeo kovati svoj novac. Prema poznatim arhivskim podacima dubrovačka je kovnica proradila pod kraj XIII st. No, i prije početka rada službene državne kovnice, kovali su, vjerojatno trgovci, sitan novac za svoje potrebe. Kako dubrovački novac nije nikad imao oznake vladara ili kneza u čije vrijeme je kovan, a prvi novac s oznakom godine potječe tek iz 1626. godine, dosta je teško, a često i nemoguće, odrediti vrijeme kovanja pojedinih komada. Donekle se to može prema formi slova u natpisu, no to je posao za specijalne stručnjake.

Do druge polovice XVII st. kovan je sav dubrovački novac na najprimitivniji način, ručno. Jasno je da su se zato i kalupi brzo trošili i oštećivali, pa su morali biti zamijenjeni novima. Postoji stoga velik broj novca sa sitnim razlikama, koje nisu nastale namjerno. Stoga se na njih nećemo ni obazirati. Te sitne razlike ne označuju nikad neku bitnu razliku u pojedinoj vrsti novca, nego znače samo novi kalup. Sakupljač, ako se specijalizira za takav novac, morat će se obratiti na Renđea (koji je nepotpun, jer obrađuje samo srednji vijek) ili na Rešetara, no njegova je knjiga danas rijetka, u nekim detaljima je zastarjela, a zbog svoje prevelike opširnosti je za prosječnog numizmatičara nepregledna.

Namjena ovog kratkog prikaza nije da donese nešto nova. Cilj nam je samo da donesemo kratak, sažeti pregled svega dubrovačkog novca, i da sistematizacijom olakšamo svakom prosječnom numizmatičaru, sakupljaču dubrovačkog novca, snalaženje u toj problematici. Ograničit ćemo se stoga samo na najnužniji opis, ali ćemo nastojati.donijeti slike svih vrsta novca, jer će dobra slika moći amateru sakupljaču više reći nego najpodrobniji opis.


BAKRENJACI

1. MINCA ili FOLAR sitni je bakreni novac promjera 14 - 15 mm. Kovani su od oko 1350. do 1449. godine. Postoji nekoliko tipova i varijanata.


Tip1

1.1. varijanta 1 A Mladolika glava ili poprsje ovjenčano lovorom. Bez natpisa. Slika 1.

111

Otkup novčanica talijanskih lira - 095 858 6377

Otkup crnogorskih novčanica i kovanica (perpera i para) – www.monetalis.hr

Kovnica turskog novca u Sarajevu

Turkish Coin Mint in Sarajevo
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Stari izvori potvrđuju da je Sarajevo nastalo u blizini stare tvrđave Vrhbosne. To navodi povjesničar XVI. stoljeća, dubrovčanin Jakob Lukarević (Luccari) i putopisac Benedikt Kuripešić, koji je putovao Bosnom 1530. godine.

Pratimo li osnovni razvitak grada Sarajeva u prošlosti, zapaziti je da se je Baščaršija razvila u križištu staza i drumova, tadašnjih prometnica, što se je do novijih dana sačuvalo u nazivu ulice "Pataka", koja u turskom jeziku znači stazica.

Prije dolaska Turaka bilo je na području današnjeg Sarajeva trgovačko naselje imenom Stara Varoš sa četvrt zvanom Franačka Čaršija i Franačka Mahala, poznatije pod nazivom Latinluk. Mnogo se trgovalo s Dubrovnikom i održavane su žive izmjene dobara i novčarstva. Postoje zapisi iz 1379. godine jednog Dubrovčanina o poslovnim vezama sa Sarajevom (2).

Provalom i zauzećem Sarajeva 1435. godine, Turci su zatekli jezgru Latinluka. Kao dobri graditelji kamenom, počeli su graditi mesdžide (3) i džamije u novom turskom naselju. Prva zidana džamija zvana Careva Džamija, podignuta je u vremenu između 1435. i 1461. godine, a zatim su slijedile ostale. Stanovnici pravoslavne vjere sagradili su blizu čaršije na Varoši sebi crkvu za vrijeme Husrevbega oko 1539. godine. Računa se da je Sarajevo do 1565. godine zauzimao glavninu svog prostora imajući izgled jednog vezirskog (4) grada.

Turski zapovjednik sagradio je prije 1461. godine sebi dvor (s a r a j) blizu džamije u ravnici na obali Miljacke. Polja i nizinu oko dvora s obe strane Miljacke prozvaše "Saraj" - evo = Sarajevo, a taj se naziv protegao i na cijelo naseljeno mjesto.

Neki sačuvani turski novci u sarajevskom muzeju potvrđuju da se je kovnica turskog novca nalazila u Sarajevu.

Profesor Ivan Renđeo je oko 1930. godine uspio nabaviti za svoju zbirku 12 komada srebrnih akči sultana Murata IV. (1032 - 1049 = 1623 - 1640.). Spomenute akče kovane su nepažnjom i nemarom, pa su ispale dosta loše, tako da niti na jednom primjerku lice ili naličje nije potpuno. Srebrene pločice nlsu u potpunosti zahvaćene od kalupa. Stoga su natpisi samo djelomično čitljivi. Dok je godina kovanja 1032. po hidžri (5) i mjesto kovanja Sarajevo jasno otisnuto.

Promjer akči koleba između 11 i 13 mm, pa prema tome i težina. Najmanja akča teži 0,220 g, srednja 0,249 g, a najveća 0,312 g. Naziv akče potiče od turske riječi ak = bijel, a to je mali srebreni novac, što znači bijeli novac. Grci ga zovu aspron, po čemu je došla naša riječ aspra ili jaspra. Prvi puta se pojavila za sultana Orhana (726 – 759 = 1326 - 1359), a težila je 1,07 g, a vremenom je opadala težina na 0,13 g pod kraj XVII. stoijeća. Sredinom XIX. stoljeća utvrđena je vrijednost 4 akče = 1 gram srebra.(6)

Sultan Sulejman I Veličanstveni Kanuni (926 – 974 = 1520 - 1566.) odredio je od 1536. godine zakonom način kovanja novaca. Zakon glasi: Kanun ve 'ibarat maden = Rudarski zakon i nazivlje, kojim je liberizirao kovanje novca ukidajući isključivi državni monopol, a dajući mogućnost rudnicima srebra, da srebro prekuju u novac uz naplatu određenih pristojbi i uvjeta za uvećanje državnog prihoda. Propisano je da se od 100 grama srebra ima iskovati 420 akči. Srebro se dobivalo iz starog negda rimskog rudnika iz Srebrenice, koji se spominje u našoj povijesti prvi puta 1376. godine uz naseobinu franjevačkog samostana.

U Sarajevu navodno je počelo kovanje akči za vrijeme Selima I. (918 – 926 = 1512 - 1520.). Na turskim novcima obično se označuje godina stupanja sultana na prijestol, a ne stvarna godina kovanja novca. Blizina srebrnih rudnika u okolini Kreševa, Fojnice i Olova daju naslutiti da je u Sarajevu postojala državna komora, a s tim i kovnica. To svjedoče nađene akče s imenom "Bosna" i "Saraj", koje oznake su sinonim za mjesto Sarajevo.

Sultan Murat IV (1032 – 1049 = 1623 - 1640.) kovao je srebrene akče u Sarajevu. Jedan primjerak toga novca nalazi se u Lenjingradu u zbirci Ermitaža.(7)

Sarajevski muzej imade više komada bakrenog novca kovanog iz nužde, tako zvane mangure, koje su kovane 1683. godine za vrijeme zapovjednika Bosne Vali Ahmed paše.(8)

Avers novca imade kružnicu duguljastih zrna u kojoj je upisano: duribe fi Bosna 1095.

Revers novca imade kružnicu duguljastih zrna sa tugrom sultana Muhameda IV. (1058 – 1099 = 1648 - 1687.). Mangura je promjera 19 mm, debljine 0,7 mm, a tezi 1,55 g. (9)

Vidi sliku br. 1

Nepoznati slavonski obolus

Unknown Slavonian Obolus Coin
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Po mom mišljenju, za produkte slavonskog banskog kovanja novca između 1255 - 1355 godine, tj. za takozvane banovinske denare, osjeća se u posljednje vrijeme među sabiračima znatna zainteresiranost . Razlog ovome usuđujem se dati u 3 glavne točke: a) mogućnosti sabiranja starog klasičnog mađarskog novca su ograničene, b) jako povećan broj sabirača nije u mogućnosti pronalazti nova područja sabiranja i na kraju, c) dosad su nepravedno puštani na stranu ovi krasni novci koji su bili potpuno mađarski kov novaca.

Najnoviji domaći Corpus ustaliti će se na oko 50 tipova slavonskih banovaca. Cd ovih 10 - 15 tipova su oni, koji se vrlo lako mogu nabaviti, ali vrlo ozbiljna zbirka bila bi u mađarskom odnosu jedna 50% - tna zbirka, što je uglavnom polovina slavonskog banskog kovanja.

U ovu slobodno rekuć unikatnu grupu novaca spada sada upoznati obolus Bele IV sa kružnim natpisom MONETA REGIS PRO SCLAVONIE.

Prednja strana novca razlikuje se po ornamentu krin - krin od običnog zagrebačkog ornamenta krug - kružnica, dok su im stražnje strane potpuno iste. Veličina i težina novca potpuno odgovaraju poznatim podacima o banovcima. Kov je iz ranog doba slavonskog kovanja, stvarno je lijepe izrade (na stražnjoj strani se vide jasno brazde od rezanja).

Po mom znanju jedini je primjerak u privatnoj zbirci, vlasnik nije dao da ga imenujem, ali je dozvolio da se priložena slika objavi.

Moneta Dalmatie - prvi mletački novac za Dalmaciju

Moneta Dalmatiae – First Venetian Coin for Dalmatia
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Napuljski kraj Ladislav u borbi sa Sigismundom gubio je od 1405. g. jednu poziciju za drugom u Dalmaciji, Bosni i Hrvatskoj. Na kraju je odlučio, zastrašen Sigismundovim vještim potezima, prodati Mlečićima ostatke teritorija, kojim je upravljao.

Mlečići, kao mudri diplomati, uočili su da je nastao povoljni trenutak da za bescijenje dođu do dijela Dalmacije, da se do toga dođe bez rata, na jedan legalan način - kupnjom. Mlečićima su bile dobro poznate prilike u dalmatinskim gradovima, koji su neprestano strepili od upada ovih ili onih četa kao i od diplomatskih pritisaka. Njima je bilo jasno da ulaze u igru na ovom dijelu Jadrana kao novi partner, nepoželjan ostalim stranama, da će se položaj komplicirati, ali ulog, koji su davali, bio je zaista malen u odnosu na aspiracije koje su imali. Nakon cjenkanja 9. VII 1409. g. Ladislav je prodao Mletačkoj republici za 100.000 dukata grad Zadar s Novigradom, Vranom i otokom Pagom, kao i sva svoja prava na ostale dijelove Dalmacije(1).

Radi učvršćivanja svojeg položaja u novim oblastima, Mlečani su morali rješavati čitav niz složenih problema, a između ostalih i novčane. Da su tome pristupili odmah i oprezno svjedoče dekreti Mletačkog senata od 31. V 1410. g. i 27. IV 1414. g. Citiram potpuni prijevod tih odluka (dekreta) s latinskog jezika učinjen 1962. godine po prof. dr. Janku Oberškom, a prema latinskom prijepisu dr. Janka Šafarika(2) za akta 1410. g., te za drugu odluku iz 1414. g. prepisanu od Nikole Papadopolija(3).

1410. 31. maja.
Sadržaj

Budući da u našem gradu Zadru i u onim krajevima kolaju i troše se drukčije novčanice negoli su naše, tj. tri vrste novčanica što ih kuje Hrvoje i neki drugi i to komadi od dobrog srebra u vrijednosti od 3 solda i manje, te se unovčuju po 4 solda; i Ugarski soldini, koji ne vrijede 8 dinara, a unovčuju se za jedan soldo; i frizatici koji ne teže 3 uncije srebra pomarki, pa se ipak prodaju po jedan soldo; i tako naša novčana vrijednost, tj. naši groši, koji vrijede 4 solda i premašuju naš soldo, daju se iz naših burza onima koji dolaze u Zadar i one krajeve, koji nam naš novac unovčuju i ostavljaju svoj novac koji mnogo manje vrijedi, na toliku našu štetu, dobro je dakle i potrebno pobrinuti se razmotrivši velike troškove, a povrh toga i zato, što u svakom kraju svijeta svaki gospodar i svaka upravna vlast mnogo pazi i uvijek se brine o stvarnosti novca.

Opravdano je dakle, da se može i treba da kuje i nastaje jedna novčana vrijednost, koja bi težila 3 uncije srebra po marki i sačinjavala bi 42 po unciji, s načinjenim likom sv. Marka na jednoj strani, a na drugoj strani jedan visoki štit, na kojem nema ništa, i tako da bude tako malena razlika, koja kad se promatra, kao da postoje od spomenutih frizaha, a kuju se raznim tiskom, pa da spomenuta naša novčanica odmah uđe u opticaj. I neka se naloži upravnicima Zadra, da nastoje oko načina, kako bi se rečena novčanica stavila u promet, pa da se tako postigne da se ona prima kao naplata naših uvoza.

Da pak bude prema samom iskustvu, treba da se kuju i proizvode za sad od rečenih frizatika sve do 1000 dukata, šaljući dio po dio u krajeve Zadra, kako se zgotove. A kad se uvidi da rečena naša nova novčana vrijednost odgovara našoj koristi, moči će se udovoljiti na onaj način, kako će se uvidjeti da je dobro.
Tajništvo vijeća, knjiga IV. str. 118


Isprava XXXV
1414, dana 27. travnja
Sadržaj

Budući da se već inače u ovom Vijeću namjeravalo osigurati, radi različitih novčanih vrijednosti što su kolale medu trgovcima u Zadru na štetu naše zajednice i naše novčane vrijednosti, i prihvaćeno je da se ima kovati i uvesti jedna novčana vrijednost, koja bi sadržavala 3 uncije srebra za marku, tako te bi uncija sadržavala 44 novčića (solda), imajući načinjenu sliku sv. Marka na jednoj strani, a na drugoj jedan visoki štit na kojem nema ništa.

Pa kako se može iz rečenog iskustva vidjeti, trebalo je kovati do hiljadu istih dukata i od rečenih novih novaca poslati u krajeve Zadra, trošeći od njih i natrag primajući za naplatu unesenih, da se taj novac stavi u promet. Potom pak kanilo se savjetovati, da se prihvati da se opozove sam dio, sumnjajući, da činjenica samog novca neće dobro uspjeti.

I tako se dosele odgađala stvar, ali se ipak navedeni novac trajno trošio, taka da prema obavijesti, koju imamo po Ivanu de Bonisiju, našem bilježniku, koji je netom došao od Zadarskog upravitelja, ima tako odličan opticaj, da se ne nalazi nijedan primjerak novca u Zadru, jer je sav odnesen po Morlacima unutar zemlje. I radi toga mnogo smo ohrabreni, da ga damo po drugi put načiniti, jer su svi zadovoljni da ga primaju i troše.

Uvidjevši, dakle, da takav novac dolazi obilno na korist i udobnost naše zajednice, dobro je, kao što se počelo, da se to provodi i taj postoji i kuje se s gore navedenim otiskom, a taj novac treba da teži 3 uncije i jednu četvrt; od vremena pak do vremena treba nastojati da se izrađuje u onoj količini, koja je po volji upravne vlasti, i da se šalje u krajeve Zadra i Dalmacije, da tamo bude u prometu, pa da činjenica rečenog novca od dana u dan sve većma uspijeva.
Za stvar svi drugi—od ne 10— ne iskreni 2. Senat, Mješoviti, reg. 50, list 102 odostrag.

Do danas su bili poznati i objavljeni po Lazariju, Papadopoli - u, Corp. Num. Italic, i Renđeu slijedeći primjerci (svega desetak) Monete Dalmatie, koji su se smatrali vrlo rijetkim.

Prema do sada poznatim primjercima, razlikujemo 4 osnovne vrste ovog novca:
I vrsta - štit bez crteža
I/1 - prva podvrsta - prazan štit
I/2 - druga podvrsta - štit s točkom u sredini
II vrsta - štit sa četiri prečke u obliku šahovskih polja
II/1 - četvorostruki križ koso položen iz lijevoga gornjeg kuta prema desnoj donjoj strani
II/2 - četvorostruki križ koso položen iz desnoga gornjeg kuta prema lijevoj donjoj strani
III - vrsta - štit sa četiri prečke - glatke
III/1 - četvorostruki križ koso položen iz lijevoga gonjeg kuta prema desnoj donjoj strani
III/2 - četvorostruki križ koso položen iz desnoga gornjeg kuta prema lijevoj donjoj strani
IV - vrsta - štit s tri prečke gladak, i to iz desnoga gornjega kuta koso prema donjoj lijevoj strani.

„Lokomotive“ na CBM-store eBay i Kolekcionar.eu aukciji

Patvorine dubrovačkog novca, zagrebačkih banovaca i Splitskih bagatina

Counterfeits of Dubrovnik Coins, Zareb Silver Denars and Split Coins
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Imaju ti nasi stari novčići svoju posebnu draž, koju nije lako definirati ni opisati. Listajući svoje alfoume i prevrćući te male metalne svjedoke minulih stoljeca, kao da se uživljavam u prošlost i stupam u bliži, prisniji kontakt s tim davno prohujalim vremenima, pa mi se čini da danas povijest bolje poznajem nego za mladih dana, dok sam ju u skoli učio. lako danas možda i ne znam više, držim da ju svakako dublje osjećam i bolje razumijem. Pritom su mi draži i miliji komadi lijepo formirani, dobro otkovani i dobro uščuvani. Estetska strana me je uvijek više privlačila nego slovo R ili mozda dva ili tri R, kojim se neke kovanice mogu podičiti. Mislim da sa sličnim osjećajima pristupa problemima numizmatike svaki pravi numizmatičar, i da mu nije glavni ili mozda jedini priručnik, kojim se služi, cjenik ili katalog numizmatičkih aukcija, u kojima također nalazimo označene cijene.

No postoje kovanice, koje me unatoč lijepom izgledu ne privlače, ostavljaju me hladna. To su kovanice, koje obično nazivamo falsifikatima, što bi imao biti neki epiteton non ornans tih kovanica. No da li sve takve patvorine jednako zaslužuju taj naziv? Možemo li ih sve jednako uvrstiti u tu vrstu novca? Možemo li ih sve u isti koš staviti i sve jednako odbiti? Ja to nikako ne bih učinio. Nisu ni sve te krivotvorine jednako neinteresantne i jednako male vrijednosti. Možemo ih podijeliti uglavnom u dvije kategorije, koje se međusobno jako razlikuju. Jedno su falsifikati novca, dakle imitacije kovane, a možda i lijevane, u vrijeme dok je takav novac bio u prometu i vrijedio samo kao novčana jedinica. Drugo su kovanice nastale kasnije, a nastaju još i danas. Ali to više nije krivotvoreni novac, nego falsificirana numizmatička vrednota.

Oni prvi, dakle krivotvorine nastale za vrijeme dok je takav novac bio u opticaju, obično su mnogo rjeđe i za mene mogu imati jednaku draž kao i pravi, legalni novac. Ljepota primitivnog načina izradbe i obradbe, koja jasno odaje ručni rad, može se na tom novcu jednako jasno pročitati kao i na pravom. Rađen je u isto vrijeme, a često i jednakim postupkom.

Koji put mi takav novčić zna više pripovijedati nego originalni. U svakom slučaju je krivotvoreni novac redovito rjeđi od pravoga. Bit će to stoga, što se patvorenje novca oduvijek i posvuda vrlo strogo kažnjavalo. Krivotvoritelje novca su znali sakatiti, odsijecati im šake, ruke pa i glave. Naročito drastične kazne su čekale krivotvoritelje novca u starom Zagrebu. Rudolf Horvat u svojoj knjizi „Prošlost grada Zagreba“ kaže da je krivotvoritelj, isto kao i obrezivač novca, bio bez iznimke osuđen na smrt. Njegova suradnika, koji je takav novac stavljao u opticaj i raspačavao ga, čekala je jednaka kazna. Krvnik bi mu utisnuo usijanim patvorenim novcem žig na čelo i vodao po cijelom gradu, da svi vide zbog čega je osuđen. Zatim bi ga odveo na „Zvezdišče“, (negdje u Tuškancu), gdje ga je na lomači živa spalio. Možda su zbog tih drastičnih mjera falsifikati naših banovaca tako rijetki. Takve oštre kazne primjenjivale su se, čini se, kroz cijeli srednji vijek. Tek je u drugoj polovici XVIII st. kraljica Marija Terezija dokinula kaznu spaljivanja na lomači, pa su tim dekretom nestale i vještice iz naše sredine, a i njih je do tada čekala ista kazna.

Novac je u to vrijeme još nosio svu svoju vrijednost u sebi, pa je vrijedio onoliko, koliko je vrijedio metal, od kojeg je otkovan, i mogao je obično kolati i izvan zemlje u kojoj je kovan. Zato su ga krivotvoritelji novca skoro redovito izrađivali od manje vrijednog metala. Za srebrnjake je ponajčešće upotrebljavan bakar, koji su zatim posrebrili, prevukli ga posve tankom prevlakom srebra. Po tome se falsifikat i najlakše prepoznaje.

Jedini podatak o patvorenju novca u gornjoj Hrvatskoj, u kojem bi se moglo raditi o našim banovcima, nasao sam u djelu Ivana Kukuljevića Sakcinskog“ Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae“, gdje je na 188. str. prve knjige navedeno da je 1418. g. donesen zaključak protiv mnogih falsifikatora i širitelja falsificiranog novca. Nije sigurno da se tu radi o banovcima, jer je već 1384. g. kraljica Marija dokinula kovanje banovaca i odredila da se u zagrebačkoj kovnici imaju kovati jedinstveni novci, koji će vrijediti u čitavoj državi. No već je Truhelka iznio da u toj odredbi stoji, da zagrebački građani moraju prihvatitl taj jedinstveni ugarski novac, i da se tim novim novcem imaju ponajprije namirivati sve regalne kolekte, tridesetine i plaće. Prema tome možemo zaključiti, da tim dekretom opticaj banovaca, nije zabranjen, i da je i dalje kolao kao platežno sredstvo.

Banovci su kovani preko sto i trideset godina i primani svi podjednako, bez obzira koji ban ih je kovao. Bili su duboko ukorijenjeni u narodu, pa nisu mogli tako naglo nestati. Postoji, dakle, velika vjerojatnost, da se tu radi o banovcima.

Ja sam do sada imao prilike vidjeti i nabaviti samo jedan primjerak takva banovca. Dobio sam ga u bescijenu, jer je falsifikat, a uvrstio ga na istaknuto mjesto u svom albumu — možda ga je netko platio glavom i bio zbog njega na lomači živ spaljen. Taj je moj primjerak iz doba kralja Ladislava. Razlikuje se od ostalih, pravih, time, što je bakren s laganom prevlakom srebra, a i slabije je izradbe. Napose je dvostruki križ na reversu slabo rezan. Deblo križa a i prečke su jednostavne crte, nisu plošne, kao na svim ostalim banovcima, a dvije okrunjene glave su upravo groteskne. To je uostalom jedini bakreni banovac što sam ga dosad vidio. Ne znam zašto neki sabirači starog novca odbijaju takve primjerke. (slika br. 1)

Osnovni podaci o "frizaticima"

Basic Data About Freisach Denars
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Srednjevjekovni srebrni dinari, koji su bili kovani od početka 12. stoljeća do sredine 13. na slovenskom području (u Koruškoj, Kranjskoj i Štajerskoj) općenito su poznati pod imenom "frizatici" ili "frizatičiki pfenizi". Ovaj naziv ima izvor od grada Friesach (slovenski Breže) u Koruškoj. Grad je bio u ono vrijeme posjed salzburških nadbiskupa. Tamo je nadbiskup Konrad (1124-1147) prvi kovao lijepe velike srebrne dinare, koji su postali više od 100 godina omiljeno platežno sredstvo.

Nakon smrti Konrada kovali su frizatike nadbiskupi Eberhard I. i Adalbert do godine 1200. Oni su emitirali u velikim količinama najpoznatiju tipu frizatičkog novca, na kojem je sprijeda poprsje nadbiskupa sa biskupskim štapom i otvorenom knjigom te natpisom ERIACENSIS, a na zadku (drugoj strani) pročelje crkve sa dva zvonika. Najveći procvat kovanja frizatika je bio pod nadbiskupom Eberhardom II. (1200-1246).

Brzo nakon početka kovanja frizatika u Brežama, oko godine 1150, počeli su po uzoru na frizatike kovati dinare koruški vojvode u Št. Vidu (St. Veit an der Glan) i u Velikovcu (Volkermarkt), bamberški biskupi u Beljaku (Villach) te u Grebinju (Griffen). Rano su počeli imitirati frizatike i u susednjim zemljama: u Hrvatskoj (hrvatski "frizatici'') u Mađarskoj, aquilejski biskupi u Aquilei i gorički grofovi u Lienzu.

Početkom 13. stoljeća su se počele otvarati takozvane "granične kovnice" u Kranjskoj i u Štajerskoj. U onim vremenima su naime po slovenskoj zemlji vodili trgovački putevi iz alpskih krajeva prema Hrvatskoj i Madžarskoj. Trgovačko platežno sredstvo je bilo uglavnom venecijanski i aquilejski novac, što se nije svidjelo feudalcima, koji su imali posjede na slovenskoj zemlji (Koruškoj, Kranjskoj i Štajerskoj). To su bili tuđi rodovi Andechs-Meran, Babenberg i Spanheim te salzburški nadbiskup Eberhard II. Oni su početkom 13. stoljeća osnovali pomenute "granične kovnice" u kojima su kovali dinare po frizatičkom uzorku za potrebe trgovine sa Hrvatskom i Mađarskom.

Na priloženoj karti vidljiv je položaj osnovnih kovnica frizatika u Koruškoj i "graničnih kovnica" uz rijeku Dravu, Savu i donji dio Krke. Uz slovenske nazive gradova su dodani njemački, jer su kadkada na novcima tako napisani.

Koruška
1) Breže (Friesach), kovali salzburški nadbiskupi
2) Št. Vid na Glini (St.Veit) kovali koruški vojvode Spanheim
3) Beljak (Villach) kovali bamberški biskupi
4) Velikovec (Voelkermarkt) kovali koruški vojvode
5) Grebinj (Griffen) kovali bamberški biskupi

Kranjska
1) Kamnik (Stain) kovali feudalci Spanheim i Babenberg
2) Ljubljana (Laibach) kovali feudalci Spanheim
3) Slovenjgradec (Windischgraz) kovali feudalci Andechs-Meran
4) Otok (Gutenwert) kovali feudalci Andechs-Meran i Babenberg
5) Kostanjevica (Landestrost) kovali feudalci Spanheim i česki kralj Otokar II.
6) Brežice (Rann) kovao nadbiskup Eberhard II.
7) Čatež (Tschatssch) pomoćna kovnica Brežica, poznajemo samo jednu tipu novca iz ove kovnice (Baumgarrner br. 98)
8) Rajhenburg, pomoćina kovnica Brežica
9) Sv. Križ (HI. Kreuz ill Santa Crus) kovali feudalci Spanheim.

Štajerska
1) Ptuj (Pettau) kovali zajednički nadbiskup Eberhard II. i vojvoda Leopold VI Babenberški.

U vezi naziva Otok (Gutenwert) treba napomenuti slijedeće: U svim starijim stručnim radovima naziva se Gutenwert-Otok pogrešno Hrvatski brod. Najnovija istraživanja su dokazala, da je srednjevjekovni grad Otok (Gutenwert) bio na poluotoku na Krki te su ga Turci u 15. stoljeću sasma uništili. Tom prilikom se je gradska opština uništenog Otoka preselila u Hrvatski brod na drugoj strani Krke, a novac nakon toga nisu više kovali. Novci Otoka (Gutenwerta) koje poznajemo bili su svi kovani početkom 13. stoljeća u tom gradu, kad je bio još u cvatu.

Nezavisna Država Hrvatska, 10 kuna 1941, samo lice

Independent State of Croatia 10 Kuna 1941 – Obverse Only
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.

Zanimljiv koncept – prijedlog za izgled kovanog novca

Interesting Concept – Coins Design Proposal
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.

Medalja - žeton iz revolucionarne 1848. godine

Medal – Token from Revolutionary Year of 1848
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


U svojim napisima o novcu i medaljama bana Josipa Jelačića, štampanih 1931. godine u Sarajevu, Ivan Renđeo je naveo i jednu medaljicu - žeton, koja je izdana 1848. godine. Služila je ne samo kao spomenica na tadašnje važne i povijesne dogođaje u Zagrebu, već i kao pristupnica na znamenite saborske sjednice i političke sastanke.

Medalja je kovana iz pozlaćene mjedi. Lice medalje - žetona, piše Ivan Renđeo, prikazuje štit sa složenim dalmatinsko – hrvatskim – slavonsko - bosanskim grbom i krunom nad štitom. Kompozicija grba je interesantna. Na štitu se na lijevoj strani nalazi grb Dalmacije, ali predstavljen samo s jednom leopardskom glavom. Na desno se nalazi grb Hrvatske, a u donjem dijelu štita nalazi se grb Slavonije, koji je tako komponiran, da se na lijevoj strani nalazi samo kuna u polju i nad njom zvijezda, dok se dvije crte koje predstavljaju rijeku Savu i Dravu nalaze odvojene na desnoj donjoj strani. U središtu ovog štita nalazi se manji štitić s bosanskim grbom (ruka s mačem).

Hrvatsko-dalmatinski novci

Croatian-Dalmatian Coins
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


U povijesti hrvatskoj za vremena narodne samostalnosti uz geografske oznake Hrvatska, Slovinska zemlja ili kasnije Slavonija, i Bosna javlja se kao poseban geografski pojam još i ime Dalmacija.1) Taj je naziv u direktnoj vezi s istoimenom starom rimskom provincijom, ovelikom pokrajinom, koja se prostirala od obale Jadranskog mora daleko u kopno, sve do rijeke Drine u glavnom. Kad su se Hrvati naselili na zemljištu te stare Dalmacije, osnovali su pomenute svoje glavne plemenske oblasti. Ali neki dijelovi Jadranskog primorja s nekoliko prastarih utvrđenih gradova na samoj obali morskoj zadržali su kao ostatci starog latinskog stanovništva izniman politički položaj i izvjesnu samostalnost te neodvisnost od hrvatske države. Taj dio Jadranskog primorja poznat je u hrvatskoj povijesti pod zajedničkim svojim imenom: Dalmacija, koju su sačinjavali otoci: Krk, Rab i Osor te pet gradova: Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor. Svi su ovi gradovi živjeli posebnim svojim životom a političko njihovo područje protezalo se jedva koju tisuću koraka izvan gradskih zidina. Sva ostala zemlja na tvrdom kopnu kao i većina otoka sačinjavahu glavnu i središnju hrvatsku oblast, t.j. samu Hrvatsku.

Stanovnici Dalmacije bili su ostatci starog rimskog provincijskog stanovništva, koje je govorilo latinski. Tadašnji savremeni pisci nazivlju te stanovnike Romanima. Latinski jezik ostao je i kasnije, kroz čitav srednji pa i novi vijek, službenim jezikom dalmatinskih gradova, premda se je polagano, tokom stoljeća naselilo u njima mnogo hrvatskog elementa, koji im je podao posve drugačiju, novu, slavensku oznaku.

U političkom pogledu potpadala je Dalmacija u 7. i 8. stoljeću pod vlast Bizanta, no neposredna blizina hrvatske države i odnosi s njome bili su uzrokom, da se je već u 9. vijeku počeo u dalmatinskim gradovima osjećati manji ili veći politički utjecaj Hrvata i Hrvatske. Tako je Dalmacija morala već knezu Zdeslavu (878. - 879.) plaćati godišnji danak, a kralj Stjepan Držislav (969. - 997.) pripojio ju je hrvatskoj državi, izuzevši gradove Dubrovnik i Kotor, koji su dosta rano ispali iz hrvatskog sredovječnog pojma Dalmacije, i okrunio se prvi od hrvatskih vladara ne samo kao kralj Hrvatske nego i Dalmacije. Do Držislava nosili su hrvatski vladari samo titulu: ,,rex Chroatorum“, a iza njega se oni s ponosom nazivlju: „reges Dalmatiae et Croatiae“. Ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom još je jače utvrđeno oko god. 1069., kada je Bizant svoja prava na Dalmaciju predao kralju Petru Krešimiru IV. Od tada je „regnum Dalmatiae et Croatiae“ jedan jedinstveni upravni i međunarodno priznati teritorij.2)

Mletačka republika, najopasniji takmac i protivnik hrvatske države, već je od najstarijih vremena pohlepnim okom gledala na utvrđene dalmatinske gradove i neprestano nastojala, da ih bilo kako otme ispod vlasti hrvatskog kralja. Lijepi ovi gradovi i brojno otočje pred njima imalo je da posluži kao najsigurniji put za mletačku političku i trgovačku ekspanziju prema Istoku. Premda je Dalmacija od vremena Petra Krešimira IV. sačinjavala s Hrvatskom jedno jedinstveno kraljevstvo, gradovi Zadar, Trogir i Split ostali su i nadalje uređeni i bili upravljani kao autonomne općine. Taj momenat je Venecija počela izrabljivati i vješto se uplitati u hrvatske državne poslove a osobito u poslove autonomnih gradova nastojeći da ih pridobije pod svoju vlast. U tom je nastojanju pomagala Veneciji osobito Bizantija, kada je 995. i 1085. prenijela na Mletke tobožnje svoje političko pravo na Dalmaciju, premda ga je već ranije prestala da izvršuje. Pa ni za prestanka hrvatske narodne države, kada je Hrvatska stupila u personalnu uniju s Ugarskom, 1102., to mletačko nastojanje nije prestalo. Šta više, zbog udaljenosti ug. - hrvat. vladara Venecija je postala još odlučnija pa je bila postigla i neke uspjehe, jer su se pojedini gradovi počeli da priklanjaju njezinoj moći. No ovom širenju mletačke političke vlasti po dalmatinskim gradovima kao i po teritoriju stare Hrvatske učinio je barem za neko vrijeme kraj ug. - hrvat. kralj Ludovik I. (1342.-1382.). Poslije uspješnog ratovanja prisilio je on Veneciju mirom u Zadru (18. II. 1358.) te se odrekla svih hrvatskih i dalmatinskih gradova i otoka.

No Mlečani se ni iza ovog, za njih vrlo nepovoljnog mira, nisu smirili. Vješto izrabljujući političke smutnje, koje su iza smrti Ludovika I. bjesnile po svim dijelovima hrvatskog kraljevstva Venecija je svoje nastojanje napokon s uspjehom završila time, što je 9. VII. 1409. kupila od kralja Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata ne samo sve krajeve i gradove, koje je on onoga časa u svojoj vlasti imao, nego i sva njegova vladarska prava na kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju.

Već u kolovozu 1409. preuzela je Venecija Zadar, otok Pag i hrvatske gradove Vranu i Novigrad. U rujnu iste godine podvrgao joj se otok Rab i grad Nin a do konca godine i otoci Cres i Osor s Lošinjem. Pozivajući se na ugovor s kraljem Ladislavom Venecija je uporno radila na tome, da zaposjedne i ostale dijelove Dalmacije i Hrvatske, no to nije išlo tako lako, već je Venecija morala voditi dva teška rata s kraljem Žigmundom. Za prvog rata kupila je od Sandalja Hranića Ostrovicu i Skradin, ali Hrvati te gradove opet osvoje. Ali 30. X. 1412. dade se pod zaštitu Mlečana Šibenik. U tranju 1420. pokoriše se Veneciji otoci Brač, Hvar i Korčula, 22. VI. iste godine pade pod njezinu vlast i tvrdi Trogir, dok joj se 28. VI. 1420. kao posljednji od dalmatinskih gradova ne pokori i grad Split. No Mletačka republika nije bila još ni sa svim tim uspjesima zadovoljna. U siječnju 1444. dođoše pod njenu vlast plemićka općina Poljica i tvrdi Omiš. God. 1452. osvojiše Mlečani Krajinu makarsku i priključiše se teritoriju Dubrovačke republike. Tako je pod Veneciju dospjelo čitavo naše primorje sa svim otocima. Od sjevernih otoka bio je još jedini Krk slobodan u rukama knezova Frankopana, no i njega zauzeše lukavi Mlečani prevarom 22. II. 1480. Za vlade ug. - hrvat. kralja Vladislava II. mnogo se je radilo 1510. - 1512., da se od Venecije oslobode osvojeni dijelovi Hrvatske i Dalmacije, no do rata nije došlo. Tako je u vlasti Mlečana ostalo sve ono, što su od 1409. do 1480. podvrgli pod svoju vlast.

Sa širenjem mletačke vlasti širio se i geografsko - politički pojam Dalmacije. Uz stara tri dalmatinska grada (Zadar, Trogir, Split) sačinjavali su sada pokrajinu Dalmaciju i svi oni hrvatski gradovi, krajevi i otoci, koji su oteti od teritorija Hrvatske i podvrgnuti pod vlast mletačku. Drugačije je bilo s Dubrovnikom. On je priznavao mletačku vlast samo u 13. i u prvoj poli 14. vijeka; kasnije se razvio u samostalnu republiku i nikada više nije potpao pod pojam mletačke Dalmacije. Kotor je dospio pod Veneciju 1420. No kako je on teritorijem Dubrovačke republike bio odijeljen od mletačke Dalmacije, sačinjavao je zajedno s Bokom posebnu pokrajinu, zvanu Albanija.

Najstariji svoj posjed, stečen 1409. do 1480., nazvali su Mlečani „acquisto vecchio“ (stari posjed). Taj se geograf. - polit. pojam Dalmacije održao kroz čitav 15. i početak 16. vijeka, dok se nije pojavio opasni mletački protivnik, Turska, koja se iza pada Bosne 1463. počela primicati moru. U žestokom naletu Turci su ovladali čitavom Hrvatskom, a Venecija je izgubila skoro sve svoje kopnene posjede. Odsada Dalmaciju kroz jedno dvije stotine godina tvore samo utvrđeni gradovi uz more i svi otoci, a Hrvatska potpade pod geograf. – polit pojam turske Bosne.

Mirom, sklopljenim iza Kandijskog rata (1644. - 1669.) između Venecije i Turske, Mlečani su se doduše morali da odreknu otoka Kandije (Krete), ali im je zato uspjelo, da opet prošire svoj posjed na teritoriju stare Hrvatske i to tako, da je nova mletačko - turska granica (linea Nani) tekla podalje od mora, od Novigradskog zaliva do ušća Cetine. Makarsko primorje, koje je tom prilikom trebalo da potpadne pod Tursku, nije o tome htjelo ni da čuje, nego je i nadalje priznavalo mletačku vlast. Tako je Venecija iza ovog rata bila gospodar ne samo krajeva Hrvatske, ograničenih lineom Nani, nego i Poljica i Makarske krajine, a na sav taj posjed i opet se protegnuo naziv Dalmacija.

Poslije pobjedničkog Rata za oslobođenje (1683. - 1699.) mirom u Karlovcima određena je, među ostalim, i nova granica između Turske i Venecije i fiksirana aktom od 14. VII. 1700. Granična crta povučena je vrlo jednostavno, mjesta Knin, Vrlika, Sinj, Vrgorac i Gabela spojena su ravnom linijom, jedino je oko tih varošica ostavljen prostor od jednog sata hoda u polukrugu prema Bosni kao obrambeni pojas. Nova granica je nazvana ,,linea Grimani“ a sav novo dobiveni teritorij ,,nuovo acquisto“. Ime Dalmacija prošireno je time još dublje u teritorij stare Hrvatske.

Kad je Turska 1714. iznenada otela Veneciji Peloponez (Moreju), buknuo je novi rat. Mletačko je oružje na bosanskoj granici imalo dosta sreće pa je zauzet čak i Mostar i Počitelj. No opće političke prilike u Europi učinile su kraj ovome ratu i u Požarevcu je 1718. načinjen mir, kojim su mletački interesi jako izigrani. Venecija je izgubila Moreju, tek joj je nešto pomaknuta granica na račun Bosne. Nova granica je utvrđena između 1721. i 1733. i nazvana ,,linea Mocenigo“, ona se nije mijenjala sve do pada Venecije 1797. Požarevačkim mirom stečeni posjed nazvan je ,,asquisto nuovissimo“ i s njime je ime mletačke Dalmacije doseglo svoje najveće proširenje.

Tako se od malene pokrajine razvio tokom stoljeća novi i širi pojam Dalmacije, kako ga danas shvaćamo i poznajemo, a izbrisano je ime Hrvatske, koja je nekada upravo na teritoriju današnje Dalmacije imala svoje političko središte.

Mletačka Dalmacija nije bila upravljana kao jedinstvena pokrajina. To je zapravo bio skup autonomnih državica, tj. pojedinih gradova i otoka sa svojim okolišem. Teško je naći i dvije općine s istim zakonima, jer je svaka imala poseban svoj statut, mješavinu rimskog prava i mletačkih zakona. Općine su same upravljale svojim komunalnim poslovima, a vlast su dijelila dva staleža, plemstvo i građanstvo. Gradovi su imali svoju municipalnu slobodu, kako su je imali i nekada pod bizantskim i hrvatskim vladarima. Ta se sloboda pokazivala i time, što su gradovi bili utvrđeni jakim zidinama, što je bio privilegij samo slobodnog municipija. U doba naše samostalnosti imali su ti gradovi osobit položaj u hrvatskoj državi. Kako su bili zapravo savez slobodnih gradova i sačinjavali posebnu pokrajinu, imali su i svoj zajednički sabor, obično u Zadru. Tako je Zadar i za Venecije ostao glavnim gradom Dalmacije.

Stanovništvo u gradovima nije imalo jednaka prava i dijelilo se u više klasa. Najugledniji stalež bilo je svećenstvo. Svaki je grad još od starih vremena imao svoga biskupa, koji je u gradskom životu igrao vrlo uglednu ulogu. Drugi stalež su bili plemići, članovi starih, bogatih i uglednih familija. Oni su sjedili u gradskom vijeću, između njih su se samo birali upravljači i časnici grada. Građanstvo u širem smislu su sačinjavali trgovci, obrtnici i težaci (pučani). Za zaštitu svojih prava udruživali su se oni u posebne organizacije, bratovštine.

Čitavom mletačkom Dalmacijom upravljao je providur s nekoliko mletačkih činovnika. Na čelu gradske uprave nalazio se birani ili od mletačke vlasti imenovani knez, conte. Zadar je uz kneza imao i kapetana. U Splitu, Trogiru, Šibeniku i Hvaru zvao se upravitelj općine knez - kapetan, conte - capitano. Ostalo činovništvo biralo se između plemstva a negdje i građanstva.

Poslije pada Mletačke republike prešla je mletačka Dalmacija mirom u Campoformio 18. X. 1797. u sklop Austrijske carevine, no mirom u Požunu došla je 26. XII. 1805. pod Francusku. Pošto se proglasio kraljem Italije, sjedinio je Napoleon I. Dalmaciju s rečenom kraljevinom, ali joj ostavio samostalnu upravu, 26. IV. 1806. Zapovjednik francuskih četa u Dalmaciji August Marmont raspustio je 31. I. 1808. vladu i senat Republike dubrovačke pa je čitav dubrovački teritorij pridružio provinciji Dalmaciji. Kad je Napoleon I. 15. IV 1811. uspostavio Kraljevinu ilirsku, otcijepljeni su otoci Cres, Lošinj i Krk od Dalmacije i pridijeljeni Hrvatskoj. Ostala Dalmacija sve do Boke sačinjavala je integralni dio Kraljevine ilirske. Poslije pada Napoleona I. mirom u Parizu 30. V. 1814. ilirske su provincije došle pod Austriju. Od tog vremena sačinjava kraljevinu Dalmaciju negdašnji mletački teritorij, područje bivše Republike dubrovačke i Boka Kotorska - kadgodašnja Albanija, a Zadar je postao i opet glavnim gradom te pokrajine, 1816.

Mnogi odsjeci burne prošlosti stare Hrvatske i Dalmacije odražavaju se, među ostalim, i u novcu, koji je kovan za potrebe tih krajeva. Poznata je stvar, da Hrvatska u doba svoje samostalnosti nije imala svoga vlastitog novca, kao što ga, uostalom, nisu imale ni mnoge druge tadašnje države. Tada se je u trgovini i prometu najradije upotrebljavao zlatni bizantski novac, kojemu zbog njegove vrsnoće nije bilo premca. Za potrebe malog prometa služio je bizantski bakreni novac. Tek krajem 12. vijeka javlja se i u Hrvatskoj potreba domaćeg sitnog novca. Njoj je prvi zadovoljio hrvatski herceg Andrija (1197. - 1204.). Poznati su njegovi dinari, kovani po ugledu na novac biskupa iz Friesacha, s čijim se je kovanjem nastavilo dalje kroz čitavu prvu polovinu 13. vijeka, kada se pojavljuju kao njihov neposredni nastavak poznati slavonski banovci.3)

NOVCI GRADA SPLITA. Ne će biti dugo iza vlade hercega Andrije, kada se javlja prvi naš autonomni novac, kovan u splitskoj kovnici. Vrijeme, kada se je započelo kovati taj novac, nije do danas sigurno utvrđeno. Jedno je mišljenje, da je najstariji splitski novac kovan za vlade ug. hrvat, kralja Emerika (1196. - 1204)4) Drugi drže, da taj novac nije stariji od prve polovice 13. vijeka.5)

Poznato je nekoliko tipova splitskih novčića:6)

Oznake: Hrvatska, Dalmacija, novac, croatia, DALMATIA, coins

Talir sanitarnog kordona

Thaler of Cordon Sanitaire
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.

Oznake: dubrovnik, talir, Ragusa, thaller

Optjecaj, strujanja i utjecaji likovnog oblikovanja metalnog novca u antičko doba

Circulation of Coins and Influences of Coin Designs in Ancient Times
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Grčki novac bio je dugo vremena uzorom po izgledu i veličini i finoći srebrne kovine svim svojim susjednim državama. Tako se i rimski car August - Cajus Octavianus (27. pr.n.e. do 14. n.e.) povodio u kovanju vlastitog novca, oponašajući, među svojim kovanicama, i izgled posebne vrste srebrne tetradrahme, koje su kovane u Pergamonu u Maloj Aziji. Taj rimski novac kolao je u tim zauzetim područjima sve do osvojenja istih po Sasanidima 226. godine n.e.

Učestali i iscrpljujući ratovi Rimskog imperija doveli su državu u napast da inflacijom smanji vrijednost denara. To smanjivanje finoće srebrnog denara prote-zalo se kroz dva stoljeća, tako da je denar spao na svega 40% sadržaja srebra.

Reformu denara provodi Caracalla (198 - 217.), uvodeći standardni dupli denar, tako zvani antoninijan.

Antoninijan je izrađen od nešto slabijeg srebra nego denari prvih careva. S vremenom umanjena je kupovna moć antoninijana uslijed slabog sastava metala. Vrijednost kovanica je toliko opala, da je država zahtijevala naplatu poreza u zlatu, ustručavajući se primati vlastiti novac neplemenitih kovina, što je još više pogoršalo vrijednost novca.

Kada je car Valerijan I (253 - 260.) poražen i zarobljen od sasanidskog kralja Shapura (241 -272.), car Galijen (253 - 268.) dadne 265. godine nalog za neograničeno kovanje antoninijana - duplih denara, tako da je izgubio gotovo svaki ugled i kupovnu vrijednost tim više, jer su bili kovani od bakra ili bronce te samo posrebreni. Ovu opću ekonomsku nesigurnost nisu mogli prevladati niti kasniji carevi birani iz vojnih redova, kao Klaudije II Gotik (268 - 270.), Aurelijan (270 - 275.), Probus (276 - 282.). Ova dva posljednje navedena vladara rođeni su u okolini Sirmija. Nije to mogao ni Karus (282. - 283.), koji je rodom iz Narone, današnjeg mjesta Vid kod Metkovića u Dalmaciji. Stanje se nije promijenilo i pored toga što je Aurelijan uveo bolju kvalitetu kovine antoninijana.

Tek car Dioklecijan (284. - 305.) navodno rodom iz Solina, Dalmatinac, uvodi novu novčanu reformu. On je ukinuo zadnje ostatke aleksandrijske tetradrahme, koje su bile u optjecaju u Rimskoj imperiji. Dioklecijan je uveo decentralizaciju Rimskog carstva, a zatim je odredio da kovnice novca moraju nositi oznaku mjesta, broja službene kovnice zbog boljeg nadzora rada, a kojih je tada bilo petnaest. Zatim oko 286. godine uvodi novčani sistem na zlatnoj podlozi, (ponovno je uveden i kovan zlatni i srebrni novac), pa je time vratio povjerenje u valutu.

Dioklecijanova zlatna stopa brojila je 60 komada izrađene iz jedne rimske funte. Srebrna stopa brojila je 96 komada izrađene iz jedne rimske funte srebra, a na tom novcu na reversu utisnut je broj XCVI. Osnovna greška tog novčanog sistema bila je u tome, što nije utvrdio odnos između zlata i srebra, kao ni međusobni odnos različitih brončanih novčića. Za brončane i bakrene novce nitko nije htio davati aureuse, a niti ih je država primala za naplatu poreza.

Bakreni novac zvan folis težio je 11,23 grama, ali je također mijenjao težinu na niže, tako da je 307. godine za Konstantina I Velikog težio 6,82 grama, da već 315. godine teži samo 3,84 grama. Konstantin I Veliki (307. - 337.) odredio je 312. godine novu stopu za zlatnik. Količina od 72 komada dobilo se od jedne rimske funte i sada se naziva solidus.

Solidus je bio od 24 karata(1) zlata. Težio je 4,536 grama, a prihvatili su ga kovati i germanski vladari kao Odoakar (476. - 489.). Solidusi su otkovani u carskim kovnicama u sjedištu vladara, ili u mjestima gdje on boravi.

S Konstantinom I Velikim (Magnus) (307. - 337.) nastavlja se Rimska imperija ali u duhu helenizacije i teokratizacije. Njeni vladari smatraju se rimskim carevima i nasljednici su rimskih cezara, a građani se zovu Romejima. Rimsko pravo je ostalo i nadalje temelj pravnog života. Dosljedno tome smatrahu sebe nasljednicima Rimske imperije i polagahu pravo da vladaju nad svim zemljama koje su nekada pripadale Rimskoj imperiji, tražeći proširiti svoju vrhovnu vlast nad tim područjima.

Od antičkog svijeta Rim je zadržao zastarjeli društveni robovlasnički sistem, koji je kočio u socijalnom i ekonomskom razvitku. Carski apsolutizam dobio je na snazi, ali zbog velikog državnog prostranstva nastala je potreba podjele vrhovne državne vlasti. Već je Dioklecijan uveo skupnu upravu „carskog kolegijuma“ od četiri vladata, i to dva augusta i dva cezara. Jedan august vladao je istočnom, a drugi zapadnom polovinom Carstva, a svaki je imao jednog pomoćnog cezara, koji su bili adoptirani. Konstantin I Veliki izašavši kao pobjednik iz ratova, sjedinio je tu vladarsku vlast. Poslije njegove smrti njegov sin Konstancije upravlja istočnim dijelom carstva, a mlađi Konstans vladao je Zapadom.

Povijest Bizanta počinje novčanom reformom koju je izveo car Anastazije (491. - 518.), utvrdivši vrijednost bakrenog novca u odnosu prema zlatu i srebru, a uveo je poreznu reformu s ubiranjem zemljarine, za pokriće vojnih troškova, koja se plaćala u zlatu. Zatim 498. godine uvodi veliki bakreni novac zvan folis. Folis je vrijedio 40 numija, a postojali su novčići od 20,10 i 5 numija, koji su označavani slovima: M = 40; polu folis K = 20 i I = 10 numija - dekanumija, te 5 numija - pentanumij.

Solidus je vrijedio 72. dio jedne funte zlata, a jedna funta 327,45 grama zlata, odnosno jedan je solidus težak 4,53 grama. Solidus se prvotno dijelio na 14 miliarenza, a miliarenza je vrijedila 3/4 silikve. Kasnije je solidus dijeljen na 12 miliarenza, odnosno jedna miliarenza vrijedila je dvije silikve. Solidus je kasnije zvan i nomizma, što na grčkom znači zlatnik.

Poslije Anastazijeve smrti (491. - 518.), njega po izboru naslijedi Justin I (518. - 527.), koji je rođen u seljačkoj obitelji nedaleko Skopja, a bio je zapovjednik garde. Poslije njega došao je Justinijan (527. - 565.) koji je bio najučeniji čovjek onoga doba.
Za njegova vladanja učestale su navale Slavena s upadima u balkanske pokrajine sve do Jadrana, a započelo je i njihovo naseljavanje.

Kad je car Heraklije I (610. - 641.) preuzeo vlast, carstvo se nalazilo u rasulu i anarhiji, a Avari i Slaveni zapremali su prostranstva Balkanskog poluotoka sve do Korintskog zaljeva i Egejskog mora.

Na rimskim granicama Evrope naslanjali su se narodi i plemena Barbara(2), dok su u Maloj Aziji ratovali s razvijenim i kulturnim carstvom perzijskih Sasanida, koje je osnovano na razvalinama carstva Parta, od kojih su preuzeli novčani sistem drahmi. Stoga je srebro bilo isključiva podloga njene vrijednosti.

Za vladanja Shapura I (241. - 272.) novci na aversu nose stilizirani lik vladara, a na reversu između dvije obredne osobe je Zoroastrov vatreni žrtvenik.

Srebrni antički novci su općenito deblji i visoko reljefnog kova, a srednjovjekovni novci su plosnato tanki.

Bizantski novac oponašaju Normani u južnoj Italiji i Antiohiji. Posredstvom Normana novac utječe na novčarstvo Zapada.

Leo VI (886. - 912.) uvodi likovni motiv „Marije Majke Božje“ na zlatnom solidusu, koji se u kasnijem razdoblju pojavljuje u zajednici s različitim carevima i vladarima.

Ivan I Zimisces (969. - 976.) dao je likovno ukrašavati svoje bakrene novce folise. Avers nosi Kristovo poprsje s oznakom Emanuel, a revers s grčkim natpisom „Isus Kristus, kralj kraljeva“, bez da se spominje ime cara.

U prvim ratnim pobjedama Perzijanaca, a na osvojenim područjima nastavili su kovati zatečeni novac, a i uvodeći srebrene drahme Sasanida koje nazivlju dirhem. U Siriji su nastavili otkivati bizantski bakreni folis. U početku nisu, mijenjali ni težinu ni likovne motive, već su na široki rub srebrenog dirhema stavili kratki natpis s kufskim pismom. Zlatnike nisu kovali nego su koristili bizantski solidus kojeg su tamo zatekli.

Vlast Arapa prostirala se preko područja na kojem je kolao raznovrsni novac Perzije, afričkih provincija Istočnog bizantskog carstva. Nakon izvjesnog vremena potaknulo je Abda al - Malika na novčanu reformu i kovanja vlastitog novca na podlozi zlata i srebra. Omanadski kalifat s Abdom al - Malikom uvodi između 693. - 699. godine zlatni dinar i srebrni dirhem, a pored toga i dalje je u optjecaju bakreni sitniš.

Ovdje se susrećemo s nazivom dinar, koji je preuzet od rimskog denara. Isto tako preuzet je rimski solidus, kojeg sada nazivaju zlatni dinar. Zlatni dinar je bio oko 61/2% lakši od težine numizme bizantskog prethodnika, koji je bio uobičajen u trgovni Sredozemljem. .
Nasuprot solidusu od 24 grčko - rimskih karata, dinar je imao 20 sirijsko - arapskih karata, osnovanog na broju 20, koji vuče korijen u stopi mjera arapskog svijeta, što približno ujednačava težinu obih zlatnika. Odnos zlata prema srebru je 14:1, što odgovara dvadesetom dijelu podijeljenog zlatnog dinara.

Abd al - Malikov zlatni dinar nastao je u vrijeme kad je na tom području Istočnog svijeta vladalo ikonoborstvo, pa je mjesto likovnih oznaka na plohi novca oblikovan epigrafski citat iz Kurana. Dirhan je nosio oznaku njegove vrijednosti, ali nije navedeno mjesto kovnice.

Amajadski kalifat ograničio je kovanje zlatnog dinara na glavni grad Damask, smatrajući stoga da nije bitno navađati mjesto kovanja. Zlatni dinari kovani su još u istočnoj Africi u Kairu i Cordobi u Andaluziji.

Zamjena solidusa po dinaru u trgovinskom svijetu nije uslijedila zbog umanjene vrijednosti bizantskog novca, nego u izmjeni vodeće uloge po arapskim osvajačima.

Poslije smrti Vasilija II (976. - 1025.) i uspona Alekseja Komnena (1081. - 1118.) bio je potpuni slom bizantske vlasti u Maloj Aziji, a i konačni gubitak posjeda u Italiji, te oslabljenog ugleda na Balkanu. Bila je potrebna obnova države na novim osnovama. Aleksej Komnen morao se pomiriti činjenicom da je Mala Azija osvojena od turskih Seldžuka, a svoje snage usmjeriti na borbe s normanskim vojvodom Robertom Guiscardom, protiv kojeg je tražio pomoć od Venecije za obranu Drača.

Komnen uvodi novu reformu u poreznom i novčanom sistemu na osnovi podloge kovina zlata, elektrona, srebra, bilona i bakra. Elektron je slitina zlata i srebra, a bilon je slitina srebra i bakra, a sitan novac iz bakra. Novac je ište veličine i sličnosti, tanak i zdjeličast. U udubljenom, konkavnom dijelu, je smješten lik cara na aversu, a u izbočenom, konveksnom dijelu, je lik Krista na reversu.

Zlatnik je jedna vrsta solidusa i sada se naziva „hiperpiron“, što na grčkom jeziku znači „iznad fino“, a težio je 20 1/2 karata. Novac elektron imao je vrijednost 1 /3 hiperpirona. Bilon za kojeg se pretpostavlja da je nazivan i „staminon“ s izgledom čistog srebra, vrijedio je 1/48 dio hiperpirona.

Najzad car Komnen određuje da nova zlatna nomizma, umjesto dosadašnjih 12 računa se samo 4 srebrna miliareza, što je smanjenje za 2/3 dosadašnje vrijednosti bizantskog zlatnika.

Porez je ubiran po zakupnom sistemu pronija, koji su bili veleposjednici, a seljaci koji su živjeli na njihovim posjedima bili su parici.

Mihajlo VIII Paleolog (1261. - 1281.) nastavio je kovanje hiperiona, koji su bili vrlo loši otkovi, a na izbočenoj konveksnoj strani, nalazi se lik „Djevice Marije“ okružen mnogim tornjevima kao simbol natrag osvojenog Konstantinopola.
U Trapezuntu, na obalama Crnog mora, ovom jedinom području zadržao se sredovječni bizantski novac. Glavni srebrni novac zvao se aspra, a dao ga je kovati Manuel I (1238. - 1263.), koji je bio nezavisan vladar i od Bizanta i od Seldžuka. Avers je predstavljao stojeći lik „Velikog Komnena“, kako je glasio carski naslov s vladarskim znamenjem, a revers je prikazivao cjeloviti lik zaštitnika Trapezunta u osobi Eugeniosa, popraćene grčkim napisima i simbolima koji označavaju gradove kovnica. Aspra je imala odgovarajuću težinu dirhema.

Seldžuci su kovali u Trapezuntu novac s likom sultana, kao jahača na konju za vladanja Kai Khusrusa II (1234. - 1245.), a na reversu trup lava s izlazećim suncem. Seldžuci su izrađivali i donosili čovječji lik što je inače u suprotnosti s običajima u islamskom svijetu.

Likovni izgled aspre od Trapezunta je u cijelosti oponašanje izgleda novca koju je kovao Aleksa II (1297. - 1330.).

S ovim prikazom zaokružio bi izlaganje označeno u naslovu ovog članka. Zacrtane su uzročne veze u strujanju i oponašanju izgleda i oblikovanja novca, njegovu težinu i sadržajnu finoću kovine. Sva ta oponašanja rađena su u cilju da se teže uoče, a lakše prihvate i sračunatom zamjenom proture u optjecaj prilagođene kupovnom i platežnom suparništvu na tržištu u ovom dijelu svijeta.


Bilješke

1) Karat je težina koštice sjemena, mahunastog ploda rogača. U Konstantinopolu se ta koštica računa 0,189 grama, a u Siriji i Arabiji teži 0,212 grama. Mjera karat najčešće se primjenjuje u trgovini zlata i dijamanata.
2) Izraz Barbari preuzeli su Rimljani od Grka, nazivajući tako sve narode i plemena koja ne pripadaju helensko - rimskom kulturnom krugu. Naziv Barbari je zbirna imenica za mnoge narode ili različita plemena. Slično kao kod Hebreja za inovjerce naziv ,,goj“, a kod Turaka ,,kaur“, kaurin. Stoga bi bio vrijedan napor točnije analize za primjenu stvarnog odgovarajućeg imena dotičnog naroda ili plemena, a to tim više što taj naziv u današnjici ima i drugo značenje.


Literatura

1. Bartol Zmajić: „Pregled novčanih kovova Rimskog carstva, Kovanje novaca i kovničke ustanove.“ Vidi Bilten Hrv. num društva, Zagreb, br. 13, str. 3 - 12, Zagreb 1968.
2. David R. Sear: Roman coins, London 1974.
3. Srećko Bakota: „Bizantski novac“. Vidi Bilten Hrv. num. društva Zagreb 1970, br. 17, str. 1 - 13.
4. Dr. Georgije Ostrogovski: „Istorija Vizantije“, Knjiga Univerziteta u Beogradu, „Prosveta“ Beograd, god. 1947.
5. John Porteous: „Munzen“ Geschichte und Bedeutung in Wirtschaft, Politik und Kultur. Ariel Verlag Frankfurt am Main, 1969.
6. Meyer Lexikon, VII Naklada, I Leipzig 1924, str. 1466.
7. Enciklopedija Leksikografskog zavoda. Knj. I. str. 307, Zagreb 1966.


Autor: Viktor Kopač
Izvor: Obol, glasilo HND, broj 31, Zagreb, godina 1979.



Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

Oznake: novac, antika, money, ancient

Korčulanska kovnica u rukopisu Antonija Paulinija iz XVIII stoljeća

Korčula Mint in Antonio Paulinio's Manuscript from 18th Century
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.