Hrvatska numizmatika

nedjelja, 13.01.2013.

Patvorine dubrovačkog novca, zagrebačkih banovaca i Splitskih bagatina

Counterfeits of Dubrovnik Coins, Zareb Silver Denars and Split Coins
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.

Imaju ti nasi stari novčići svoju posebnu draž, koju nije lako definirati ni opisati. Listajući svoje alfoume i prevrćući te male metalne svjedoke minulih stoljeca, kao da se uživljavam u prošlost i stupam u bliži, prisniji kontakt s tim davno prohujalim vremenima, pa mi se čini da danas povijest bolje poznajem nego za mladih dana, dok sam ju u skoli učio. lako danas možda i ne znam više, držim da ju svakako dublje osjećam i bolje razumijem. Pritom su mi draži i miliji komadi lijepo formirani, dobro otkovani i dobro uščuvani. Estetska strana me je uvijek više privlačila nego slovo R ili mozda dva ili tri R, kojim se neke kovanice mogu podičiti. Mislim da sa sličnim osjećajima pristupa problemima numizmatike svaki pravi numizmatičar, i da mu nije glavni ili mozda jedini priručnik, kojim se služi, cjenik ili katalog numizmatičkih aukcija, u kojima također nalazimo označene cijene.

No postoje kovanice, koje me unatoč lijepom izgledu ne privlače, ostavljaju me hladna. To su kovanice, koje obično nazivamo falsifikatima, što bi imao biti neki epiteton non ornans tih kovanica. No da li sve takve patvorine jednako zaslužuju taj naziv? Možemo li ih sve jednako uvrstiti u tu vrstu novca? Možemo li ih sve u isti koš staviti i sve jednako odbiti? Ja to nikako ne bih učinio. Nisu ni sve te krivotvorine jednako neinteresantne i jednako male vrijednosti. Možemo ih podijeliti uglavnom u dvije kategorije, koje se međusobno jako razlikuju. Jedno su falsifikati novca, dakle imitacije kovane, a možda i lijevane, u vrijeme dok je takav novac bio u prometu i vrijedio samo kao novčana jedinica. Drugo su kovanice nastale kasnije, a nastaju još i danas. Ali to više nije krivotvoreni novac, nego falsificirana numizmatička vrednota.

Oni prvi, dakle krivotvorine nastale za vrijeme dok je takav novac bio u opticaju, obično su mnogo rjeđe i za mene mogu imati jednaku draž kao i pravi, legalni novac. Ljepota primitivnog načina izradbe i obradbe, koja jasno odaje ručni rad, može se na tom novcu jednako jasno pročitati kao i na pravom. Rađen je u isto vrijeme, a često i jednakim postupkom.

Koji put mi takav novčić zna više pripovijedati nego originalni. U svakom slučaju je krivotvoreni novac redovito rjeđi od pravoga. Bit će to stoga, što se patvorenje novca oduvijek i posvuda vrlo strogo kažnjavalo. Krivotvoritelje novca su znali sakatiti, odsijecati im šake, ruke pa i glave. Naročito drastične kazne su čekale krivotvoritelje novca u starom Zagrebu. Rudolf Horvat u svojoj knjizi „Prošlost grada Zagreba“ kaže da je krivotvoritelj, isto kao i obrezivač novca, bio bez iznimke osuđen na smrt. Njegova suradnika, koji je takav novac stavljao u opticaj i raspačavao ga, čekala je jednaka kazna. Krvnik bi mu utisnuo usijanim patvorenim novcem žig na čelo i vodao po cijelom gradu, da svi vide zbog čega je osuđen. Zatim bi ga odveo na „Zvezdišče“, (negdje u Tuškancu), gdje ga je na lomači živa spalio. Možda su zbog tih drastičnih mjera falsifikati naših banovaca tako rijetki. Takve oštre kazne primjenjivale su se, čini se, kroz cijeli srednji vijek. Tek je u drugoj polovici XVIII st. kraljica Marija Terezija dokinula kaznu spaljivanja na lomači, pa su tim dekretom nestale i vještice iz naše sredine, a i njih je do tada čekala ista kazna.

Novac je u to vrijeme još nosio svu svoju vrijednost u sebi, pa je vrijedio onoliko, koliko je vrijedio metal, od kojeg je otkovan, i mogao je obično kolati i izvan zemlje u kojoj je kovan. Zato su ga krivotvoritelji novca skoro redovito izrađivali od manje vrijednog metala. Za srebrnjake je ponajčešće upotrebljavan bakar, koji su zatim posrebrili, prevukli ga posve tankom prevlakom srebra. Po tome se falsifikat i najlakše prepoznaje.

Jedini podatak o patvorenju novca u gornjoj Hrvatskoj, u kojem bi se moglo raditi o našim banovcima, nasao sam u djelu Ivana Kukuljevića Sakcinskog“ Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae“, gdje je na 188. str. prve knjige navedeno da je 1418. g. donesen zaključak protiv mnogih falsifikatora i širitelja falsificiranog novca. Nije sigurno da se tu radi o banovcima, jer je već 1384. g. kraljica Marija dokinula kovanje banovaca i odredila da se u zagrebačkoj kovnici imaju kovati jedinstveni novci, koji će vrijediti u čitavoj državi. No već je Truhelka iznio da u toj odredbi stoji, da zagrebački građani moraju prihvatitl taj jedinstveni ugarski novac, i da se tim novim novcem imaju ponajprije namirivati sve regalne kolekte, tridesetine i plaće. Prema tome možemo zaključiti, da tim dekretom opticaj banovaca, nije zabranjen, i da je i dalje kolao kao platežno sredstvo.

Banovci su kovani preko sto i trideset godina i primani svi podjednako, bez obzira koji ban ih je kovao. Bili su duboko ukorijenjeni u narodu, pa nisu mogli tako naglo nestati. Postoji, dakle, velika vjerojatnost, da se tu radi o banovcima.

Ja sam do sada imao prilike vidjeti i nabaviti samo jedan primjerak takva banovca. Dobio sam ga u bescijenu, jer je falsifikat, a uvrstio ga na istaknuto mjesto u svom albumu — možda ga je netko platio glavom i bio zbog njega na lomači živ spaljen. Taj je moj primjerak iz doba kralja Ladislava. Razlikuje se od ostalih, pravih, time, što je bakren s laganom prevlakom srebra, a i slabije je izradbe. Napose je dvostruki križ na reversu slabo rezan. Deblo križa a i prečke su jednostavne crte, nisu plošne, kao na svim ostalim banovcima, a dvije okrunjene glave su upravo groteskne. To je uostalom jedini bakreni banovac što sam ga dosad vidio. Ne znam zašto neki sabirači starog novca odbijaju takve primjerke. (slika br. 1)

Slika 1

Dubrovnik je već od početka rada svoje kovnice, koja je osnovana negdje krajem XIII st. bio primoran donijeti zakonske odredbe protiv širenja lažna novca. U glavi LV Statuta grada Dubrovnika pod naslovom „De falsis follaris et grossis“, odmah iza intitulacije: „Nos Marinus Badoarius miles, comes Ragusii cum voluntate minoris et maioris consiliis et laudo populi congregati et sonitu campanarum more solito“ knez kaže: „Uvidjevši da lažni folari danas u velikoj količini u Republici kolaju...“, pa određuje mjere i kazne, koje se moraju primijeniti da se spriječi unošenje takva novca na područje Republike. Nešto dalje, u glavi LXXXIV, nalazimo zakonsku odredbu „De grossis contrafactis“, u kojoj se govori o patvorenju srebrnih dinara (grossi). Kazne za unošenje lažnog sitnog novca, folara, znatno se razlikuju od kazni za patvorenje srebrnih dinara. Pod terminom „lažni folari“ (follari falsi) podrazumijevaju se zasigurno folari drugih zemalja, kojima nije bilo dopušteno kolanje na dubrovačkom području. Nešto niže se i navodi, koji su to novci. To su, među ostalim, drački, turski pa i bosanski (Ramae) folari bez lika i bez slova (natpisa), te svi novi novci kovani po starim uzorima. Određuje se, da tko unosi i stavlja u promet lažne folare, plaća globu od 100 perpera, a lažni novac se zapljenjuje. Ako krivac ne bi mogao platiti globu, gubi ruku. Dalje se određuje, da tko god dobije takav novac, mora ga u vrlo kratkom roku prijaviti vlastima. Ako to propusti učiniti, plaća jedan dinar kazne za svaki neprijavljeni folar. Dužnost je bila svakog građanina da prijavi vlastima, ako sazna, onoga koji rastura lažni novac. Interesantna je humanost dubrovačkog pravosuđa. Ako prijavitelj nije mogao dokazati svoje tvrdnje, morao je platiti istu kaznu, koju bi platio prijavljeni, da mu je krivica dokazana. U isto se to vrijeme u ostaloj Evropi priznanje iznuđivalo torturom, često upravo zvjerskim mučenjem.

Prema već spomenutoj zakonskoj odredbi „De grossis contrafactis“, kazne za patvorenje srebrnih dinara bile su teške, kao i posvuda drugdje. Ako je srebro krivotvorenoga novca bilo slabije kvalitete od srebra državnog novca, krivotvoritelj je bio osuđen „da se spali dok ne umre“. Obrezivaču novca bio je obrezani novac zaplijenjen, i morao je platiti deset groša ako je obrezao manje od pedeset groša, a ako je obrezao više od pedeset, morao je platiti četvrtinu broja obrezanih.

Na patvorene dubrovačke talire iz XVIII st. nailazimo češće još i danas. Dubrovački je novac bio rado priman i u ostalim našim krajevima, pa i u gornjoj Hrvatskoj. To nam potvrđuje i restrikt kraljice Marije Terezije od 28. XI 1764. g. poslan tadašnjem banu Franji Nadasdyju, kojim traži da obustavi na svom teritoriju kolanje dubrovačkog novca, jer je navodno kovan od srebra slabije kvalitete. Uz restrikt je priložen „Avertissement“ sa crtežom dubrovačkog viž-lina iz 1762. g. (vidi članak člana našeg Društva Bartola Zmajića u „Arhivskom vjesniku“ X. 1967.). Zagrebački biskup i historičar Baltazar Krčelić u svojim analima „Anuae“, u godini 1765. spominje tu istu odredbu no govori samo o sitnom dubrovačkom novcu, o dinarima, jer su, čini se, i ti sitni dinarići bili u opticaju kod nas. Ta je zabrana donesena prigodom reforme novca, koja je u to vrijeme provedena u austrijskim zemljama. Te su godine, naime, povučeni iz prometa sitni srebrni novci i zamijenjeni novim, bakrenim novcem, koji se brzo udomaćio i održao sve do u najnovije doba. Krčelić to spominje sa zakašnjenjem, jer je ban zavlačio provedbu te reforme zbog pomanjkanja dovoljne količine novoga bakrenog novca, a tog je trebalo mnogo, jer su dotadašnji srebrni dinari, a čini se i dubrovački dinarići, bili u prometu u velikim količinama.

Ja sam na jedan pravi, nepatvoreni dubrovački vižlin naišao u jednoj seoskoj kući pod Okićem, gdje ga čuvaju, kako su mi rekli, od davnine, još od vremena dok je kao novac kolao i nisu mi ga nikako htjeli ustupiti. Imao sam dosad prilike vidjeti nekoliko komada patvorenih vižlina a imam jednog i u svojoj zbirci. Čuo sam da su lijevani u Sinju. Jesu li to samo priče i nagađanja, ne znam. Lako ih je raspoznati, jer su lijevani, i to loše lijevani. Poznate su i patvorene libertine a i patvorine sitnih dinarića. Takav jedan dinarić donosimo na slici br. 2. Kovan je od željeznog lima. Na aversu nosi natpis „D H V I D I V I A P“ a ne „S. BLASIUS RAGUSII“, što jasno odaje ruku posve nepismenog tvorca.

Slika 2

Ako su ti novci zaista liveni ili kovani u Sinju, krivotvoritelj nije baš mnogo riskirao. Dubrovačka ruka pravde nije do Sinja dosizala, a Austrija nije naročito strogo kažnjavala krivotvoritelje stranog novca.

Kako su kazne za patvorenje novca u to doba bile već mnogo blaže, našlo se i dosta falsifikatora. Zato je, prigodom prijelaza novca iz ruku u ruku, novi vlasnik novac zagrebao i to skoro redovito na reversu, da se uvjeri da nije bakren. To će biti uzrok da je, možemo reći, pretežni dio tog do danas sačuvanog novca izgreben, pa je Lijep i dobro uščuvani dubrovački vižlin dosta rijedak. Sitni dubrovački novac, dinari, često su oštećeni obrezivanjem. Srebro je do sredine XIX stoljeća, kad su u Južnoj Americi pronađena velika i bogata nalazišta srebrne rudače, bilo vrlo skupo, pa se našlo dosta ljubitelja te kovine, koji su nastojali da dođu na taj način do nje. Zato je senat Dubrovačke republike u nekoliko navrata izdao naredbe, da se takav novac ima zaplijeniti, a jednako tako i krivotvoreni. Na dobro uščuvane dinare udaren je žig, tzv. punca. Tako obrezivanjem oštećeni numizmatički primjerci svakako gube prema veličini oštećenja i dio svoje vrijednosti.

U Splitu, u srednjem vijeku, kazne za patvorenje novca nisu bile tako drastične kao u Zagrebu. Prema Gradskim statutima krivotvoritelju bi se odsjekia ruka, a zatim bi bio prognan iz grada i cijeloga gradskog područja, širitelji takva novca, ako su znali da je patvoren, bili su kažnjeni prema količini takvog novca koji su stavili u opticaj. Bit će da je usprkos tim mjerama bilo dosta krivotvoritelja, jer je, kako kaže Grga Novak u svojoj knjizi „Povijest Splita“, takav novac kolao na teritoriju grada u tolikoj mjeri, da je Veliko vijeće na sjednici 11. listopada 1358. g. povjerilo Malom vijeću i rektorima da donesu prijedlog kako da se suzbije kolanje tog novca. Čini se da je s tog uzroka povučen dotadašnji novac (parvuli) i otkovan novi, nešto veći i bolje kvalitete s likom sv. Dujma i natpisom S DOMNIUS na reversu a s križem i natpisom C SPALATENSIS na reversu. To je posljednji novac samostalne uprave grada. Poslije, u XV st. u Splitu kuje svoj novac Hrvoje Vukčič Hrvatinić, kao vojvoda splitski, a pod kraj tog stoljeća novac za Split kuje Venecija.

Taj autonomni splitski novac, parvuli ili bagatini, vrlo je sitan i slabe je kvalitete, pa patvorine tog novca, kad je prestao biti platežno sredstvo, nije vjerojatno nitko nastojao sačuvati. No vjerujem da ih se ipak dosta sačuvalo. Posve jednostavna likovna obradba tog novca omogućila je i manje vještim krivotvoriteljima da naprave imitacije pogodne da se izgube u brojnim legalnim inačicama, pa ih je mogao raspoznati tek tko je bio dobro upućen u pojedinosti legalnih emisija. Mali postotak srebra u leguri tih bagatina vjerojatno je omogućio krivotvoriteljima da svoje tvorevine kuju od jednake ili slične legure, od kakve je kovan i legalni novac, a da im se ipak kovanje isplati. Već sama klauzula Gradskog statuta, koja kaže da će širitelji lažnog novca biti kažnjeni ako su znali da je lažan, jasno nam govori da je patvoreni novac gotovo jednak legalnom i da ga nije lako raspoznati. Mislim da ni mi danas ne možemo sa sigurnošću lučiti imitacije od pravih, legalnih primjeraka. Bit će ih vjerojatno i među pedesetak opisanih u Renđeovom „Corpusu“. Mislim stoga, da im je svima mjesto u našim zbirkama, jer ih, kako već rekosmo, ne možemo raspoznati, a svi su podjednako bili svojedobno u opticaju.

Takav sitni novac kovan je i u drugim zemljama u to doba. Jednako jednostavan crtež nalazimo i na ugarskom sitnom novcu XI i XII stoljeća. No ti su sitni novčići mnogo ljepše i bolje kovani, a crtež, sastavljen od nekoliko točkica i crtica te eventualno i nekoliko posve jednostavnih stiliziranih slova, koja se jedva mogu pročitati, mnogo je pravilniji i ljepši. Crtež na pretežnom dijelu tih splitskih bagatina odaje grubu ruku nevještog kalupara i slabo opremljenu kovnicu.

U kasnije vrijeme krivotvoreni novac, kad nije više vrijedio kao platežno sredstvo, nije zapravo, kako već rekosmo, krivotvoreni novac, nego krivotvorena numizmatička vrednota. Takav se novac još i danas proizvodi. Obično ga možemo lako raspoznati zbog njegova lijepa izgleda. Napose su slova često suviše lijepa i pravilna. Kako je kovanje novca dosta složen posao pa prema tome i skup, nikome se ne isplati krivotvoriti jeftine primjerke. Patvore se redovito samo rijetki i skupi komadi ali ne od manje vrijednog metala, nego od jednakog metala od kojeg su kovani i originali. Najviše su krivotvorene stare grčke tetradrahme i rimski carski zlatnici. Te su tvorevine često tako znalački i vješto iskovane, da se kojiput može prevariti i stručnjak, koji se za to područje numizmatike specijalizirao. Držim da tim novootkovanim tvorevinama nema mjesta u ozbiljnoj zbirci.

Spomenut ćemo još jednu vrstu krivotvorina. To su prepravljani i dotjerivani novci.

Novac je redovito kovan dok je metal kovanice bio u vrlo vrućem stanju. Znalo se dogoditi da kap - dvije rastaljene kovine kapnu na već otkovani novac i s njime se potpuno spoje i vežu. Ako se tako slijepljena kap kovine nađe na prikladnom mjestu može se kasnije grecanjem odstraniti. Nađe se majstora koji to i učine ali ostave jedan dio u formi nekog slova ili kojeg drugog znaka, pa tako naprave inačicu, varijantu tog novca, da mu time povećaju vrijednost. Tako prepravljeni primjerci numizmatike gube time dio svoje vrijednosti, a tu preinaku možemo smatrati za oštećenje. Takav jedan banovac donosimo na slici br. 3. Na tom je banovcu na taj način napravljena sigla I, a na aversu je prepravljen „REGIS“ u „DUCIS“. Takav banovac nije do danas uopće poznat.

Slika 3

Na kraju ćemo još spomenuti jedan, u najnovije vrijeme, napravljeni otkov dubrovačkog bradana, jer iako je spomenica a ne falsifikat, može to vrlo lako postati. Pred desetak godina dale su neke naše banke, vjerojatno u reklamne svrhe, otkovati bradana iz 1735. g. Za taj otkov napravljen je kalup galvanoplastičkim postupkom, pa otkov potpuno odgovara bradanu te godine. Od čišćeg je srebra nego original, tanji je, a rub mu je zaobljen. Pravi bradan, kao i skoro sav dubrovački novac, nije potpuno okrugao. Rubovi su mu više ravnih bridova, i na njima se razabiru vertikalne urezotine. Pločice tog novca su istiskivane pod jakim pritiskom iz srebrnog lima, pa je to na rubovima ostavilo jasne tragove. Nezgodno je što je na tom bradanu godina kovanja, a to je 1971. g. označena izbočenim slovima koja se mogu lako izgrepsti i odstraniti. Ipak ga možemo lako raspoznati prema osobinama koje smo naveli. Postoji otkov tog bradana s naznačenom istom godinom kovanja i u zlatu. I jedna zlatna perpera je u isto vrijeme otkovana samo je na njoj ista ta 1971. g. naznačena udubljenim slovima, pa je nitko neće moći odstraniti.

Autor: Zvonimir Wyrobal
Izvor: Obol, glasnik HND, broj 34, Zagreb, godina 1982.

Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

- 02:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>