Hrvatska numizmatika

četvrtak, 24.01.2013.

Novci Dubrovačke Republike

Coins of Ragusa
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Početkom VI st. postojalo je na mjestu današnjeg Dubrovnika malo ribarsko naselje. Kad su avarsko - slavenske čete izbijajući na Jadran razorile grad Epidaurum, današnji Cavtat, preživjelo stanovništvo sklonilo se u to ribarsko naselje. Izgrađuju ga i utvrđuju, tako da je u IX st. bilo dostatno jako da odoli arapskoj opsadi. Stanovnici su pomorci, zatim graditelji brodova, pa su tako krajem IX st. imali flotu, dovoljno brojnu i jaku, da prevezu hrvatsku vojsku što je išla u pomoć gradu Bariju, koga su opsjedali Saraceni.

Dubrovčani su već od zametka svoga grada dobri pomorci, trgovci i, kako bismo mi to danas rekli, političari. Povoljan smještaj grada omogućuje im dobre veze sa zaleđem, s unutrašnjošću Balkana. Paktiraju i održavaju veze, zaključuju ugovore ali po potrebi i ratuju s okolnim gradovima i vladarima. Snalažljivi su, elastični i dinamični, pa prema potrebi priznavaju vrhovništvo jačih država i vladara, iako to vrhovništvo nije suviše značilo, bilo je uglavnom samo nominalno, dok je grad živio gotovo posve samostalnim životom. Do početka XII st. priznavaju, s kraćim prekidima, vrhovnu vlast Bizanta. Kad su Mlečani zauzeli Bizant, priznaju (1205. g.) mletačko vrhovništvo, a Mleci im nameću svoje ljude za knezove i nadbiskupe. Za hrvatsko - ugarskog kralja Ludovika I Dubrovnik 1358. g. priznaje njegovu vrhovnu vlast, pa od tog vremena bira iz svojih redova kneza i nadbiskupa. Padom Bosne i cijelog Balkana pod tursku vlast, Dubrovnik priznaje tursko vrhovništvo, pa u ime tog priznanja plaća Porti dosta visoke svote novca da bi održao mogućnost nesmetane trgovine sa zaleđem i sa Carigradom.

Dubrovnik je već od početka postojanja gostoljubiv grad, otvoren svakom strancu, što je bilo dobro i probitačno za njegovu u to doba već razgranatu trgovinu, ali je u vjerskom pogledu neelastičan i netrpeljiv, pa inače dobro došao stranac ako nije bio katolik nije smio zanoćiti u gradu nego je morao prenoćiti izvan gradskih zidina. Trajalo je to sve do Rusko - turskog rata 1768. godine, kad je ruski admiral Orlov zaprijetio da će bombardirati grad zbog kršenja neutralnosti. Nato je Rusija zatražila od Dubrovnika da prihvati ruskog konzula i da omogući pravoslavcima da u Dubrovniku slobodno ispovijedaju svoju vjeru, na što je Dubrovnik pristao 1775. g.

Dolaskom Napoleonove vojske, 1806. godine gubi Dubrovnik svoju samostalnost, a nakon pada Napoleona, odlukom Bečkog kongresa pripojen je Austriji. Propašću Austro - ugarske monarhije pripojen je kraljevini Jugoslaviji, a nakon drugog svjetskog rata ušao je u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju kao sastavni dio Socijalističke Republike Hrvatske.

Dubrovnik nije jedini hrvatski grad koji je kovao svoj novac, ali ga jedini kuje dugo vremena, gotovo pet stotina godina bez prestanka.

Ne zna se pouzdano kada je Dubrovnik počeo kovati svoj novac. Prema poznatim arhivskim podacima dubrovačka je kovnica proradila pod kraj XIII st. No, i prije početka rada službene državne kovnice, kovali su, vjerojatno trgovci, sitan novac za svoje potrebe. Kako dubrovački novac nije nikad imao oznake vladara ili kneza u čije vrijeme je kovan, a prvi novac s oznakom godine potječe tek iz 1626. godine, dosta je teško, a često i nemoguće, odrediti vrijeme kovanja pojedinih komada. Donekle se to može prema formi slova u natpisu, no to je posao za specijalne stručnjake.

Do druge polovice XVII st. kovan je sav dubrovački novac na najprimitivniji način, ručno. Jasno je da su se zato i kalupi brzo trošili i oštećivali, pa su morali biti zamijenjeni novima. Postoji stoga velik broj novca sa sitnim razlikama, koje nisu nastale namjerno. Stoga se na njih nećemo ni obazirati. Te sitne razlike ne označuju nikad neku bitnu razliku u pojedinoj vrsti novca, nego znače samo novi kalup. Sakupljač, ako se specijalizira za takav novac, morat će se obratiti na Renđea (koji je nepotpun, jer obrađuje samo srednji vijek) ili na Rešetara, no njegova je knjiga danas rijetka, u nekim detaljima je zastarjela, a zbog svoje prevelike opširnosti je za prosječnog numizmatičara nepregledna.

Namjena ovog kratkog prikaza nije da donese nešto nova. Cilj nam je samo da donesemo kratak, sažeti pregled svega dubrovačkog novca, i da sistematizacijom olakšamo svakom prosječnom numizmatičaru, sakupljaču dubrovačkog novca, snalaženje u toj problematici. Ograničit ćemo se stoga samo na najnužniji opis, ali ćemo nastojati.donijeti slike svih vrsta novca, jer će dobra slika moći amateru sakupljaču više reći nego najpodrobniji opis.


BAKRENJACI

1. MINCA ili FOLAR sitni je bakreni novac promjera 14 - 15 mm. Kovani su od oko 1350. do 1449. godine. Postoji nekoliko tipova i varijanata.


Tip1

1.1. varijanta 1 A Mladolika glava ili poprsje ovjenčano lovorom. Bez natpisa. Slika 1.



R Veliko slovo R okruženo sa 4 zvijezde. Bez natpisa.

1.2. varijanta 2 A Poprsje mladolikog muškarca s kacigom. Bez natpisa. R Isto kao i na prvoj varijanti.

1.3. varijanta 3 A Kao na varijanti br. 2. Natpis RACUSA ili RACUSI ili DOMINATIO ili LIBERTAS.
R Gradska vrata sa 3 kule, bez natpisa. Slika 2.




Tip 2

Promjer oko 17 - 18 mm, kovan od 1452. do 1612. godine. Postoji mnogo varijanata s malim razlikama, pa ih u ovom kratkom pregledu ne možemo sve nabrojiti. Na svim ranijima je mladolika ženska glava, a na kasnijima muška, ovjenčana lovorom. Ta je glava često toliko plastična, da daje dojam rimskog bakrenjaka.

1.4. A Glava ovjenčana lovorom, uokolo natpis MONETA RACUSII
R Gradska vrata, uokolo natpis Cl VITAS RACUSII. Slika 3.



2. POLUDINARIĆ kovan samo 1795. i 1796. godine, promjera oko 21 - 22 mm.

2.1. A Sličan aversu perpere: sv. Vlaho stoji, desnom rukom blagoslivlja, uokolo natpis PROT REIP RHACUSINE, godine je označena s obje strane lika.
R kao kod dinarića Isus stoji, desnicom blagoslivlje a u ljevici drži kuglu, uokolo natpis DEUS REFUGI ET VIRTUS. Ispod lika obično je potpis kalupara. Slika 4.



3. SOLDO kovan od 1678. do 1797. godine, dakle preko stotinu godina. Stariji su nešto teži, ali veličina gotovo i nije varirala. Na svima je označena godina kovanja, osim na soldu iz 1678. godine. Promjer oko 21 mm.

3.1. A Nad gradskim vratima poprsje sv. Vlaha. Desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži biskupski štap. Ispod grada je godina kovanja. Uz rub teče natpis MONETA CIVITA RACUSI. Na nekima natpis počinje na lijevoj strani, a na nekima na desnoj.
R Krist prikazan cijelim likom, stoji, s desnom rukom blagoslivlja. S lijeve i desne strane Krista su dva sitna grba Dubrovnika a iznad njih zvijezde. Slika 5.




SREBRNJACI

4. DINAR kovan od početka XV st. do početka XVII st. Za cijelo je to vrijeme zadržao isti oblik, a veličina i težina su mu malo varirale. Promjer 18 do 21 mm. Kako su se dugo kovali, a godina kovanja nije ni na jednom komadu označena, postoji mnogo varijanata sa sitnim razlikama, pa im se vrijeme kovanja može donekle odrediti samo prema obliku pojedinih slova. Slova gotičkog oblika su starija, dok su latinska slova mlađa. Dinari bez ikakve oznake i sigle kovani su između 1337. i 1438. godine.

4.1. A sv. Vlaho prikazan cijelim likom desnom rukom blagoslivlje a u lijevoj drži biskupski štap. Uokolo je natpis S BLASIUS RAGUSII
R Krist u mandorli, stoji, desnom rukom blagoslivlja a u lijevoj drži knjigu. Lijevo i desno izvan mandorle su monogrami IC XC, a na kasnijim. Slika 6.



Nekih godina kovani su dinari označeni siglama, koje su redovito stavljene ispod desne ruke sv. Vlaha. Njima je nešto lakše odrediti godinu kovanja. Ovdje ćemo nabrojiti sve poznate sigle i naznačiti godine njihova kovanja.



Na ovom potonjem iz XVII st. svetac na aversu je u odori latinskog kroja, a Krist na reversu je vrlo krupnog lika i duge kose, pa se jasno razlikuju od svih ostalih.

4.2. Postoji izvjestan broj, zbog kontrole falsifikata, kontramarkiranih dinara. Kontramarkirani znak promjera oko 7 mm utisnut je u sredinu novca s obje strane. Na prednjoj strani su to gradska vrata s točkom lijevo i desno, a na stražnjoj strani novca je glava sv. Vlaha s točkom lijevo i desno. Slika 7.



4.3. Postoji iz 1549. godine dinar s već prigodom kovanja utisnutom kontramarkom.

5. POLUDINAR kovan od 1370. do 1627. godine. Promjer 14,5 do 15,5 mm. Postoji nekoliko varijanti sa sitnim razlikama.

5.1. A U unutrašnjem krugu je glava sv. Vlaha. Između tog kruga i vanjskog ruba je natpis S BLASIUS RAGUSII
R U unutrašnjem krugu je glava Kristova, uokolo je natpis IESUSCRISTUS. Slika8.



6. DINARIĆ Kovani su od 1626. do 1761. godine. Promjer im je od 17 do 19 mm. Isprva su lijepo rezani i kovani, ali su s vremenom postali najslabije rezan i najslabije kovani dubrovački novci. Postoji više varijanti. To je prvi dubrovački novac, koji redovito ima označenu godinu kovanja. Poznato je nekoliko primjeraka bez oznake godine kovanja, ali je to vjerojatno nastalo greškom.

6.1. A sv. Vlaho stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži biskupski štap i grad. Uokolo je natpis S BLASIUS RAGUSII. Godina kovanja se nalazi s lijeve i desne strane
novca.
R Krist, prikazan cijelim likom, desnom rukom blagoslivlja, a u lijevoj drži zemaljsku kuglu. Uokolo zvijezde i natpis TUTA SALUS. Slika9.



7. ARTILUK kovan uz prekide od 1626. do 1701. godine. Veličina oko 20 mm. Imitacija je novca od 3 groša poljskoga grada Rige.

7.1. A U unutrašnjem krugu poprsje sv. Vlaha desno okrenuto. Samo svečava mitra i vrh brade izlaze iz toga kruga. Uokolo teče natpis S BLASIUS RAGUSII
R U gornjem dijelu grad, a iznad grada brojka III. Lijevo i desno od te brojke je godina kovanja. Lijevo i desno od grada su dva sitna dubrovačka grba. U donjoj polovici teče u 3 vodoravna reda natpis GROS ARGE TRIP CIV RAGV. Slika 10.



8. PERPERA kovana je od 1683. do 1803. godine. Veličina im varira uglavnom od 28 do 24 mm. Starije su teže nešto veće, dok su perpere iz 1801. i 1803. jako reducirane. Slika je na njima ista, natpis je isti, ali su vrlo loše, jer su kalupi slabo rezani. Sve perpere nose oznaku godine kovanja.

8.1. A sv. Vlaho stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži grad i biskupski štap. Desno i lijevo su slova SB a ispod njih je godina kovanja (1683. do 1705. a dijelom i iz 1706. imaju godinu kovanja označenu sitnim brojkama iznad slova S u okomitom smjeru). Uokolo teče natpis PROT REIP RHAGUSINE.
R Krist stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži kuglu. Okružen je zvjezdicama ili križićima. Uokolo je natpis SALUS TUTA. Slika 11.



9. POLUPERPERA je kovana samo 1801. godine. Promjer 20 mm.

9.1. A sv. Vlaho kao i na perperi. Uokolo natpis PROT REIP RHACUSIN 1801.
R Među dvjema grančicama lovora natpis u vodoravnom smjeru GROSSETTI a ispod toga brojka VI. Slika 12.



10. ŠKUDA je kovana između 1708. i 1750. godine, ali ne svake godine, pa Rešetar navodi samo 1708, 1709, 1747, 1748. i 1750. godinu. Promjer joj varira od 31 do 28 mm.

10.1. A sv. Vlaho stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži grad i biskupski štap. Desno i lijevo od sveca su slova SB. Ispod njih je godina kovanja. Lik je uokviren unutrašnjim krugom. Izvan tog kruga ide neprekinuti natpis PROTECTOR REIPUBLICAE RHACUSINAE.
R Krist stoji, desnom rukom blagoslivlje, a u lijevoj drži kuglu s križem. Uokolo zvijezde i unutrašnji krug. Uokolo natpis TUTA SALUS SPES ET PRESIDIUM. Slika 13.



11. POLUŠKUDA je kovana samo 1708, 1709, 1748. i 1750. godine. Promjer joj je oko 33 mm. Po izgledu je jednaka škudi, samo je manja.

12. DUKAT je kovan samo 1723. i 1797. godine. Promjer prvoga je 40, a onog iz 1797. godine 37 mm. Inače su isti, samo je onaj iz 1797. slabije rezan. Dukat iz 1797. g. je prvi
dubrovački novac kovan u prstenu, pa mu je rub ornamentiran, i svi su primjerci posve iste veličine. Od tog dukata postoje dva tipa, a razlika među njima je uglavnom samo u grbu na stražnjoj strani novca.

12.1. A sv. Vlaho u stereotipnom stojećem stavu. Desnom rukom blagoslivije, a u lijevoj drži grad i štap. Desno i lijevo su monogrami SB, ispod njih je godina kovanja.
R veliki grb Dubrovnika zauzima cijelu visinu novca. S lijeve i desne strane uz rub je natpis DUCAT REIP RHACUSINAE. Slika 14.



13. BRADAN je najveći i najkrupniji dubrovački novac. Kovan je od 1725. do 1743. godine, ali ne svake. Promjer bradana iz 1725. g. je 45 mm, dok su ostali nešto manji, oko 43 mm. Svi imaju na aversu poprsje sv. Vlaha desno okrenutog, svetac desnom rukom blagoslivije a u lijevoj drži grad i biskupski štap. S lijeve i desne strane glave su monogrami SB, a uz rub je natpis koji je na svima isti. Na reversu je na svima veliki grb grada Duorovnika, i uokolo je
na svima jednaki natpis. Bradan iz 1725. g. se i crtežom razlikuje od ostalih. Svetac ima na glavi drugačiju mitru, a ruka, kojom blagoslivije, vidi se do lakta, dok se na svim ostalim vidi samo šaka. Postoje dvije varijante toga prvog bradana: na jednom je godina kovanja na reversu označena na kraju teksta uz rub, a na drugom je godina označena s lijeve i desne strane krune.

13.1. A Poprsje sv. Vlaha desno okrenutog. Svetac desnom , rukom blagoslivije, a u lijevoj drži grad i biskupski štap. Desno i lijevo od glave monogrami SB. Uokolo uz rub natpis DIVINA PER TE OPE. Slika 15.

R Veliki grb grada Dubrovnika s krunom. Uokolo, uz rub, natpis DUCAT ET SEM REIP PRHAG i godina kovanja.



14. STARI VIŽLIN kovan od 1743. do 1748. g. svake godine. Promjer 43 - 45 mm.

14.1. A poprsje rektora grada, starijeg muškarca s dugom perikom, lijevo okrenutog. Uokolo gornjeg dijela novca teče natpis RECTOR REIP RHACUSIN
R Jednak reversu bradana. Slika 16.



15. NOVI VIŽLIN kovan je od 1751. do 1779. g. svake godine. Promjer mu varira od 40 do 44 mm. Zadržao je kroz cijelo vrijeme kovanja isti izgled i natpis. Mijenjali su se samo
monogrami rezača kalupa, koji su na aversu na početku i na kraju natpisa (neki ga uopće nemaju), a na reversu podno grba. Kalupi su bolje rezani, ali su plići. Novci su često dosta
izgrebeni, jer su kolali po svim susjednim zemljama uokolo Dubrovnika, pa je novi vlasnik često zagrebao da se uvjeri da nije novac patvoren.

15.1. A Poprsje mladolikog rektora lijevo okrenutog i s dugom kovrčavom perikom. Uokolo gornjeg dijela novca natpis RECTOR REIP RHACUSIN
R Veliki grb Dubrovnika s kneževskom krunom. Desno i lijevo od grba je natpis DUCAT ET SEM REIP RAG i godina kovanja. Slika 17.



16. POLUBRADAN je kovan samo 1731. i 1735. g. Jednak je s obje strane bradanu, samo mu je promjer manji, 35 do 37 mm i u natpisu je označeno da je pol talira.

16.1. A Isti kao bradan.
R Isti kao bradan samo ima natpis MED DUCAT ET SEM REIP RHAG i godina kovanja.

17. POLUVIŽLIN, kovan je samo 1747. i 1748. g. Obje strane su mu iste, kao u vižlina istih godina, samo mu je promjer manji, oko 37 mm. Na reversu je natpis MEDIUS DUCAT ETSEM IS i godina kovanja.

18. LIBERTINA je kovana od 1791. do 1795. svake godine. To je najljepše kovani dubrovački novac. Jednako kao i dukat iz 1897. g. kovan je u prstenu, pa mu je obrub ornamentiran. Svi su komadi potpuno okrugli i jednake veličine. Promjer im prema godini kovanja varira, od 41 do 44 mm.



18.1 A Poprsje mlade žene s dekoltiranom haljinom. Okrenuta na desno. Uokolo natpis RESPUBL RHACUS. Ispod slike monogrami kalupara GA. Slika 18.
R Između dvije grančice lovorova lišća štit s kneževskom krunom. U štitu u 3 vodoravna retka krupnim slovima natpis LIBERTAS. S desne i lijeve strane uz rub natpis DUCE DEO FIDE ET IUST. Pri dnu je godina kovanja. Samo godina 1791. ima na reversu grb grada Dubrovnika jednak grbu na drugim dubrovačkim talirima.


Bilješke

1) Slike izradio i darovao Roko Glasnović, član HND, Zagreb


Literatura

Rešetar: Dubrovačka numizmatika I i II, 1924/5.
Renđeo: Corpus, Graz, 1959.
Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb, II svezak


Autor: Z. V.
Izvor: Obol, glasnik HND, broj 32, Zagreb, godina 1980.


Unicel prijevodi - agencija za prevođenje
111

- 02:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.01.2013.

Otkup novčanica talijanskih lira - 095 858 6377


Numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. otkupljuje sve vrste talijanskih novčanica (talijanskih lira) iz svih razdoblja.

Ukoliko imate talijanske novčanice za prodaju, možete nas slobodno kontaktirati na:

• e-mail: info@monetalis.hr
• telefon: +385 (0)95 858 6377
• Skype: zlatko viscevic
• Facebook: facebook.com/monetalisnumizmatika


Vrlo je važno poslati nam (skenove) slike novčanica kako bismo utvrdili njihovu očuvanost. Sve o o otkupu pogledajte na postupak otkupa numizmatike.

- 21:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 19.01.2013.

Otkup crnogorskih novčanica i kovanica (perpera i para) – www.monetalis.hr


Perper je bio novčana jedinica Knjaževine i Kraljevine Crne Gore do 1918 godine. Postojale su kovanice i novčanice perpera. 1 perper dijelio se na 100 para.

Naša numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. otkupljuje sve vrste novčanica i kovanica crnogorskih perpera i para.

Ukoliko imate navedene novčanice ili kovanice za prodaju, možete nas slobodno kontaktirati na:

• e-mail: info@monetalis.hr
• telefon: +385 (0)95 858 6377
• Skype: zlatko viscevic
• Facebook: facebook.com/monetalisnumizmatika


Vrlo je važno da nam pošaljte slike (skenove) novčanica ili kovanica da vidimo kako su očuvane. Nakon toga poslati ćemo Vam našu ponudu za otkup. Više detalja o otkupu pogledajte na postupak otkupa numizmatike.

- 19:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 18.01.2013.

Kovnica turskog novca u Sarajevu

Turkish Coin Mint in Sarajevo
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Stari izvori potvrđuju da je Sarajevo nastalo u blizini stare tvrđave Vrhbosne. To navodi povjesničar XVI. stoljeća, dubrovčanin Jakob Lukarević (Luccari) i putopisac Benedikt Kuripešić, koji je putovao Bosnom 1530. godine.

Pratimo li osnovni razvitak grada Sarajeva u prošlosti, zapaziti je da se je Baščaršija razvila u križištu staza i drumova, tadašnjih prometnica, što se je do novijih dana sačuvalo u nazivu ulice "Pataka", koja u turskom jeziku znači stazica.

Prije dolaska Turaka bilo je na području današnjeg Sarajeva trgovačko naselje imenom Stara Varoš sa četvrt zvanom Franačka Čaršija i Franačka Mahala, poznatije pod nazivom Latinluk. Mnogo se trgovalo s Dubrovnikom i održavane su žive izmjene dobara i novčarstva. Postoje zapisi iz 1379. godine jednog Dubrovčanina o poslovnim vezama sa Sarajevom (2).

Provalom i zauzećem Sarajeva 1435. godine, Turci su zatekli jezgru Latinluka. Kao dobri graditelji kamenom, počeli su graditi mesdžide (3) i džamije u novom turskom naselju. Prva zidana džamija zvana Careva Džamija, podignuta je u vremenu između 1435. i 1461. godine, a zatim su slijedile ostale. Stanovnici pravoslavne vjere sagradili su blizu čaršije na Varoši sebi crkvu za vrijeme Husrevbega oko 1539. godine. Računa se da je Sarajevo do 1565. godine zauzimao glavninu svog prostora imajući izgled jednog vezirskog (4) grada.

Turski zapovjednik sagradio je prije 1461. godine sebi dvor (s a r a j) blizu džamije u ravnici na obali Miljacke. Polja i nizinu oko dvora s obe strane Miljacke prozvaše "Saraj" - evo = Sarajevo, a taj se naziv protegao i na cijelo naseljeno mjesto.

Neki sačuvani turski novci u sarajevskom muzeju potvrđuju da se je kovnica turskog novca nalazila u Sarajevu.

Profesor Ivan Renđeo je oko 1930. godine uspio nabaviti za svoju zbirku 12 komada srebrnih akči sultana Murata IV. (1032 - 1049 = 1623 - 1640.). Spomenute akče kovane su nepažnjom i nemarom, pa su ispale dosta loše, tako da niti na jednom primjerku lice ili naličje nije potpuno. Srebrene pločice nlsu u potpunosti zahvaćene od kalupa. Stoga su natpisi samo djelomično čitljivi. Dok je godina kovanja 1032. po hidžri (5) i mjesto kovanja Sarajevo jasno otisnuto.

Promjer akči koleba između 11 i 13 mm, pa prema tome i težina. Najmanja akča teži 0,220 g, srednja 0,249 g, a najveća 0,312 g. Naziv akče potiče od turske riječi ak = bijel, a to je mali srebreni novac, što znači bijeli novac. Grci ga zovu aspron, po čemu je došla naša riječ aspra ili jaspra. Prvi puta se pojavila za sultana Orhana (726 – 759 = 1326 - 1359), a težila je 1,07 g, a vremenom je opadala težina na 0,13 g pod kraj XVII. stoijeća. Sredinom XIX. stoljeća utvrđena je vrijednost 4 akče = 1 gram srebra.(6)

Sultan Sulejman I Veličanstveni Kanuni (926 – 974 = 1520 - 1566.) odredio je od 1536. godine zakonom način kovanja novaca. Zakon glasi: Kanun ve 'ibarat maden = Rudarski zakon i nazivlje, kojim je liberizirao kovanje novca ukidajući isključivi državni monopol, a dajući mogućnost rudnicima srebra, da srebro prekuju u novac uz naplatu određenih pristojbi i uvjeta za uvećanje državnog prihoda. Propisano je da se od 100 grama srebra ima iskovati 420 akči. Srebro se dobivalo iz starog negda rimskog rudnika iz Srebrenice, koji se spominje u našoj povijesti prvi puta 1376. godine uz naseobinu franjevačkog samostana.

U Sarajevu navodno je počelo kovanje akči za vrijeme Selima I. (918 – 926 = 1512 - 1520.). Na turskim novcima obično se označuje godina stupanja sultana na prijestol, a ne stvarna godina kovanja novca. Blizina srebrnih rudnika u okolini Kreševa, Fojnice i Olova daju naslutiti da je u Sarajevu postojala državna komora, a s tim i kovnica. To svjedoče nađene akče s imenom "Bosna" i "Saraj", koje oznake su sinonim za mjesto Sarajevo.

Sultan Murat IV (1032 – 1049 = 1623 - 1640.) kovao je srebrene akče u Sarajevu. Jedan primjerak toga novca nalazi se u Lenjingradu u zbirci Ermitaža.(7)

Sarajevski muzej imade više komada bakrenog novca kovanog iz nužde, tako zvane mangure, koje su kovane 1683. godine za vrijeme zapovjednika Bosne Vali Ahmed paše.(8)

Avers novca imade kružnicu duguljastih zrna u kojoj je upisano: duribe fi Bosna 1095.

Revers novca imade kružnicu duguljastih zrna sa tugrom sultana Muhameda IV. (1058 – 1099 = 1648 - 1687.). Mangura je promjera 19 mm, debljine 0,7 mm, a tezi 1,55 g. (9)

Vidi sliku br. 1


Sl.1

Na manguri je otisnuta 1095 godina po hidžri, a to je godina druge opsade Beča (13.VII. 1683.), a vojnu je vodio veliki vezir Kara Mustafa za vladanja sultana Muhameda IV. (1058 – 1099 = 1648 - 1687.), koji je doživljavao mnoge vojne poraze od poljskog kralja Jana Sobjejskog.

Teške ekonomske i društvene prilike, tereti ratovanja i gladi bili su razlozi kovanja mangura u Sarajevu, a takvo stanje zabilježeno je u bosanskom Ijetopisu, koju je napisao franjevac Nikola Lašvanin, a priopćio ih je dr. fra Julijan Jelinić u Sarajevu. (10)

Sultana Muhameda IV naslijedi sultan Sulejman II (1099 – 1102 = 1687 - 1691.). On izda u kolovozu 1688. godine ferman (naredbu) o kovanju bakrenog novca iz nužde. Iz jedne oke (1,283 kg) odnosno 400 drama bakra ima se iskovati 800 komada mangura. Dvije mangure izjednačene su s jednom srebrenom akčom. Poslije četiri mjeseca, potkraj 1688. godine izdaje novi ferman kojim izjednačuje bakrenu manguru s vrijednošću jedne srebrene akče.

Donosimo crtež prikazom sarajevske bakrene mangure, koja na aversu ima tugru (11), koja se čita: "Sulejman sani", a znači "Sulejman drugi", koja je omeđena zrnatom kružnicom.

Revers ima turski natpis: "Duribe fi Saraj", što znači: kovano u Sarajevu. Ispod toga je 1100 godina po hidžri ili 1688/89 god. n.e. Ovo je takođjer omeđeno zrnatom kružnicom. Promjer mangure je 19 mm, debljina 0,8 mm, a teži 2,15 g.

Vidi sliku br. 2


Sl.2

Turske sarajevske mangure imaju tu osobitost da je na novcu otisnuta godina kovanja novca, a ne godine dolaska na prijestol sultana u Carigradu. To se tumači tako da je bosanski Vali paša tražio od Visoke Porte u Carigradu dopuštenje da može kovati novac za podmirenje troškova vojne na granicama Bosne kod Bihaća i Dubice. Kad je dobivena dozvola i počelo sa kovanjem mangura u Kazandžiluku na mjestu zvanom " O p r k a n j", otisnuta je godina kovanja na novcu.

Mangure su i posljedni turski novac kovan u Bosni. Sultan Sulejman II (1099 – 1102 = 1687 - 1691.) provodi reformu novčarstva kujući veći novac u veličini talira s boljom tehničkom opremom kovnica. Male i tehnički slabije kovnice obustavile su izradu novca, pa je tako prestalo kovanje novca u Sarajevu, kao i u ostalim bosanskim kovnicama.


Bilješke

1) Vladislav Skarić: "Postanak Sarajeva i njegov teritorijalni razvitak u 15. i 16. Vijeku'' Gl. zem. Muzeja u B.i H. Sarajevo XLI 1929.2. Str. 41-56.
2) Dr. K. J. Jireček: Handelsstrassen u, Bergwerke str. 85. primjedba 294.
3) mesdžide = muslimanske bogomolje bez minareta i mimbera (mimber = govornica, propovjedaonica).
4) Vezir, arapska riječ = najviši naslov u službenoj ljestvici bivše Turske Carevine, u činu ministra, upravitelja pokrajine.
5) Hidžra, arapska riječ = početak računanja muslimanske ere od 16. VII.622. godine nove ere.
6) Dram je grčka mjera za težinu 3,207 grama ili 1/400 oke.
7) Ivan Renđeo: Tursko - bosanski novci. Napredak 1933. str. 168 - 183.
8) Vali, valija je arapska riječ, a znači guverner jedne pokrajine u bivšoj Turskoj Carevini.
9) Dr. Ćiro Truhelka: Jedan novi u Bosni kovani novac. Win. Mitt.ous B.H., Wien 1896. Band IV. Seite 396/97.
10) Dr.fra Julijan Jelinić: Ljetopisi fra Nikole Lašvanina, Sarajevo 1916., str. 70.
11) Tugra = ručni znak sultana.


Literatura

Dr. Ćiro Truhelka: Zanimiv turski novac kovan u Sarajevu. Gl. Zem. muzeja u Sarajevu, 1889 1 str. 57 - 59.
Is t i: Još jedan u Bosni kovani turski novac Gl. Zem. muzeja u Sarajevu 1894, str. 419.
I s t i: Jedan nalaz turskih akči iz Macedonije. Gl. Zem. muzeja u Sarajevu, 1919, str. 99 - 118.
I s t i: Eine tuerkische In Sarajevo Gepraegte Muenze. Wiss. Mitt, aus B. u H. Wien 1894.
Seite 350 - 351.
I s t i: Eine neue In Bosnien gespraegte tuerkische Muenze, Wlss. Mitt, aus B. u H. Wien 1896. Seite 396 - 397
Dr. J. Karabaček: Tuerkische - Bosnische Muenzen. Monatsblatt der Wiener Numismat. Gesell. 1891. Nr. 99.
Karl Peez: Die einzige tuerkische Muenze aus Bosnien. Numismat. Zeitschrif, 1890. Seite 163.
Eduard Zambaur: Praegungen der Osmanen in Bosnien. Numismat. Zeltschrift 1908. Seite 143 - 156.
Ivan Renđeo: Tursko - bosanski novci. Napredak, Sarajevo 1933.s. 168 - 156.
Dr. Božidar Pokrajčić: Kovanje metalnog i štampanje papirnog novca u Sarajevu, Sarajevo
1971. (brošura).
Dr. Vladimir Lisčić: Turski novci. Bilten br. 22 Hrvatskog numizmatičkog drušva u Zagrebu, str. 1 - 4 1972.godine.


Autor: Viktor Kopač
Izvor: Izvor: Bilten, glasnik HND, br. 24, Zagreb 1973.


Izrada kovanica i medalja
... Izrada kovanica i medalja po naružbi. Više informacija na www.monetalis.hr.
111

- 01:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.01.2013.

Nepoznati slavonski obolus

Unknown Slavonian Obolus Coin
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Po mom mišljenju, za produkte slavonskog banskog kovanja novca između 1255 - 1355 godine, tj. za takozvane banovinske denare, osjeća se u posljednje vrijeme među sabiračima znatna zainteresiranost . Razlog ovome usuđujem se dati u 3 glavne točke: a) mogućnosti sabiranja starog klasičnog mađarskog novca su ograničene, b) jako povećan broj sabirača nije u mogućnosti pronalazti nova područja sabiranja i na kraju, c) dosad su nepravedno puštani na stranu ovi krasni novci koji su bili potpuno mađarski kov novaca.

Najnoviji domaći Corpus ustaliti će se na oko 50 tipova slavonskih banovaca. Cd ovih 10 - 15 tipova su oni, koji se vrlo lako mogu nabaviti, ali vrlo ozbiljna zbirka bila bi u mađarskom odnosu jedna 50% - tna zbirka, što je uglavnom polovina slavonskog banskog kovanja.

U ovu slobodno rekuć unikatnu grupu novaca spada sada upoznati obolus Bele IV sa kružnim natpisom MONETA REGIS PRO SCLAVONIE.

Prednja strana novca razlikuje se po ornamentu krin - krin od običnog zagrebačkog ornamenta krug - kružnica, dok su im stražnje strane potpuno iste. Veličina i težina novca potpuno odgovaraju poznatim podacima o banovcima. Kov je iz ranog doba slavonskog kovanja, stvarno je lijepe izrade (na stražnjoj strani se vide jasno brazde od rezanja).

Po mom znanju jedini je primjerak u privatnoj zbirci, vlasnik nije dao da ga imenujem, ali je dozvolio da se priložena slika objavi.



Preveo iz mađarskog num. časopisa AZ EREM 1971/1972. Edgar Fabry


Autor: Nagy Lorant
Izvor: Bilten, glasnik Numizmatičkog društva u Zagrebu, broj 23, Zagreb, godina 1972.


kovanice i novčanice Jugoslavije
Novi numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR + poštarina - NARUČI!
111

- 01:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 16.01.2013.

Moneta Dalmatie - prvi mletački novac za Dalmaciju

Moneta Dalmatiae – First Venetian Coin for Dalmatia
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Napuljski kraj Ladislav u borbi sa Sigismundom gubio je od 1405. g. jednu poziciju za drugom u Dalmaciji, Bosni i Hrvatskoj. Na kraju je odlučio, zastrašen Sigismundovim vještim potezima, prodati Mlečićima ostatke teritorija, kojim je upravljao.

Mlečići, kao mudri diplomati, uočili su da je nastao povoljni trenutak da za bescijenje dođu do dijela Dalmacije, da se do toga dođe bez rata, na jedan legalan način - kupnjom. Mlečićima su bile dobro poznate prilike u dalmatinskim gradovima, koji su neprestano strepili od upada ovih ili onih četa kao i od diplomatskih pritisaka. Njima je bilo jasno da ulaze u igru na ovom dijelu Jadrana kao novi partner, nepoželjan ostalim stranama, da će se položaj komplicirati, ali ulog, koji su davali, bio je zaista malen u odnosu na aspiracije koje su imali. Nakon cjenkanja 9. VII 1409. g. Ladislav je prodao Mletačkoj republici za 100.000 dukata grad Zadar s Novigradom, Vranom i otokom Pagom, kao i sva svoja prava na ostale dijelove Dalmacije(1).

Radi učvršćivanja svojeg položaja u novim oblastima, Mlečani su morali rješavati čitav niz složenih problema, a između ostalih i novčane. Da su tome pristupili odmah i oprezno svjedoče dekreti Mletačkog senata od 31. V 1410. g. i 27. IV 1414. g. Citiram potpuni prijevod tih odluka (dekreta) s latinskog jezika učinjen 1962. godine po prof. dr. Janku Oberškom, a prema latinskom prijepisu dr. Janka Šafarika(2) za akta 1410. g., te za drugu odluku iz 1414. g. prepisanu od Nikole Papadopolija(3).

1410. 31. maja.
Sadržaj

Budući da u našem gradu Zadru i u onim krajevima kolaju i troše se drukčije novčanice negoli su naše, tj. tri vrste novčanica što ih kuje Hrvoje i neki drugi i to komadi od dobrog srebra u vrijednosti od 3 solda i manje, te se unovčuju po 4 solda; i Ugarski soldini, koji ne vrijede 8 dinara, a unovčuju se za jedan soldo; i frizatici koji ne teže 3 uncije srebra pomarki, pa se ipak prodaju po jedan soldo; i tako naša novčana vrijednost, tj. naši groši, koji vrijede 4 solda i premašuju naš soldo, daju se iz naših burza onima koji dolaze u Zadar i one krajeve, koji nam naš novac unovčuju i ostavljaju svoj novac koji mnogo manje vrijedi, na toliku našu štetu, dobro je dakle i potrebno pobrinuti se razmotrivši velike troškove, a povrh toga i zato, što u svakom kraju svijeta svaki gospodar i svaka upravna vlast mnogo pazi i uvijek se brine o stvarnosti novca.

Opravdano je dakle, da se može i treba da kuje i nastaje jedna novčana vrijednost, koja bi težila 3 uncije srebra po marki i sačinjavala bi 42 po unciji, s načinjenim likom sv. Marka na jednoj strani, a na drugoj strani jedan visoki štit, na kojem nema ništa, i tako da bude tako malena razlika, koja kad se promatra, kao da postoje od spomenutih frizaha, a kuju se raznim tiskom, pa da spomenuta naša novčanica odmah uđe u opticaj. I neka se naloži upravnicima Zadra, da nastoje oko načina, kako bi se rečena novčanica stavila u promet, pa da se tako postigne da se ona prima kao naplata naših uvoza.

Da pak bude prema samom iskustvu, treba da se kuju i proizvode za sad od rečenih frizatika sve do 1000 dukata, šaljući dio po dio u krajeve Zadra, kako se zgotove. A kad se uvidi da rečena naša nova novčana vrijednost odgovara našoj koristi, moči će se udovoljiti na onaj način, kako će se uvidjeti da je dobro.
Tajništvo vijeća, knjiga IV. str. 118


Isprava XXXV
1414, dana 27. travnja
Sadržaj

Budući da se već inače u ovom Vijeću namjeravalo osigurati, radi različitih novčanih vrijednosti što su kolale medu trgovcima u Zadru na štetu naše zajednice i naše novčane vrijednosti, i prihvaćeno je da se ima kovati i uvesti jedna novčana vrijednost, koja bi sadržavala 3 uncije srebra za marku, tako te bi uncija sadržavala 44 novčića (solda), imajući načinjenu sliku sv. Marka na jednoj strani, a na drugoj jedan visoki štit na kojem nema ništa.

Pa kako se može iz rečenog iskustva vidjeti, trebalo je kovati do hiljadu istih dukata i od rečenih novih novaca poslati u krajeve Zadra, trošeći od njih i natrag primajući za naplatu unesenih, da se taj novac stavi u promet. Potom pak kanilo se savjetovati, da se prihvati da se opozove sam dio, sumnjajući, da činjenica samog novca neće dobro uspjeti.

I tako se dosele odgađala stvar, ali se ipak navedeni novac trajno trošio, taka da prema obavijesti, koju imamo po Ivanu de Bonisiju, našem bilježniku, koji je netom došao od Zadarskog upravitelja, ima tako odličan opticaj, da se ne nalazi nijedan primjerak novca u Zadru, jer je sav odnesen po Morlacima unutar zemlje. I radi toga mnogo smo ohrabreni, da ga damo po drugi put načiniti, jer su svi zadovoljni da ga primaju i troše.

Uvidjevši, dakle, da takav novac dolazi obilno na korist i udobnost naše zajednice, dobro je, kao što se počelo, da se to provodi i taj postoji i kuje se s gore navedenim otiskom, a taj novac treba da teži 3 uncije i jednu četvrt; od vremena pak do vremena treba nastojati da se izrađuje u onoj količini, koja je po volji upravne vlasti, i da se šalje u krajeve Zadra i Dalmacije, da tamo bude u prometu, pa da činjenica rečenog novca od dana u dan sve većma uspijeva.
Za stvar svi drugi—od ne 10— ne iskreni 2. Senat, Mješoviti, reg. 50, list 102 odostrag.

Do danas su bili poznati i objavljeni po Lazariju, Papadopoli - u, Corp. Num. Italic, i Renđeu slijedeći primjerci (svega desetak) Monete Dalmatie, koji su se smatrali vrlo rijetkim.

Prema do sada poznatim primjercima, razlikujemo 4 osnovne vrste ovog novca:
I vrsta - štit bez crteža
I/1 - prva podvrsta - prazan štit
I/2 - druga podvrsta - štit s točkom u sredini
II vrsta - štit sa četiri prečke u obliku šahovskih polja
II/1 - četvorostruki križ koso položen iz lijevoga gornjeg kuta prema desnoj donjoj strani
II/2 - četvorostruki križ koso položen iz desnoga gornjeg kuta prema lijevoj donjoj strani
III - vrsta - štit sa četiri prečke - glatke
III/1 - četvorostruki križ koso položen iz lijevoga gonjeg kuta prema desnoj donjoj strani
III/2 - četvorostruki križ koso položen iz desnoga gornjeg kuta prema lijevoj donjoj strani
IV - vrsta - štit s tri prečke gladak, i to iz desnoga gornjega kuta koso prema donjoj lijevoj strani.


Sl. 8

Citiram prema najnovijem dijelu Renđea(4) iz 1959. g. koji praktički prenosi opise iz velikog dijela CNI - VI knjige.

Aver. Štit s grbom od šahovskih polja složenih u obliku četvorostrukog križa koso položenog iz desnoga gornjeg kuta prema lijevoj donjoj strani (vidi II/1). Iznad i sa strane štita skupina točkica. Ovo se sve nalazi unutar bisernog niza u obliku kružnice. S vanjske strane niza natpis MONETA DALMATIE u raznim niže navedenim varijantama. Druga vrsta tog novca ima također u štitu četverostruki ali glatki križ, koso položen iz lijevoga gornjeg kuta prema desnoj donjoj strani (vidi III/2).

Rever. Svetac u dugoj haljini raširenih ruku, naokolo natpis Santus Marcus u niže navedenim varijantama.



Ovaj mletački novac naročito su proučavali talijanski numizmatičari i on je zadavao mnogo glavobolje.

LAZARI u poglavlju „Tornese di Dalmazia" govori o velikom raritetu tog novca i navodi da je vidio samo jedan primjerak, srednje očuvanosti, i to u zbirci Marciani. S obzirom na tip slova novca, mišljenja je, da je iz 1400-tih godina. Dok u odnosu na vrste srebrnog novca, koje su tada kovane, ubraja ga u torneze. Što se tiče grba na averu, Lazari piše „upravo je nepremostiva teškoća koju prikazuje grb ovog komada", pa ga pripisuje familiji Contarini. Obrađujući mletački novac, Lazari daje 6 gradacija rariteta i ovaj novac ubraja među poznate samo u jednom primjerku, tj. najrjeđe(5).

PAPADOPOLI u poglavlju „Monete anonime" opširnije analizira taj novac i probleme u vezi njega bazirajući se na dokumentima. On ga ubraja u bezimene (anonimne) novce pošto ne nosi ime dužda. Napominje da je nepoznat prvim sakupljačima venecijanskog novca, jedva spomenut kod Zon-a i prvi put ilustriran od Lazarija. Pobija mišljenje Lazarija da se radi o tornezima, pošto nije poznata odluka mletačke vlasti o tornezima za Dalmaciju. Zatim se poziva na Karla Kunza, koji u djelu „Miscellanea Numismatica“ govori o par komada ljepše sačuvanog tog novca a nađenog u Trevizu, pokazujući da je srebro, u njemu sadržano, mnogo finije legure no u tornezima i nešto manje no u soldinima. Dok se u odluci senata iz 1410. g. govori o „moneti“ kao novčanoj vrijednosti, u odluci iz 1414. g. određeno se spominje „soldo“, stoga je taj naziv prihvaćen kao ispravan. Osvrćući se na grb, Papadopoli vidi grb familije Surian. On ga je našao u Malcantonu isklesan u mramoru na jednom građevinom iz 1400—ih godina. Poziva se na Padovana, koji je objelodanio dokument, iz kojeg je vidljivo da je 16 srpnja 1416. g. u Zadru službovao kao kapetan Jacopo Surian. Smatra da je na novcu nedvojbeno Surianov grb. Dalje piše da je mletačka vlada ljubomorno pazila da ni jedna osoba, makar kako velike časti t moći bila, nije mogla staviti svoj grb na novac kovan u Veneciji. Unatoč toga iz bojazni da narod neće prihvatiti rado novi novac kada se već naučio, naročito na akvilejce koji su tada kolali u Zadru, mletačka uprava je unatoč izričitog naloga da štit bude prazan, dopustila da se u štit na novcu uklopi Surianov grb, koji je vrlo sličan novcu tadašnjeg akvilejskog patrijarha Antonija II Panciera di Portogruaro (1402-1418). Papadopoli smatra taj novac prilično rijetkim(6).

Naš LUKA ILIĆ - ORIOVČANIN baveći se dalmatinskom numizmatikom također ima svoje mišljenje o ovom novcu u četvrtom odjelu svojeg rukopisa „Mletački za Dalmaciju kovani novci". Za osnovu mu je služilo Lazarijevo djelo i dekret senata iz 1410. g., pa zaključuje „da je taj novac frignach, a ne kako bazari hoće: Tornoze zvan“. Nadalje, piše da je taj novac vrlo rijedak, jer je poznat samo jedan primjerak, te ovo objašnjava „ . . da nije očekivane inače dobro proračunane gostoljubivosti u Dalmaciji našao, te da dalje ni kovan nije bio“. Osvrćući se na grb Ilić je u nedoumici kako to da u odluci senata piše da štit bude prazan, a u njemu nalazimo Contarinijev grb(7).

I u kapitalnom dijelu Corpus Num. Italic. VI svezak, gdje su detaljno opisane legende, slike, težine i promjer svih 8 varijanata tog novca, nije dato nikakvo razmatranje pojedinih problema u vezi s njim, grb je vjerojatno uzet prema Papadopoliju kao Surianov, a naziv novca - soldo.

Ova konstatacija vrijedi i za Renđeov Corpus.

Naš numizmatičar Š. Ljubić u svojem djelu „Opis jugoslavenskih novaca“ nažalost ne spominje mletačkog novca za Dalmaciju(8).

Slik a2
I/1 Sl.1.

Talijanska numizmatičarka Andreina de Borelli u časopisu „San Marco“, koji je izlazio u Zadru, u broju od 26. studenoga 1938. g. u članku koji ukratko ilustrira mletačke novce u Dalmaciji i dalmatinskim gradovima napose, također reproducira mišljenje Papadopolija što se grba tiče.

Da je taj novac doista rijedak svjedoče slijedeći statistički podaci, koje sam uspio prikupiti 1962. godine. Od naših muzeja Monetu Dalmatie posjeduju: Arheološki muzej u Zagrebu 1 komad reg. br. 21993, Narodni muzej u Ljubljani 1 komad (Po Renđeu br. 703), ne posjeduju muzeji kojima sam poslao upit: u Sarajevu, Skopju, Mostaru, Beogradu, Dubrovniku, Zadru, Rovinju, Piranu, Hvaru, Korčuli, Krku i Osijeku. Nije isključena mogućnost da se pronađu u još neistraženim nalazima u muzejima u Splitu i Puli. Od stranih muzeja Bečki Bundessamlung von Medaillen, Munzen und Geldzeichen 1 komad (po Renđeu najbliži br. 706), te Muzej Correr u Veneciji 1 komad. Muzeji u Rimu i Padovi nisu dostavili podatke.

Međutim, jedan skupni nalaz novca u Dalmaciji, u kojem je otkrivena prilična količina tih solada, baca novo svjetlo i ukazuje na nove putove, koji bi mogli dovesti do kompleksnog rješenja problema MONETE DALMATIE. Radi se o skupnom nalazu akvilejskih frizahera, među kojima se našlo navodno 4 - 5 komada Monete Dalmatie lokacija nepoznata, i o velikom skupnom nalazu u PRIGRADI kod Novigrada blizu Zadra. Ovdje je 1960. prilikom niveliranja školskog igrališta pronađena olovna kutija srebrnog novca s kasnim srednjovjekovnim naušnicama. Približno 800 komada novca dospjelo je zaslugom konzervatora u Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Zadra, a 150 komada u Institut za nacionalnu arheologiju u Splitu. U dijelu, koji je dospio u Zadar, ima akvilejaca, mletačkog, ugarskog i Hrvojeva novca, te oko 150 komada Monete Dalmatie. Sastav splitskog dijela nije mi poznat, ali pretpostavljam da po analogiji i ovdje treba da se nađe nekoliko desetaka tog solda.

Zahvaljujući ljubaznosti druga Oštrica, direktora Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Zadra, uspio sam pribaviti fotografije karakterističnih primjeraka, te ih ovdje publiciram, i to sređene u vrste i podvrste. Varijante će vjerojatno objaviti obrađivač čitavog nalaza. Vrste označavam rimskim brojkama, a podvrste arapskim.


I/2 Sl. 2.


II/1 Sl.3.


II/2 Sl.4.


III/1 Sl.5.


III/2 Sl.6.


IV Sl.7.


I Sl.7a

Nalaz kod Zadra ima sve ove vrste i podvrste. Fotografija IV vrste je iz nalaza nepoznate lokacije. Primjerak je nabavljen zamjenom u Narodnom muzeju u Ljubljani.

Slijedeći put, kojim je pošao Papadopoli u istraživanju grba, možemo ustanoviti da se pojavio čitav niz novih elemenata. Uočujemo veliku raznolikost svih mogućih varijacija osnovnog elementa grba - četvorostrukog križa (grede sa 4 prečke), a kao istaknut i posve nov pojavljuje se grb - greda sa 3 prečke, za razliku od dosadašnje stereotipne grede sa 4 prečke. Osim toga nedvojbeno se može ustanoviti, da se križ javlja kako od šahovskih polja, tako i gladak, a vrsta IV novca - trostruki križ javlja se samo kao gladak križ.

Analizirajmo dosadašnje tvrdnje talijanskih numizmatičara, jer se drugi stručnjaci nisu bavili ozbiljnije studijom tog novca.

Lazari, kako smo već spomnuli, pripisuje grb familiji Contarini. U pohrani Sveučilišne knjižnice u Zagrebu nalazi se rukopis, vlasništvo Metropolitanske knjižnice Prvostolnog kaptola zagrebačkog, registriran pod br. MR - 100, pod naslovom „LIBRO DE NOBELI CON LE CRONICHETTE ET TUTTE LE LOR ARME ANTICHE E MODERNE". Taj rukopis potječe iz XVII stoljeća, a sadrži 178 obojenih slika grbova. Na slici 8 vidimo 6 Contarinijevih grbova. Nijedan od njih nema sličnosti sa grbom na našem novcu (vidi sl. 8).


Sl. 8a

Papadopoli, unatoč svoje tvrdnje da mletačka vlada u to vrijeme nije nikome od zaslužnih ljudi dopuštala da svoj grb stavlja na novac kovan u Veneciji, bez oklijevanja tvrdi da grb na novcu pripada familiji Surian, i to kapetanu Jacopo Surianu.

U malo prije citiranom djelu dalje nalazimo, 3 grba familije Surian, (vidi sl. 9a), no ni jedan od njih nije sličan onom na novcu, vjerojatno se radi o starijim grbovima. U djelu „NOMI, COGNOMI, ETA' E BLASONI Araldicamente Descritti, e Delineati de' VENETI PATRIZI VIVENTI E DE' GENITORI LORO DEFONTI." Venezia MDCCXIV ima nabrojenih 667 plemićkih familija, te ovdje između velikog broja crno - bijelih crteža grbova nalazimo i Surianov i to onaj koji je vrlo sličan grbu na novcu. No on se ipak razlikuje od njega, jer ne predstavlja četvorostruki križ, koji se jasno vidi na novcu, već tri zatvorena reda šahovskih polja paralelno poredanih. Kada se pogleda sl. 9, u usporedbi sa fotografijom novca, uočit će se osnovna razlika.


Sl. 9


Sl. 9a

S istim pravom, i po istoj logici, mi bi mogli grb na novcu sl. 7 (IV vrsta), koji predstavlja trostruki gladak križ, pripisati familiji Bon (sl. 10) ili Aldobrandini (sl. 11) prema slikama u rukopisu „LIBRO DE NOBELI CON LE CRONICHETTE......" str. 62 ili familiji Dondi Horologi prema djelu „NOMI, COGNOMI, ETA' E BLASONI ..." str. 89, jer se ovdje radi zaista o trostrukom križu točno onakvom kakav je prikazan na novcu. (U više heraldičkih djela nalazimo grbove tih familija prikazane negdje kao kosu gredu s 3 vertikalne prečke, a negdje kao kosu gredu s 3 okomite prečke, što zavisi o interpretaciji koju je dao pojedini autor).


Sl. 10


Sl. 11


Sl. 11a


Sl. 12

Ako pažljivo promatramo grb akvilejskog patrijarha Antonija II Panciera di Portogruaro,(9) i to njegovu gornju 2/3, ustanovit ćemo na njemu četvorostruki križ od šahovskih polja, onakav kakav je na većem broju nađenih novaca Monete Dalmatie (sl. 12).

Iz dekreta od 31. svibnja 1410. g. vidljivo je da je akvilejski novac kolao u našim krajevima u Dalmaciji i da je dobro priman, pa se u dekretu i preporuča da Moneta Dalmatie bude tako izrađena „ ... da bude tako malena razlika, koja kad se promatra kao da postaje od spomenutih frizaha, a kuju se raznim tiskom ... “ Ovaj pasus i raznolikost varijacija, uglavnom četvorostrukog križa, potiče me na tvrdnju da se ovdje ne radi ni o Surianovom a ni o Bonovom i drugim grbovima koji su slični ili čak istovetni s grbovima na soldu za Dalmaciju, već o MODIFIKACIJAMA akvilejskog grba Antonija II. Jer, zašto bi baš tom mletačkom srebrnom soldu bila dana takva privilegija da se na njega stavljaju grbovi nekolicine više ili manje poznatih plemića?

Pored rješenja pitanja grba ovdje je važno istaći činjenicu, da se po prvi puta javlja nekoliko novčića sa PRAZNIM ŠTITOM bez grba. Ovo potvrđuje mišljenje da Mletačka republika nije omalovažavala dalmatinski živalj, kao što to nažalost čini znameniti talijanski numizmatičar N. Papadopoli u svojem djelu ,,Le monete di Venezia" I, te je stoga kovala novac za Dalmaciju s praznim štitom. Kako ta vrsta novca nije do sada bila poznata, to su numizmatičari pretpostavljali da taj novac nije ni kovan. Međutim, to je logičan rasplet obzirom na jasno izražen tekst dekreta.

Budući da je nađeno svega par komada s praznim štitom, ta vrsta se može smatrati vrlo rijetkom, kao i ona vrsta s trostrukim glatkim križem.

Skupni nalaz u Prigradi ukazuje da taj soldo više nije tako rijedak, jer je kovan u više navrata, što potvrđuje broj i raznolikost vrsta i podvrsta.

Svakako da ovim člankom nisu iscrpljena sva pitanja vezana uz taj soldo. Pošto je ovdje učinjena razdioba na vrste i podvrste, ostaje da se obrade varijante nalaza, da se utvrdi koji je novac najmlađi u čitavom nalazu radi ustanovljenja razdoblja u kojem je kolao taj soldo. Nadalje, treba analizirati leguru radi utvrđivanja finoće, te najzad odrediti koja je od navedenih vrsta starija a koja mlađa.


Bilješke

1) V. Klaić. Povjest Hrvata II/III, Zagreb 1900/1901. g.
2) Dr Janko Šafarik, Akta venecijanskog arhiva što se odnose na povjest Srba i ostalih južnih Slavena. I svezak, str. 458. Beograd 1860. g.
3) Nicolo Papadopoli. Le monete di Venezia. str. 376 - 377, isprava XXXV. Venezia 1893 g.
4) Renđeo, Corpus der mittelalterlichen Munzen von Kroatien, Slavonie, Dalmatien und Bosnien. Graz 1959.
5) V. Lazari. Le monete de' possedimenti veneziani d'oltre mare e di teraferma. Venezia 1851. str. 11- 14 i Tab. I. br. 1.
6) Nicolo Papadopoli. Le monete di Venezia 1893. str. 293 - 299 i Tab. XVI br. 15 i 16.
7) L. Ilić. Dalmatinski novci. Zadar 1868. g. str. 219 - 223, rukopis se nalazi u Historijskom arhivu u Zagrebu.
8) Š. Ljubić. Opis jugoslavenskih novaca. Zagreb 1875.
9) F. Schweitzer. Serie delle monete e medaglie d'Aquileja e di Venezia. I. Trieste 1848. str. 49.


Autor: Gjuro Krasnov
Izvor: Obol, glasnik HND, broj 32, Zagreb, godina 1980.


Coins Banknotes Militaria Store
Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com
111

- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.01.2013.

„Lokomotive“ na CBM-store eBay i Kolekcionar.eu aukciji



U svojoj novoj ponudi na aukcijama eBay i Kolekcionar.eu, Coins, Banknotes & Militaria Store nudi novčanice Jugoslavije od 100 dinara 1953, poznatije pod nazivom „lokomotiva".

Novčanice postavljene na aukcije su u visokim stupnjevima očuvanosti: aUNC, XF i VF na eBay-u i aUNC i XF na Kolekcionar.eu.

YUGOSLAVIA 100 dinara 1953 - locomotive, eBay
aUNC - link
XF - link
VF - link

JUGOSLAVIJA 100 dinara 1953 - Lokomotiva, Kolekcionar.eu
aUNC - link
XF - link


Coins Banknotes Militaria Store
Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com
111

- 03:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.01.2013.

Patvorine dubrovačkog novca, zagrebačkih banovaca i Splitskih bagatina

Counterfeits of Dubrovnik Coins, Zareb Silver Denars and Split Coins
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Imaju ti nasi stari novčići svoju posebnu draž, koju nije lako definirati ni opisati. Listajući svoje alfoume i prevrćući te male metalne svjedoke minulih stoljeca, kao da se uživljavam u prošlost i stupam u bliži, prisniji kontakt s tim davno prohujalim vremenima, pa mi se čini da danas povijest bolje poznajem nego za mladih dana, dok sam ju u skoli učio. lako danas možda i ne znam više, držim da ju svakako dublje osjećam i bolje razumijem. Pritom su mi draži i miliji komadi lijepo formirani, dobro otkovani i dobro uščuvani. Estetska strana me je uvijek više privlačila nego slovo R ili mozda dva ili tri R, kojim se neke kovanice mogu podičiti. Mislim da sa sličnim osjećajima pristupa problemima numizmatike svaki pravi numizmatičar, i da mu nije glavni ili mozda jedini priručnik, kojim se služi, cjenik ili katalog numizmatičkih aukcija, u kojima također nalazimo označene cijene.

No postoje kovanice, koje me unatoč lijepom izgledu ne privlače, ostavljaju me hladna. To su kovanice, koje obično nazivamo falsifikatima, što bi imao biti neki epiteton non ornans tih kovanica. No da li sve takve patvorine jednako zaslužuju taj naziv? Možemo li ih sve jednako uvrstiti u tu vrstu novca? Možemo li ih sve u isti koš staviti i sve jednako odbiti? Ja to nikako ne bih učinio. Nisu ni sve te krivotvorine jednako neinteresantne i jednako male vrijednosti. Možemo ih podijeliti uglavnom u dvije kategorije, koje se međusobno jako razlikuju. Jedno su falsifikati novca, dakle imitacije kovane, a možda i lijevane, u vrijeme dok je takav novac bio u prometu i vrijedio samo kao novčana jedinica. Drugo su kovanice nastale kasnije, a nastaju još i danas. Ali to više nije krivotvoreni novac, nego falsificirana numizmatička vrednota.

Oni prvi, dakle krivotvorine nastale za vrijeme dok je takav novac bio u opticaju, obično su mnogo rjeđe i za mene mogu imati jednaku draž kao i pravi, legalni novac. Ljepota primitivnog načina izradbe i obradbe, koja jasno odaje ručni rad, može se na tom novcu jednako jasno pročitati kao i na pravom. Rađen je u isto vrijeme, a često i jednakim postupkom.

Koji put mi takav novčić zna više pripovijedati nego originalni. U svakom slučaju je krivotvoreni novac redovito rjeđi od pravoga. Bit će to stoga, što se patvorenje novca oduvijek i posvuda vrlo strogo kažnjavalo. Krivotvoritelje novca su znali sakatiti, odsijecati im šake, ruke pa i glave. Naročito drastične kazne su čekale krivotvoritelje novca u starom Zagrebu. Rudolf Horvat u svojoj knjizi „Prošlost grada Zagreba“ kaže da je krivotvoritelj, isto kao i obrezivač novca, bio bez iznimke osuđen na smrt. Njegova suradnika, koji je takav novac stavljao u opticaj i raspačavao ga, čekala je jednaka kazna. Krvnik bi mu utisnuo usijanim patvorenim novcem žig na čelo i vodao po cijelom gradu, da svi vide zbog čega je osuđen. Zatim bi ga odveo na „Zvezdišče“, (negdje u Tuškancu), gdje ga je na lomači živa spalio. Možda su zbog tih drastičnih mjera falsifikati naših banovaca tako rijetki. Takve oštre kazne primjenjivale su se, čini se, kroz cijeli srednji vijek. Tek je u drugoj polovici XVIII st. kraljica Marija Terezija dokinula kaznu spaljivanja na lomači, pa su tim dekretom nestale i vještice iz naše sredine, a i njih je do tada čekala ista kazna.

Novac je u to vrijeme još nosio svu svoju vrijednost u sebi, pa je vrijedio onoliko, koliko je vrijedio metal, od kojeg je otkovan, i mogao je obično kolati i izvan zemlje u kojoj je kovan. Zato su ga krivotvoritelji novca skoro redovito izrađivali od manje vrijednog metala. Za srebrnjake je ponajčešće upotrebljavan bakar, koji su zatim posrebrili, prevukli ga posve tankom prevlakom srebra. Po tome se falsifikat i najlakše prepoznaje.

Jedini podatak o patvorenju novca u gornjoj Hrvatskoj, u kojem bi se moglo raditi o našim banovcima, nasao sam u djelu Ivana Kukuljevića Sakcinskog“ Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae“, gdje je na 188. str. prve knjige navedeno da je 1418. g. donesen zaključak protiv mnogih falsifikatora i širitelja falsificiranog novca. Nije sigurno da se tu radi o banovcima, jer je već 1384. g. kraljica Marija dokinula kovanje banovaca i odredila da se u zagrebačkoj kovnici imaju kovati jedinstveni novci, koji će vrijediti u čitavoj državi. No već je Truhelka iznio da u toj odredbi stoji, da zagrebački građani moraju prihvatitl taj jedinstveni ugarski novac, i da se tim novim novcem imaju ponajprije namirivati sve regalne kolekte, tridesetine i plaće. Prema tome možemo zaključiti, da tim dekretom opticaj banovaca, nije zabranjen, i da je i dalje kolao kao platežno sredstvo.

Banovci su kovani preko sto i trideset godina i primani svi podjednako, bez obzira koji ban ih je kovao. Bili su duboko ukorijenjeni u narodu, pa nisu mogli tako naglo nestati. Postoji, dakle, velika vjerojatnost, da se tu radi o banovcima.

Ja sam do sada imao prilike vidjeti i nabaviti samo jedan primjerak takva banovca. Dobio sam ga u bescijenu, jer je falsifikat, a uvrstio ga na istaknuto mjesto u svom albumu — možda ga je netko platio glavom i bio zbog njega na lomači živ spaljen. Taj je moj primjerak iz doba kralja Ladislava. Razlikuje se od ostalih, pravih, time, što je bakren s laganom prevlakom srebra, a i slabije je izradbe. Napose je dvostruki križ na reversu slabo rezan. Deblo križa a i prečke su jednostavne crte, nisu plošne, kao na svim ostalim banovcima, a dvije okrunjene glave su upravo groteskne. To je uostalom jedini bakreni banovac što sam ga dosad vidio. Ne znam zašto neki sabirači starog novca odbijaju takve primjerke. (slika br. 1)


Slika 1

Dubrovnik je već od početka rada svoje kovnice, koja je osnovana negdje krajem XIII st. bio primoran donijeti zakonske odredbe protiv širenja lažna novca. U glavi LV Statuta grada Dubrovnika pod naslovom „De falsis follaris et grossis“, odmah iza intitulacije: „Nos Marinus Badoarius miles, comes Ragusii cum voluntate minoris et maioris consiliis et laudo populi congregati et sonitu campanarum more solito“ knez kaže: „Uvidjevši da lažni folari danas u velikoj količini u Republici kolaju...“, pa određuje mjere i kazne, koje se moraju primijeniti da se spriječi unošenje takva novca na područje Republike. Nešto dalje, u glavi LXXXIV, nalazimo zakonsku odredbu „De grossis contrafactis“, u kojoj se govori o patvorenju srebrnih dinara (grossi). Kazne za unošenje lažnog sitnog novca, folara, znatno se razlikuju od kazni za patvorenje srebrnih dinara. Pod terminom „lažni folari“ (follari falsi) podrazumijevaju se zasigurno folari drugih zemalja, kojima nije bilo dopušteno kolanje na dubrovačkom području. Nešto niže se i navodi, koji su to novci. To su, među ostalim, drački, turski pa i bosanski (Ramae) folari bez lika i bez slova (natpisa), te svi novi novci kovani po starim uzorima. Određuje se, da tko unosi i stavlja u promet lažne folare, plaća globu od 100 perpera, a lažni novac se zapljenjuje. Ako krivac ne bi mogao platiti globu, gubi ruku. Dalje se određuje, da tko god dobije takav novac, mora ga u vrlo kratkom roku prijaviti vlastima. Ako to propusti učiniti, plaća jedan dinar kazne za svaki neprijavljeni folar. Dužnost je bila svakog građanina da prijavi vlastima, ako sazna, onoga koji rastura lažni novac. Interesantna je humanost dubrovačkog pravosuđa. Ako prijavitelj nije mogao dokazati svoje tvrdnje, morao je platiti istu kaznu, koju bi platio prijavljeni, da mu je krivica dokazana. U isto se to vrijeme u ostaloj Evropi priznanje iznuđivalo torturom, često upravo zvjerskim mučenjem.

Prema već spomenutoj zakonskoj odredbi „De grossis contrafactis“, kazne za patvorenje srebrnih dinara bile su teške, kao i posvuda drugdje. Ako je srebro krivotvorenoga novca bilo slabije kvalitete od srebra državnog novca, krivotvoritelj je bio osuđen „da se spali dok ne umre“. Obrezivaču novca bio je obrezani novac zaplijenjen, i morao je platiti deset groša ako je obrezao manje od pedeset groša, a ako je obrezao više od pedeset, morao je platiti četvrtinu broja obrezanih.

Na patvorene dubrovačke talire iz XVIII st. nailazimo češće još i danas. Dubrovački je novac bio rado priman i u ostalim našim krajevima, pa i u gornjoj Hrvatskoj. To nam potvrđuje i restrikt kraljice Marije Terezije od 28. XI 1764. g. poslan tadašnjem banu Franji Nadasdyju, kojim traži da obustavi na svom teritoriju kolanje dubrovačkog novca, jer je navodno kovan od srebra slabije kvalitete. Uz restrikt je priložen „Avertissement“ sa crtežom dubrovačkog viž-lina iz 1762. g. (vidi članak člana našeg Društva Bartola Zmajića u „Arhivskom vjesniku“ X. 1967.). Zagrebački biskup i historičar Baltazar Krčelić u svojim analima „Anuae“, u godini 1765. spominje tu istu odredbu no govori samo o sitnom dubrovačkom novcu, o dinarima, jer su, čini se, i ti sitni dinarići bili u opticaju kod nas. Ta je zabrana donesena prigodom reforme novca, koja je u to vrijeme provedena u austrijskim zemljama. Te su godine, naime, povučeni iz prometa sitni srebrni novci i zamijenjeni novim, bakrenim novcem, koji se brzo udomaćio i održao sve do u najnovije doba. Krčelić to spominje sa zakašnjenjem, jer je ban zavlačio provedbu te reforme zbog pomanjkanja dovoljne količine novoga bakrenog novca, a tog je trebalo mnogo, jer su dotadašnji srebrni dinari, a čini se i dubrovački dinarići, bili u prometu u velikim količinama.

Ja sam na jedan pravi, nepatvoreni dubrovački vižlin naišao u jednoj seoskoj kući pod Okićem, gdje ga čuvaju, kako su mi rekli, od davnine, još od vremena dok je kao novac kolao i nisu mi ga nikako htjeli ustupiti. Imao sam dosad prilike vidjeti nekoliko komada patvorenih vižlina a imam jednog i u svojoj zbirci. Čuo sam da su lijevani u Sinju. Jesu li to samo priče i nagađanja, ne znam. Lako ih je raspoznati, jer su lijevani, i to loše lijevani. Poznate su i patvorene libertine a i patvorine sitnih dinarića. Takav jedan dinarić donosimo na slici br. 2. Kovan je od željeznog lima. Na aversu nosi natpis „D H V I D I V I A P“ a ne „S. BLASIUS RAGUSII“, što jasno odaje ruku posve nepismenog tvorca.


Slika 2

Ako su ti novci zaista liveni ili kovani u Sinju, krivotvoritelj nije baš mnogo riskirao. Dubrovačka ruka pravde nije do Sinja dosizala, a Austrija nije naročito strogo kažnjavala krivotvoritelje stranog novca.

Kako su kazne za patvorenje novca u to doba bile već mnogo blaže, našlo se i dosta falsifikatora. Zato je, prigodom prijelaza novca iz ruku u ruku, novi vlasnik novac zagrebao i to skoro redovito na reversu, da se uvjeri da nije bakren. To će biti uzrok da je, možemo reći, pretežni dio tog do danas sačuvanog novca izgreben, pa je Lijep i dobro uščuvani dubrovački vižlin dosta rijedak. Sitni dubrovački novac, dinari, često su oštećeni obrezivanjem. Srebro je do sredine XIX stoljeća, kad su u Južnoj Americi pronađena velika i bogata nalazišta srebrne rudače, bilo vrlo skupo, pa se našlo dosta ljubitelja te kovine, koji su nastojali da dođu na taj način do nje. Zato je senat Dubrovačke republike u nekoliko navrata izdao naredbe, da se takav novac ima zaplijeniti, a jednako tako i krivotvoreni. Na dobro uščuvane dinare udaren je žig, tzv. punca. Tako obrezivanjem oštećeni numizmatički primjerci svakako gube prema veličini oštećenja i dio svoje vrijednosti.

U Splitu, u srednjem vijeku, kazne za patvorenje novca nisu bile tako drastične kao u Zagrebu. Prema Gradskim statutima krivotvoritelju bi se odsjekia ruka, a zatim bi bio prognan iz grada i cijeloga gradskog područja, širitelji takva novca, ako su znali da je patvoren, bili su kažnjeni prema količini takvog novca koji su stavili u opticaj. Bit će da je usprkos tim mjerama bilo dosta krivotvoritelja, jer je, kako kaže Grga Novak u svojoj knjizi „Povijest Splita“, takav novac kolao na teritoriju grada u tolikoj mjeri, da je Veliko vijeće na sjednici 11. listopada 1358. g. povjerilo Malom vijeću i rektorima da donesu prijedlog kako da se suzbije kolanje tog novca. Čini se da je s tog uzroka povučen dotadašnji novac (parvuli) i otkovan novi, nešto veći i bolje kvalitete s likom sv. Dujma i natpisom S DOMNIUS na reversu a s križem i natpisom C SPALATENSIS na reversu. To je posljednji novac samostalne uprave grada. Poslije, u XV st. u Splitu kuje svoj novac Hrvoje Vukčič Hrvatinić, kao vojvoda splitski, a pod kraj tog stoljeća novac za Split kuje Venecija.

Taj autonomni splitski novac, parvuli ili bagatini, vrlo je sitan i slabe je kvalitete, pa patvorine tog novca, kad je prestao biti platežno sredstvo, nije vjerojatno nitko nastojao sačuvati. No vjerujem da ih se ipak dosta sačuvalo. Posve jednostavna likovna obradba tog novca omogućila je i manje vještim krivotvoriteljima da naprave imitacije pogodne da se izgube u brojnim legalnim inačicama, pa ih je mogao raspoznati tek tko je bio dobro upućen u pojedinosti legalnih emisija. Mali postotak srebra u leguri tih bagatina vjerojatno je omogućio krivotvoriteljima da svoje tvorevine kuju od jednake ili slične legure, od kakve je kovan i legalni novac, a da im se ipak kovanje isplati. Već sama klauzula Gradskog statuta, koja kaže da će širitelji lažnog novca biti kažnjeni ako su znali da je lažan, jasno nam govori da je patvoreni novac gotovo jednak legalnom i da ga nije lako raspoznati. Mislim da ni mi danas ne možemo sa sigurnošću lučiti imitacije od pravih, legalnih primjeraka. Bit će ih vjerojatno i među pedesetak opisanih u Renđeovom „Corpusu“. Mislim stoga, da im je svima mjesto u našim zbirkama, jer ih, kako već rekosmo, ne možemo raspoznati, a svi su podjednako bili svojedobno u opticaju.

Takav sitni novac kovan je i u drugim zemljama u to doba. Jednako jednostavan crtež nalazimo i na ugarskom sitnom novcu XI i XII stoljeća. No ti su sitni novčići mnogo ljepše i bolje kovani, a crtež, sastavljen od nekoliko točkica i crtica te eventualno i nekoliko posve jednostavnih stiliziranih slova, koja se jedva mogu pročitati, mnogo je pravilniji i ljepši. Crtež na pretežnom dijelu tih splitskih bagatina odaje grubu ruku nevještog kalupara i slabo opremljenu kovnicu.

U kasnije vrijeme krivotvoreni novac, kad nije više vrijedio kao platežno sredstvo, nije zapravo, kako već rekosmo, krivotvoreni novac, nego krivotvorena numizmatička vrednota. Takav se novac još i danas proizvodi. Obično ga možemo lako raspoznati zbog njegova lijepa izgleda. Napose su slova često suviše lijepa i pravilna. Kako je kovanje novca dosta složen posao pa prema tome i skup, nikome se ne isplati krivotvoriti jeftine primjerke. Patvore se redovito samo rijetki i skupi komadi ali ne od manje vrijednog metala, nego od jednakog metala od kojeg su kovani i originali. Najviše su krivotvorene stare grčke tetradrahme i rimski carski zlatnici. Te su tvorevine često tako znalački i vješto iskovane, da se kojiput može prevariti i stručnjak, koji se za to područje numizmatike specijalizirao. Držim da tim novootkovanim tvorevinama nema mjesta u ozbiljnoj zbirci.

Spomenut ćemo još jednu vrstu krivotvorina. To su prepravljani i dotjerivani novci.

Novac je redovito kovan dok je metal kovanice bio u vrlo vrućem stanju. Znalo se dogoditi da kap - dvije rastaljene kovine kapnu na već otkovani novac i s njime se potpuno spoje i vežu. Ako se tako slijepljena kap kovine nađe na prikladnom mjestu može se kasnije grecanjem odstraniti. Nađe se majstora koji to i učine ali ostave jedan dio u formi nekog slova ili kojeg drugog znaka, pa tako naprave inačicu, varijantu tog novca, da mu time povećaju vrijednost. Tako prepravljeni primjerci numizmatike gube time dio svoje vrijednosti, a tu preinaku možemo smatrati za oštećenje. Takav jedan banovac donosimo na slici br. 3. Na tom je banovcu na taj način napravljena sigla I, a na aversu je prepravljen „REGIS“ u „DUCIS“. Takav banovac nije do danas uopće poznat.


Slika 3

Na kraju ćemo još spomenuti jedan, u najnovije vrijeme, napravljeni otkov dubrovačkog bradana, jer iako je spomenica a ne falsifikat, može to vrlo lako postati. Pred desetak godina dale su neke naše banke, vjerojatno u reklamne svrhe, otkovati bradana iz 1735. g. Za taj otkov napravljen je kalup galvanoplastičkim postupkom, pa otkov potpuno odgovara bradanu te godine. Od čišćeg je srebra nego original, tanji je, a rub mu je zaobljen. Pravi bradan, kao i skoro sav dubrovački novac, nije potpuno okrugao. Rubovi su mu više ravnih bridova, i na njima se razabiru vertikalne urezotine. Pločice tog novca su istiskivane pod jakim pritiskom iz srebrnog lima, pa je to na rubovima ostavilo jasne tragove. Nezgodno je što je na tom bradanu godina kovanja, a to je 1971. g. označena izbočenim slovima koja se mogu lako izgrepsti i odstraniti. Ipak ga možemo lako raspoznati prema osobinama koje smo naveli. Postoji otkov tog bradana s naznačenom istom godinom kovanja i u zlatu. I jedna zlatna perpera je u isto vrijeme otkovana samo je na njoj ista ta 1971. g. naznačena udubljenim slovima, pa je nitko neće moći odstraniti.


Autor: Zvonimir Wyrobal
Izvor: Obol, glasnik HND, broj 34, Zagreb, godina 1982.


Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

- 02:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.01.2013.

Osnovni podaci o "frizaticima"

Basic Data About Freisach Denars
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Srednjevjekovni srebrni dinari, koji su bili kovani od početka 12. stoljeća do sredine 13. na slovenskom području (u Koruškoj, Kranjskoj i Štajerskoj) općenito su poznati pod imenom "frizatici" ili "frizatičiki pfenizi". Ovaj naziv ima izvor od grada Friesach (slovenski Breže) u Koruškoj. Grad je bio u ono vrijeme posjed salzburških nadbiskupa. Tamo je nadbiskup Konrad (1124-1147) prvi kovao lijepe velike srebrne dinare, koji su postali više od 100 godina omiljeno platežno sredstvo.

Nakon smrti Konrada kovali su frizatike nadbiskupi Eberhard I. i Adalbert do godine 1200. Oni su emitirali u velikim količinama najpoznatiju tipu frizatičkog novca, na kojem je sprijeda poprsje nadbiskupa sa biskupskim štapom i otvorenom knjigom te natpisom ERIACENSIS, a na zadku (drugoj strani) pročelje crkve sa dva zvonika. Najveći procvat kovanja frizatika je bio pod nadbiskupom Eberhardom II. (1200-1246).

Brzo nakon početka kovanja frizatika u Brežama, oko godine 1150, počeli su po uzoru na frizatike kovati dinare koruški vojvode u Št. Vidu (St. Veit an der Glan) i u Velikovcu (Volkermarkt), bamberški biskupi u Beljaku (Villach) te u Grebinju (Griffen). Rano su počeli imitirati frizatike i u susednjim zemljama: u Hrvatskoj (hrvatski "frizatici'') u Mađarskoj, aquilejski biskupi u Aquilei i gorički grofovi u Lienzu.

Početkom 13. stoljeća su se počele otvarati takozvane "granične kovnice" u Kranjskoj i u Štajerskoj. U onim vremenima su naime po slovenskoj zemlji vodili trgovački putevi iz alpskih krajeva prema Hrvatskoj i Madžarskoj. Trgovačko platežno sredstvo je bilo uglavnom venecijanski i aquilejski novac, što se nije svidjelo feudalcima, koji su imali posjede na slovenskoj zemlji (Koruškoj, Kranjskoj i Štajerskoj). To su bili tuđi rodovi Andechs-Meran, Babenberg i Spanheim te salzburški nadbiskup Eberhard II. Oni su početkom 13. stoljeća osnovali pomenute "granične kovnice" u kojima su kovali dinare po frizatičkom uzorku za potrebe trgovine sa Hrvatskom i Mađarskom.

Na priloženoj karti vidljiv je položaj osnovnih kovnica frizatika u Koruškoj i "graničnih kovnica" uz rijeku Dravu, Savu i donji dio Krke. Uz slovenske nazive gradova su dodani njemački, jer su kadkada na novcima tako napisani.

Koruška
1) Breže (Friesach), kovali salzburški nadbiskupi
2) Št. Vid na Glini (St.Veit) kovali koruški vojvode Spanheim
3) Beljak (Villach) kovali bamberški biskupi
4) Velikovec (Voelkermarkt) kovali koruški vojvode
5) Grebinj (Griffen) kovali bamberški biskupi

Kranjska
1) Kamnik (Stain) kovali feudalci Spanheim i Babenberg
2) Ljubljana (Laibach) kovali feudalci Spanheim
3) Slovenjgradec (Windischgraz) kovali feudalci Andechs-Meran
4) Otok (Gutenwert) kovali feudalci Andechs-Meran i Babenberg
5) Kostanjevica (Landestrost) kovali feudalci Spanheim i česki kralj Otokar II.
6) Brežice (Rann) kovao nadbiskup Eberhard II.
7) Čatež (Tschatssch) pomoćna kovnica Brežica, poznajemo samo jednu tipu novca iz ove kovnice (Baumgarrner br. 98)
8) Rajhenburg, pomoćina kovnica Brežica
9) Sv. Križ (HI. Kreuz ill Santa Crus) kovali feudalci Spanheim.

Štajerska
1) Ptuj (Pettau) kovali zajednički nadbiskup Eberhard II. i vojvoda Leopold VI Babenberški.

U vezi naziva Otok (Gutenwert) treba napomenuti slijedeće: U svim starijim stručnim radovima naziva se Gutenwert-Otok pogrešno Hrvatski brod. Najnovija istraživanja su dokazala, da je srednjevjekovni grad Otok (Gutenwert) bio na poluotoku na Krki te su ga Turci u 15. stoljeću sasma uništili. Tom prilikom se je gradska opština uništenog Otoka preselila u Hrvatski brod na drugoj strani Krke, a novac nakon toga nisu više kovali. Novci Otoka (Gutenwerta) koje poznajemo bili su svi kovani početkom 13. stoljeća u tom gradu, kad je bio još u cvatu.




Nekoliko najznačajnijih tipova frizatičkog novca


Breže, za vreme Eberharda I. i Adalberts, pre god. 1200 (Najpoznatiji tip frizatika)



Breže, Eberhard II. (1200-1246)


Št.Vid ob Glini, Hermann (1161-1181)



Št.Vid ob Glini, Bernhard Spanheim (1202-1256)


Beljak, bamberški biskup Otto II. (1177-1196)


Velikovec, kralj Otokar II. brakteat (1270-1276)


Kamnik, Henrik IV. (1205-1228)


Ljubljana, Bernhard (1202-1258) kovan po akvilejskom uzorku


Slovenjgradec, Henrik IV. (1204-1228)


Kostanjevice, Bernhard (1202-1258)


Otok, Babenberžani (1229-1246)


Otok, sa natpisom GUTENVVERT


Brežice, Eberhard II. (1200-1246)


Ptuj, Leopold VI. i Eberhard II. (oko 1220)


Hrvatski frizatik hercega Andrije II. (1205-1235)



Akvilejske imitacije frizaškog tipa Biskup Gottfried (1182-1194) Na knjizi kojeg drži biskup na desnom novcu ima natpis GOTI

Mongolski napad na Madžarsku, godine 1241, koji je za dugi niz godina posve uništio tu državu, te onda nastojanja kralja Bele da sredi novčane prilike, učinile su kraj trgovini i "Graničnim kovnicama". Kad je trgovina sa Madžarskom opet oživila, našla je druge puteve, a ulogu frizatika je preuzeo bečki filir.

U poslednje vreme osjeća se porast interesa sabirača za frizatike. Tome su pridonijeli veliki nalazi tih dinara kod Zrenjanina, kod Gajevog sela u Bosni, najnoviji u Hrvatskom Zagorju. Sabiranje novca frizatičkog tipa nije lako. Ima mnogo tipova i bezbroj varijanata. Komadi iz hrvatskih i madžarsklh nalaza, koji su bili zakopani većinom kod navala Mongola godine 1241, slabo su iskovani, obrezani, teško je naći među njima jedan lijepi i čitki komad. A sabirač, koji zavoli to područje, može naći u tome mnogo zadovoIjstva. Baš velika količina tipova i varijanata, interesantni natpisi i srednjevjekovna simbolika su ono, što privlači. Treba svakako imati stručnu literaturu. Najvažniji su slijedeći radovi:

1) Arnold Luschin: Friesacher Pfennige, Numismatische Zeitschrift, Wien, 1923
2) Egon Baumgartner: Das Eriacensis-Gepraege und seine Beischlaege, Num,Zeitschrift, Wien, 1935
3) Egon Baumgartner: Die Bluetezeit der Friesacher Pfennige, Numismatische Zeitschrift, Wien, 1949, svezak 73
4) Egon Baumgartner: Die Friesacher Grenzmuenzung, Num. Zeitschrift, Wien, 1959, svezak 78
5) Egon Baumgartner: Die Friesacher Grenzlandmuenzung, Num. Zeitschrift, Wien, 1961, svezak 79
6) Wflhelm Fritsch: Anhang zu E. Baumgartner "Die Bluetzeit der Friesacher Pfennige" Num. Zeitschrift, Wien 1961, svezak 79
7) D.M.Metcalf: The Coinage of South Germany in the Thirteenth Century, Spink + Son LTD, London,1961


Autor: Albin Pogačnik, Kranj
Izvor: Bilten, glasnik HND, br. 24, Zagreb 1973.


Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

- 19:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.01.2013.

Nezavisna Država Hrvatska, 10 kuna 1941, samo lice

Independent State of Croatia 10 Kuna 1941 – Obverse Only
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Novčanica je u kolekciji A.V. iz Slovačke. Do sada nije zavedena u katalozima.

kovanice i novčanice Jugoslavije
Novi numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR + poštarina - NARUČI!
111

- 00:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.01.2013.

Zanimljiv koncept – prijedlog za izgled kovanog novca

Interesting Concept – Coins Design Proposal
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Autor: Mac Funamizu
Izvor: Yankodesign


Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

- 02:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 09.01.2013.

Medalja - žeton iz revolucionarne 1848. godine

Medal – Token from Revolutionary Year of 1848
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



U svojim napisima o novcu i medaljama bana Josipa Jelačića, štampanih 1931. godine u Sarajevu, Ivan Renđeo je naveo i jednu medaljicu - žeton, koja je izdana 1848. godine. Služila je ne samo kao spomenica na tadašnje važne i povijesne dogođaje u Zagrebu, već i kao pristupnica na znamenite saborske sjednice i političke sastanke.

Medalja je kovana iz pozlaćene mjedi. Lice medalje - žetona, piše Ivan Renđeo, prikazuje štit sa složenim dalmatinsko – hrvatskim – slavonsko - bosanskim grbom i krunom nad štitom. Kompozicija grba je interesantna. Na štitu se na lijevoj strani nalazi grb Dalmacije, ali predstavljen samo s jednom leopardskom glavom. Na desno se nalazi grb Hrvatske, a u donjem dijelu štita nalazi se grb Slavonije, koji je tako komponiran, da se na lijevoj strani nalazi samo kuna u polju i nad njom zvijezda, dok se dvije crte koje predstavljaju rijeku Savu i Dravu nalaze odvojene na desnoj donjoj strani. U središtu ovog štita nalazi se manji štitić s bosanskim grbom (ruka s mačem).


(Uvećano 1 1/2 puta)

Naličje medalje prikazuje dvije stisnute ruke i natpis CONCORDIA, simbol sloge kao osnov uspjeha u nacionalnim stremljenjima.

Pri promatranju medalje - žetona, mali štitić u sredini žetona na prvi pogled uistinu izgleda kao bosanski grb. Međutim, pomnijim promatranjem je ustanovljeno, da se ovdje ne radi o bosanskom grbu, već da je u malom štitu prikazana stijena iz koje izbija mlaz vode. Znači da je Ivan Renđeo ovaj mali štit u sredini pogrešno opisao.

Naravno da se postavlja pitanje, otkuda mlaz vode iz stijene na malome štitu?

Postoji jedna legenda i najvjerojatnije ovaj štitić simbolizira tu legendu, o kojoj je B. Zmajić pisao u „Numizmatičkim vijestima“ br. 32, 1974. u članku: „Odlikovanje zagrebačkih kanonika“. Radi se o Redu zagrebačkih kanonika, koji je 1802. godine podijeljen zagrebačkom Kaptolu od kralja Franje II i Marije Terezije. Ovdje se ne radi o carici M. Tereziji (1723.-1780.) majci Franje II, već o njegovoj supruzi M. Tereziji Sicilskoj (1770.-1807.).

Na reversu toga visokog odlikovanja prikazan je lik ugarskog kralja Ladislava (1040.-1095.) s krunom na glavi, koji jaše na konju i udarcem koplja u stijenu izmamljuje mlaz vode. Taj je motiv svojom simbolikom od davnine ušao u hrvatsku povijest, a kao takav ima značenje i za povijest grada Zagreba.

Ladislav je poslije smrti hrvatskog kralja Zvonimira, kao brat njegove udovice Jelene, postao pretendent na hrvatsko prijestolje, te je nakon upada u Hrvatsku oko 1094. godine osnovao u Zagrebu biskupiju. U vezi s njegovim pohodom u Hrvatsku nastala je legenda, da je u Zagrebu ili negdje u blizini na udarac njegova koplja u pećinu izbio vrutak žive vode. Prema jednoj legendi taj vrutak bio bi identičan s vrelom Manduševcem, koji je izbijao negdje iza današnjeg Trga Republike. Manduševački izvor prikazan je, prema tvrdnji ravnatelja Državnog arhiva i poznatog heraldičara Emila Laszowskog, u srcu grba kojeg je 1759. godine carica i kraljica Marija Terezija podijelila zagrebačkoj županiji, iako se u tekstu pri podjeli toga grba ne kaže o kojem se vrelu radi.

Postoje i druge srodne legende, u kojima se spominje događaj o izbijanju vrela. Poznati hrvatski historičar Baltazar Adam Krčelić donosi također jednu, u kojoj kaže, kako je zagrebački biskup Augustin Kažotić za neke suše motikom zahvatio zemlju i na tom mjestu počela je izvirati voda, na što je on zavikao „zagrabite“ pa je otud nastalo ime Zagreb.

Druga priča govori o nekom banu, koji je, prolazivši zagrebačkim krajem zario svoj mač u zemlju, iz koje je počela izvirati voda. Upravo je ova legenda vrlo bliska prikazu na reversu Reda zagrebačkih kanonika, a bit će da je nastala prepričavanjem one izvorne o kralju Ladislavu, u kojoj se umjesto kralja pojavljuje ban, a umjesto koplja mač. Za naglasiti je, da je opisani likovni prikaz u središtu kanoničkog križa - odlikovanja, do sada najstariji poznati prikaz legende o kralju Ladislavu u Zagrebu.

Za zaključiti je, da je jedna prastara legenda grada Zagreba i Hrvatske imala velik utjecaj na sredinu, koja se u revolucionarnim danima prošlog stoljeća borila za slobodu svog jezika, za kulturu, tradiciju i slobodu svog naroda. Jedna je legenda postala tako velikim i značajnim simbolom sredine u kojoj je nastala, da je eto bila i stavljena na štit s grbovima hrvatskih zemalja.


Literatura

Bartol Zmajić, Odlikovanje zagrebačkih kanonika, 1974.
Emilij Laszowski, Grbovi Jugoslavije, 1932.
Emilij Laszowski, Grbovnice hrvatskih županija, 1898.
Ljudevit Ivančan, Podaci o zagrebačkim kanonicima
Steph. Matković, Recensio episcoporum Zagrabiae, 1887.


Autor: Irislav Dolenec
Izvor: Obol, glasilo HND, broj 33, Zagreb, godina 1981.


kovanice i novčanice Jugoslavije
Novi numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR + poštarina - NARUČI!
111

- 02:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 04.01.2013.

Hrvatsko-dalmatinski novci

Croatian-Dalmatian Coins
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



U povijesti hrvatskoj za vremena narodne samostalnosti uz geografske oznake Hrvatska, Slovinska zemlja ili kasnije Slavonija, i Bosna javlja se kao poseban geografski pojam još i ime Dalmacija.1) Taj je naziv u direktnoj vezi s istoimenom starom rimskom provincijom, ovelikom pokrajinom, koja se prostirala od obale Jadranskog mora daleko u kopno, sve do rijeke Drine u glavnom. Kad su se Hrvati naselili na zemljištu te stare Dalmacije, osnovali su pomenute svoje glavne plemenske oblasti. Ali neki dijelovi Jadranskog primorja s nekoliko prastarih utvrđenih gradova na samoj obali morskoj zadržali su kao ostatci starog latinskog stanovništva izniman politički položaj i izvjesnu samostalnost te neodvisnost od hrvatske države. Taj dio Jadranskog primorja poznat je u hrvatskoj povijesti pod zajedničkim svojim imenom: Dalmacija, koju su sačinjavali otoci: Krk, Rab i Osor te pet gradova: Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor. Svi su ovi gradovi živjeli posebnim svojim životom a političko njihovo područje protezalo se jedva koju tisuću koraka izvan gradskih zidina. Sva ostala zemlja na tvrdom kopnu kao i većina otoka sačinjavahu glavnu i središnju hrvatsku oblast, t.j. samu Hrvatsku.

Stanovnici Dalmacije bili su ostatci starog rimskog provincijskog stanovništva, koje je govorilo latinski. Tadašnji savremeni pisci nazivlju te stanovnike Romanima. Latinski jezik ostao je i kasnije, kroz čitav srednji pa i novi vijek, službenim jezikom dalmatinskih gradova, premda se je polagano, tokom stoljeća naselilo u njima mnogo hrvatskog elementa, koji im je podao posve drugačiju, novu, slavensku oznaku.

U političkom pogledu potpadala je Dalmacija u 7. i 8. stoljeću pod vlast Bizanta, no neposredna blizina hrvatske države i odnosi s njome bili su uzrokom, da se je već u 9. vijeku počeo u dalmatinskim gradovima osjećati manji ili veći politički utjecaj Hrvata i Hrvatske. Tako je Dalmacija morala već knezu Zdeslavu (878. - 879.) plaćati godišnji danak, a kralj Stjepan Držislav (969. - 997.) pripojio ju je hrvatskoj državi, izuzevši gradove Dubrovnik i Kotor, koji su dosta rano ispali iz hrvatskog sredovječnog pojma Dalmacije, i okrunio se prvi od hrvatskih vladara ne samo kao kralj Hrvatske nego i Dalmacije. Do Držislava nosili su hrvatski vladari samo titulu: ,,rex Chroatorum“, a iza njega se oni s ponosom nazivlju: „reges Dalmatiae et Croatiae“. Ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom još je jače utvrđeno oko god. 1069., kada je Bizant svoja prava na Dalmaciju predao kralju Petru Krešimiru IV. Od tada je „regnum Dalmatiae et Croatiae“ jedan jedinstveni upravni i međunarodno priznati teritorij.2)

Mletačka republika, najopasniji takmac i protivnik hrvatske države, već je od najstarijih vremena pohlepnim okom gledala na utvrđene dalmatinske gradove i neprestano nastojala, da ih bilo kako otme ispod vlasti hrvatskog kralja. Lijepi ovi gradovi i brojno otočje pred njima imalo je da posluži kao najsigurniji put za mletačku političku i trgovačku ekspanziju prema Istoku. Premda je Dalmacija od vremena Petra Krešimira IV. sačinjavala s Hrvatskom jedno jedinstveno kraljevstvo, gradovi Zadar, Trogir i Split ostali su i nadalje uređeni i bili upravljani kao autonomne općine. Taj momenat je Venecija počela izrabljivati i vješto se uplitati u hrvatske državne poslove a osobito u poslove autonomnih gradova nastojeći da ih pridobije pod svoju vlast. U tom je nastojanju pomagala Veneciji osobito Bizantija, kada je 995. i 1085. prenijela na Mletke tobožnje svoje političko pravo na Dalmaciju, premda ga je već ranije prestala da izvršuje. Pa ni za prestanka hrvatske narodne države, kada je Hrvatska stupila u personalnu uniju s Ugarskom, 1102., to mletačko nastojanje nije prestalo. Šta više, zbog udaljenosti ug. - hrvat. vladara Venecija je postala još odlučnija pa je bila postigla i neke uspjehe, jer su se pojedini gradovi počeli da priklanjaju njezinoj moći. No ovom širenju mletačke političke vlasti po dalmatinskim gradovima kao i po teritoriju stare Hrvatske učinio je barem za neko vrijeme kraj ug. - hrvat. kralj Ludovik I. (1342.-1382.). Poslije uspješnog ratovanja prisilio je on Veneciju mirom u Zadru (18. II. 1358.) te se odrekla svih hrvatskih i dalmatinskih gradova i otoka.

No Mlečani se ni iza ovog, za njih vrlo nepovoljnog mira, nisu smirili. Vješto izrabljujući političke smutnje, koje su iza smrti Ludovika I. bjesnile po svim dijelovima hrvatskog kraljevstva Venecija je svoje nastojanje napokon s uspjehom završila time, što je 9. VII. 1409. kupila od kralja Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata ne samo sve krajeve i gradove, koje je on onoga časa u svojoj vlasti imao, nego i sva njegova vladarska prava na kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju.

Već u kolovozu 1409. preuzela je Venecija Zadar, otok Pag i hrvatske gradove Vranu i Novigrad. U rujnu iste godine podvrgao joj se otok Rab i grad Nin a do konca godine i otoci Cres i Osor s Lošinjem. Pozivajući se na ugovor s kraljem Ladislavom Venecija je uporno radila na tome, da zaposjedne i ostale dijelove Dalmacije i Hrvatske, no to nije išlo tako lako, već je Venecija morala voditi dva teška rata s kraljem Žigmundom. Za prvog rata kupila je od Sandalja Hranića Ostrovicu i Skradin, ali Hrvati te gradove opet osvoje. Ali 30. X. 1412. dade se pod zaštitu Mlečana Šibenik. U tranju 1420. pokoriše se Veneciji otoci Brač, Hvar i Korčula, 22. VI. iste godine pade pod njezinu vlast i tvrdi Trogir, dok joj se 28. VI. 1420. kao posljednji od dalmatinskih gradova ne pokori i grad Split. No Mletačka republika nije bila još ni sa svim tim uspjesima zadovoljna. U siječnju 1444. dođoše pod njenu vlast plemićka općina Poljica i tvrdi Omiš. God. 1452. osvojiše Mlečani Krajinu makarsku i priključiše se teritoriju Dubrovačke republike. Tako je pod Veneciju dospjelo čitavo naše primorje sa svim otocima. Od sjevernih otoka bio je još jedini Krk slobodan u rukama knezova Frankopana, no i njega zauzeše lukavi Mlečani prevarom 22. II. 1480. Za vlade ug. - hrvat. kralja Vladislava II. mnogo se je radilo 1510. - 1512., da se od Venecije oslobode osvojeni dijelovi Hrvatske i Dalmacije, no do rata nije došlo. Tako je u vlasti Mlečana ostalo sve ono, što su od 1409. do 1480. podvrgli pod svoju vlast.

Sa širenjem mletačke vlasti širio se i geografsko - politički pojam Dalmacije. Uz stara tri dalmatinska grada (Zadar, Trogir, Split) sačinjavali su sada pokrajinu Dalmaciju i svi oni hrvatski gradovi, krajevi i otoci, koji su oteti od teritorija Hrvatske i podvrgnuti pod vlast mletačku. Drugačije je bilo s Dubrovnikom. On je priznavao mletačku vlast samo u 13. i u prvoj poli 14. vijeka; kasnije se razvio u samostalnu republiku i nikada više nije potpao pod pojam mletačke Dalmacije. Kotor je dospio pod Veneciju 1420. No kako je on teritorijem Dubrovačke republike bio odijeljen od mletačke Dalmacije, sačinjavao je zajedno s Bokom posebnu pokrajinu, zvanu Albanija.

Najstariji svoj posjed, stečen 1409. do 1480., nazvali su Mlečani „acquisto vecchio“ (stari posjed). Taj se geograf. - polit. pojam Dalmacije održao kroz čitav 15. i početak 16. vijeka, dok se nije pojavio opasni mletački protivnik, Turska, koja se iza pada Bosne 1463. počela primicati moru. U žestokom naletu Turci su ovladali čitavom Hrvatskom, a Venecija je izgubila skoro sve svoje kopnene posjede. Odsada Dalmaciju kroz jedno dvije stotine godina tvore samo utvrđeni gradovi uz more i svi otoci, a Hrvatska potpade pod geograf. – polit pojam turske Bosne.

Mirom, sklopljenim iza Kandijskog rata (1644. - 1669.) između Venecije i Turske, Mlečani su se doduše morali da odreknu otoka Kandije (Krete), ali im je zato uspjelo, da opet prošire svoj posjed na teritoriju stare Hrvatske i to tako, da je nova mletačko - turska granica (linea Nani) tekla podalje od mora, od Novigradskog zaliva do ušća Cetine. Makarsko primorje, koje je tom prilikom trebalo da potpadne pod Tursku, nije o tome htjelo ni da čuje, nego je i nadalje priznavalo mletačku vlast. Tako je Venecija iza ovog rata bila gospodar ne samo krajeva Hrvatske, ograničenih lineom Nani, nego i Poljica i Makarske krajine, a na sav taj posjed i opet se protegnuo naziv Dalmacija.

Poslije pobjedničkog Rata za oslobođenje (1683. - 1699.) mirom u Karlovcima određena je, među ostalim, i nova granica između Turske i Venecije i fiksirana aktom od 14. VII. 1700. Granična crta povučena je vrlo jednostavno, mjesta Knin, Vrlika, Sinj, Vrgorac i Gabela spojena su ravnom linijom, jedino je oko tih varošica ostavljen prostor od jednog sata hoda u polukrugu prema Bosni kao obrambeni pojas. Nova granica je nazvana ,,linea Grimani“ a sav novo dobiveni teritorij ,,nuovo acquisto“. Ime Dalmacija prošireno je time još dublje u teritorij stare Hrvatske.

Kad je Turska 1714. iznenada otela Veneciji Peloponez (Moreju), buknuo je novi rat. Mletačko je oružje na bosanskoj granici imalo dosta sreće pa je zauzet čak i Mostar i Počitelj. No opće političke prilike u Europi učinile su kraj ovome ratu i u Požarevcu je 1718. načinjen mir, kojim su mletački interesi jako izigrani. Venecija je izgubila Moreju, tek joj je nešto pomaknuta granica na račun Bosne. Nova granica je utvrđena između 1721. i 1733. i nazvana ,,linea Mocenigo“, ona se nije mijenjala sve do pada Venecije 1797. Požarevačkim mirom stečeni posjed nazvan je ,,asquisto nuovissimo“ i s njime je ime mletačke Dalmacije doseglo svoje najveće proširenje.

Tako se od malene pokrajine razvio tokom stoljeća novi i širi pojam Dalmacije, kako ga danas shvaćamo i poznajemo, a izbrisano je ime Hrvatske, koja je nekada upravo na teritoriju današnje Dalmacije imala svoje političko središte.

Mletačka Dalmacija nije bila upravljana kao jedinstvena pokrajina. To je zapravo bio skup autonomnih državica, tj. pojedinih gradova i otoka sa svojim okolišem. Teško je naći i dvije općine s istim zakonima, jer je svaka imala poseban svoj statut, mješavinu rimskog prava i mletačkih zakona. Općine su same upravljale svojim komunalnim poslovima, a vlast su dijelila dva staleža, plemstvo i građanstvo. Gradovi su imali svoju municipalnu slobodu, kako su je imali i nekada pod bizantskim i hrvatskim vladarima. Ta se sloboda pokazivala i time, što su gradovi bili utvrđeni jakim zidinama, što je bio privilegij samo slobodnog municipija. U doba naše samostalnosti imali su ti gradovi osobit položaj u hrvatskoj državi. Kako su bili zapravo savez slobodnih gradova i sačinjavali posebnu pokrajinu, imali su i svoj zajednički sabor, obično u Zadru. Tako je Zadar i za Venecije ostao glavnim gradom Dalmacije.

Stanovništvo u gradovima nije imalo jednaka prava i dijelilo se u više klasa. Najugledniji stalež bilo je svećenstvo. Svaki je grad još od starih vremena imao svoga biskupa, koji je u gradskom životu igrao vrlo uglednu ulogu. Drugi stalež su bili plemići, članovi starih, bogatih i uglednih familija. Oni su sjedili u gradskom vijeću, između njih su se samo birali upravljači i časnici grada. Građanstvo u širem smislu su sačinjavali trgovci, obrtnici i težaci (pučani). Za zaštitu svojih prava udruživali su se oni u posebne organizacije, bratovštine.

Čitavom mletačkom Dalmacijom upravljao je providur s nekoliko mletačkih činovnika. Na čelu gradske uprave nalazio se birani ili od mletačke vlasti imenovani knez, conte. Zadar je uz kneza imao i kapetana. U Splitu, Trogiru, Šibeniku i Hvaru zvao se upravitelj općine knez - kapetan, conte - capitano. Ostalo činovništvo biralo se između plemstva a negdje i građanstva.

Poslije pada Mletačke republike prešla je mletačka Dalmacija mirom u Campoformio 18. X. 1797. u sklop Austrijske carevine, no mirom u Požunu došla je 26. XII. 1805. pod Francusku. Pošto se proglasio kraljem Italije, sjedinio je Napoleon I. Dalmaciju s rečenom kraljevinom, ali joj ostavio samostalnu upravu, 26. IV. 1806. Zapovjednik francuskih četa u Dalmaciji August Marmont raspustio je 31. I. 1808. vladu i senat Republike dubrovačke pa je čitav dubrovački teritorij pridružio provinciji Dalmaciji. Kad je Napoleon I. 15. IV 1811. uspostavio Kraljevinu ilirsku, otcijepljeni su otoci Cres, Lošinj i Krk od Dalmacije i pridijeljeni Hrvatskoj. Ostala Dalmacija sve do Boke sačinjavala je integralni dio Kraljevine ilirske. Poslije pada Napoleona I. mirom u Parizu 30. V. 1814. ilirske su provincije došle pod Austriju. Od tog vremena sačinjava kraljevinu Dalmaciju negdašnji mletački teritorij, područje bivše Republike dubrovačke i Boka Kotorska - kadgodašnja Albanija, a Zadar je postao i opet glavnim gradom te pokrajine, 1816.

Mnogi odsjeci burne prošlosti stare Hrvatske i Dalmacije odražavaju se, među ostalim, i u novcu, koji je kovan za potrebe tih krajeva. Poznata je stvar, da Hrvatska u doba svoje samostalnosti nije imala svoga vlastitog novca, kao što ga, uostalom, nisu imale ni mnoge druge tadašnje države. Tada se je u trgovini i prometu najradije upotrebljavao zlatni bizantski novac, kojemu zbog njegove vrsnoće nije bilo premca. Za potrebe malog prometa služio je bizantski bakreni novac. Tek krajem 12. vijeka javlja se i u Hrvatskoj potreba domaćeg sitnog novca. Njoj je prvi zadovoljio hrvatski herceg Andrija (1197. - 1204.). Poznati su njegovi dinari, kovani po ugledu na novac biskupa iz Friesacha, s čijim se je kovanjem nastavilo dalje kroz čitavu prvu polovinu 13. vijeka, kada se pojavljuju kao njihov neposredni nastavak poznati slavonski banovci.3)

NOVCI GRADA SPLITA. Ne će biti dugo iza vlade hercega Andrije, kada se javlja prvi naš autonomni novac, kovan u splitskoj kovnici. Vrijeme, kada se je započelo kovati taj novac, nije do danas sigurno utvrđeno. Jedno je mišljenje, da je najstariji splitski novac kovan za vlade ug. hrvat, kralja Emerika (1196. - 1204)4) Drugi drže, da taj novac nije stariji od prve polovice 13. vijeka.5)

Poznato je nekoliko tipova splitskih novčića:6)



1. tip, sl. 1., Av. Dva okomita štapića s nekoliko ukrasnih crtica lijevo i desno: u sredini među štapićima slovo E ili naopako E , nad njim križić, a ispod njega okrenuto slovo V bez križića ili s križićem pod njim. - Rev. U srednjem krugu križić, a u većem raznolike crtice kao nakit ili imitacija natpisa. - Veličina 12 - 13 mm., težina 0.2 - 0.4 gr.

Od ovoga novca imade mnogo varijanata, što bi moglo naslućivati, da je ovaj tip kovan više puta. Početak njegova kovanja treba staviti u prvu polu 13. v., no kovao se po svojoj prilici kroz nekoliko decenija i pri tom se na licu i naličju u pojedinostima mijenjao (varijante), ali tako da je očuvana osnovna karakteristika tipa, koja upućuje na neke madžarske novce iz 12. vijeka. Čini se, da nije kovan samo za grad Split, nego i za potrebe čitave Hrvatske i Dalmacije. Slovo E smatraju neki kao inicijal kralja Emerika i drže, da je to bio upravo kraljevski novac, samo kovan u Splitu. Tome se protivi okolnost, da su Hrvatska i Dalmacija u pitanju novčanom bile u ono doba potpuno neovisne od centralne državne uprave u Ugarskoj.7)



2 tip, sl. 2., Av. Ime grada u tri retka:. SPA – LATIN - NVS. — Rev. U malom krugu križić, naokolo u većem raznolik nakit. - Veličina 11.5 - 13.0 mm, težina 0.180 - 0.495 gr.

Poznato je dosta varijanata i ovoga tipa, koji je kovan više puta. Stariji komadi rađeni su lijepo, slova su lijepo stilizovana, krstić na reverzu je ukusno crtan a nakit u većem krugu je simetrično poredan, oni su i teži (srednja težina oko 0.390 gr.). Mlađi komadi su lakši i pokazuju nemarnost pri izradi i lica i naličja. Vrlo su česte varijante s talijanskim natpisom: SPA – LATI - NO. Radi upadne sličnosti naličja čini se da su neke varijante 1. tipa kovane istovremeno s nekima ovoga tipa. Ovaj 2. tip kovan je koncem 13. vijeka.



3. tip, sl. 3., Av. Skraćenica: SPAL sa znakom skraćenja odozgo, odozdo ukras. Rev. Slovo E među dva ukrasa u obliku slova S i S, a iznad slova križić sa dva mala kruga. Vel. 12 - 13 mm., težina 0.167 - 0.450 g.

Ovaj je tip kovan početkom 14. v., rijedak je, jer je poznato tek desetak komada.



4. tip, sl. 4., Av. U sredini križić, naokolo natpis: + SPALETI - Rev. U sredini križić i natpis: + CIVITAS. - Veličina 11.0 mm., težina 0.480 gr.

Ovaj vrlo rijetki tip, poznat dosada samo u jednom primjerku, kovan je u prvoj četvrti 14. vijeka. S njime je splitska kovnica počela da oponaša sitni novac Venecije i nekih drugih talijanskih gradova, a napustila je dotadašnje madžarske uzore. Vrijednost splitskog novca radi slabog srebra spala je s ovim tipom do najniže granice.

Poznato je i dokumentima zajamčeno, da se je splitska općina polovinom 14. vijeka bavila pitanjem popravka autonomnog novca.8) Tome nastojanju kao da odgovara



5. tip, sl. 5., Av. Glava sv. Dujma s mitrom, naokolo natpis: + . S . DOMNIVS - Rev. Veći krstić i okolo natpis: + . C . SPALATENSIS (Civitas Spalatensis). Veličina 13 - 14 mm, težina 0.335 - 0.410 gr.

Drži se, da je ovaj tip kovan 1327. - 1357., kada je Split priznavao mletački protektorat. To je zadnji splitski antonomni novac.

No među splitske novce ubrajamo i one, koje je u Splitu kovao ,,herceg Splita, podkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih krajeva“ Hrvoje Vukčić Hrvatinić, otkako je 1403. postao vojvodom splitskim pa sve do svoga pada 1413., i to s punim pravom, jer se na tome novcu javlja i ime grada Splita i lik njegova patrona sv. Dujma. Vladanje vojvode Hrvoja u Hrvatskoj i Dalmaciji više je sličilo vladavini samostalna vladara negoli podkralja. On je uredio svoj dvor u Jajcu i Splitu, skupljao je oko sebe podložne velikaše, izdavao je javne isprave, stranim državama je slao svoje poslanike, uzdržavao posebnu vojsku i kovao svoj vlastiti novac. Poznate su tri vrste Hrvojevih novaca: groši, polovine groša i četvrtine.9)



A.) Groši, 1. tip, sl. 6., Av. Obiteljski grb Hrvojev: štit podijeljen u tri polja, s križićem u svakom krajnom a sa tri ljiljana u srednjem polju; nad štitom kaciga s desnicom i golim mačem, pokraj ruke krstići i ljiljani. Naokolo: + . M . CHERVOII-DVCIS . S . (Moneta Chervoii ducis Spalatensis, Novac Hrvoja vojvode splitskog). - Rev. Lik biskupa, a naokolo: . S . DOIMVS -. SPALETI . M . (Sanctus Doimus Spaleti Martyr, Sv. Dujam splitski mučenik). - Veličina 20 - 24 mm., težina 1.3 - 1.7 gr.

Ima nekoliko varijanata ovoga tipa prema natpisima i ili prema obliku grba.



2. tip, sl. 7., Av. Vojvodski grb Hrvojev: u štitu uspravljen lav i pred njim desnica s mačem. Naokolo: MONETA CHERVOII DVCIS SPALETI - Rev. Lik biskupa, a naokolo: SANTVS . DOIMVS . SPALETI Ispod desnice slovo R. - Veličina i težina kao kod 1. tipa.

I od ovog tipa ima nekoliko varijanata prema natpisu, slici, grbu ili bez slova R.



B.) Polovina groša, sl. 8., Av. Obiteljski grb i natpis: + . M . C - HERVOII . D - VCIS . SPAL - Rev. Lik biskupa i natpis: . S DOIMVS - SPALETI Veličina 17 - 19 mm., težina 0.7 - 0.95 gr. Postoje varijante prema, obliku grba. Dosta rijedak novac.



C.) Četvrtina groša, sl. 9., Av. Obiteljski grb s ljiljanom ili križem u desnom polju; natpis: + M . CHERVO - II DVCIS - Rev. Glava biskupa, natpis: + . S . DOIMVS . SPALETI. - Veličina 14 - 15 mm., težina 0.36 gr. Postoje tri varijante. Rijedak novac.



Godine 1420. na 28. VI. zavladala je Splitom Venecija. Kako se koncem 15. v. osjetila u gradu nestašica sitnog novca, na molbu općine odredi mletačka vlada odlukama od 26. II. 1491., 1497. i 14. IV. 1518., da se u državnoj kovnici u Veneciji kuje za potrebu grada Splita na račun same općine splitske sitni bakreni novac, zvani bagatin, sl. 10., Av. Lik biskupa, natpis: . S . DOMNIVS . - SPALETI - Rev. Krilati lav i natpis: + . SANCTVS . MARCVS . VENETI - Veličina 17 - 19 mm., težina 1.315 - 1.540 gr.

Varijante ovog bagatina razlikuju se po siglama kovničara, koji su ih kovali; sigle se nalaze na averzu s obje strane biskupa: ZF - M, Zuan Francesco Miani, kovničar 1491.; J - P, Jacobo Pizzamano, 1497. - 98.; D - G, Domenico Gritti, 1517.—1518., i upućuju nas, da su se splitski bagatini kovali tri puta.10)


Bilješke

1) Šišić: Dalmacija uoči pada Republike mletačke. „Hrvatsko kolo“ 1909., s. 193. i d. - Šišić: La formation du terme geografique actuel de „Dalmatie“, ,,Narodna Starina“, br. 21., s. 1. - 9.
2) Šišić: Povijest Hrvata, Zagreb 1925., str. 469., 522. i 523.
3) Homan: II. Andras - es IV. Bela - kori szlavon denarok. Numizmatikao kozlony 1920., s. 33. - 42.
4) Luschin: Der Fund zu Žažvić. Numismat. Zeitschrift, 1901. s. 165. - 188.
5) Brunšmid: Najstariji hrvatski novci. Viestnik Hrv. arh. društva, 1904., s. 1. - 9. - Homan: Magyar penztortenet 1000. - 1325. Budapest 1916., s. 329. i d.

6) Stockert: Le monete del comune di Spalato. (Separat.) Split 1919., br. 1 - 192 - Corpus nummorum Italicorum, VI. Dalmazia - Albania, 574. - 614., br. 1 - 84.
7) Homan, Magyar penztortenet, str. 329. i d.
8) Stockert, op. cit., s. 19.
9) Stockert, op. cit., 56. -68., br. 143 - 230.
10) Stockert, op. cit., s. 68. - 70., br. 231 - 247.


Autor: Ivan Rengjeo
Izvor: Obol, glasnik HND, broj 31, Zagreb, godina 1979.


Izrada kovanica i medalja
... Izrada kovanica i medalja po naružbi. Više informacija na www.monetalis.hr.
111

Oznake: Hrvatska, Dalmacija, novac, croatia, DALMATIA, coins

- 11:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.01.2013.

Talir sanitarnog kordona

Thaler of Cordon Sanitaire
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Uobičajeni način prikazivanja nekog novčića je dobro poznat u numizmatičkoj literaturi. Zbog toga nam je želja da jedan talir kovan u relativno malenom broju primjeraka, i to svega s oznakom dvaju godišta, povežemo sa značajnim zbivanjima u našoj zemlji.

Postupci sanitarnog kordona kao i oni o karantenskim mjerama za sprečavanje širenja zaraznih bolesti predstavljaju najznačajnije doprinose naše zemlje svjetskoj medicini. Te činjenice treba svugdje jasno naglasavati, jer još mnogi ni kod nas, a pogotovu u svijetu, nisu toga svjesni.

Karantena predstavlja u biti kontroliranu izolaciju, kako je to jasno formuliralo Veliko Vijeće Dubrovnika u svojoj odluci od 27. srpnja 1377. godine: „Svi koji dolaze iz kužnih krajeva - bilo domaći ili strani ne smiju ući u Dubrovnik prije nego sto se pročiste kroz razdoblje od mjesec dana na Mrkanu ili u Cavtatu“. Sanitarni kordon s druge strane kao glavnu mjeru zaštite postavlja razdvajanje Ijudi i njihovih tereta.

Prva mjera je izrazito ekonomska i zdravstvena, a druga je u biti vojno-policijska, a tek poslije toga zdravstvena. To je sasvim razumljivo kada se sjetimo mjesta i prilika u kojima su nastale ove temeljne preventivne zasade. Na jednoj strani mali Dubrovnik stvara veliku ideju karantene kao bitnu protutežu svog ekonomskog opstanka u odnosu na Veneciju. Serenissima je tada sebi mogla dopustiti luksuz zabrane ulaska sumnjivih i zaraženih brodova. Bila je mnogo veća i ekonomski jača. Dubrovnik, ako je htio opstati morao je sasvim drukčije postupati. Nije smio nikako ugroziti svoju značajnu robnu razmjenu s Turcima. Naime, otuda je izvirala ekonomska snaga grada. Zbog toga je i mjera izolacije kroz 30 dana izvan područja grada, a ne potpunog prekida trgovine, bila jedini pravi izlaz.

S druge strane, kada govorimo o sanitarnorn kordonu tada moramo imati na umu politiku Austrije i Venecije, koje su tada vladale znatnim dijelom naše zemlje. U biti, Austriji nije odgovarala trgovinska razmjena našeg svijeta s turskim krajevima. Na temeIju dubrovačkih i venecijanskih iskustava donijela je propis o sanitarnom kordonu Vojne Krajine, i to patentom kralja Karla III od 22. listopada 1728. godine: ''Nasuprot turskim područjima treba zbog neposredne opasnosti od zaraznih bolesti urediti stalnu protuobranu podešenu prema težini okolnosti.“

Na toj granici sukobljavala su se dva svijeta, dvije militantne strategije, dvije kulture, dvije religije, dva različita načina života. S jedne strane duždevi, banovi i kraljevi, a s druge veziri i sultani. Uz sve to treba naglasiti da se na cijelom području tog zbivanja radilo o našem puku, koji je s jedne i druge strane tih granica govorio istim jezikom.

Stoljetna borba za goli život i opstanak stvorile su od naših Ijudi borce posebne vrste. Oni nisu priznavali protokolirane postupke ratovanja kako ih je uglađena, galantna i ''prosvijetljena“ Evropa propisivala. Takav naš postupak odgovara vojnim stratezima, oni malo o tome pišu. Vise im je odgovaralo da to prepuste piscima i slikarima da na taj način prikažu Evropi naše ljude i tako prikriju svoje prave vojno-političke ciljeve.

Na grafici iz toga doba M. Engelbreckt-a stoji napisano slijedeće:

''So sieht Croaten man gerustet Schildwach stehen, Sie treiben in Montur gewiss geringen Pracht, Darum sie in ein Hand mit Lust zu Felde gehen. Wo man nach kurzem Kampff fein gute Beute mach.“

U to vrijeme igrale su se posebne igre s našim krajevima. Karlu III, vladaru koji je objavio mjere o sanitarnom kordonu, bilo je neobicno stalo da dijelove naše zemlje drži i dalje pod kontrolom. Budući da je bio bez muškog potomka nastojao je progurati kroz hrvatski Sabor zaključak, kojim ga na prijestolju može naslijediti i ženski član obitelji. Takav zaključak Sabora bio je potreban Karlu III jer se izborom Ferdinanda za kralja Hrvatske na Cetinskom Saboru 1.01.1527. pravo nasljedstva podrazumijevalo samo u muškoj lozi. Da ovo postigne Karlo III je koristio razne utjecaje, a značajnu ulogu u donošenju hrvatske pragmatične sankcije igralo je i rivalstvo manjeg plemstva u Hrvatskoj u odnosu na domaće velikaše. Dok su članovi siromašnijeg plemstva vidjeli svoju sigurnost u dobivanju državnih službi i prema tome bili skloni vladaru, dotle ekonomski potpuno nezavisno visoko plemstvo nije na takve ustupke vladaru niti pomišljalo.

Karlo III je ipak uspio u svojim nastojanjima, a to je dokument pod nazivom Hrvatska pragmatična sankcija, te je vjerojatno u znak posebne zahvalnosti Saboru Hrvatske dao kovati talire u Požunu s natpisom: DAL/MATIE/. CRO/ATIAE/. SCLAV/ONIAE/REX. Koliko je poznato to je zadnji takav natpis na novcu austrijskih vladara.

Sanitarni kordon ne smijemo uzeti kao austrijski domišljaj. Naime, mjere zaštite od kužnog infekta razvijale su se na našem području mnogo ranije. Dubrovnik je već od kraja XVI stoljeca imao uređeni sanitarni kordon prema Hercegovini. Mletačke vlasti su slične mjere uvele prema turskim stranama. Privremeni sanitarni kordon provodi se na području Krajine prema uputama iz Beča 1710. godine. Tek poslije toga dolazi do postupnog stvaranja najvećeg sustava sanitarnog kordona, a to je sanitarni kordon Vojne Krajine. Treba reći da je taj sistem zaštite dugo trajao, ali i nakon prestanka postojanja Vojne Krajine ostali su i dalje postupci sanitarnog kordona. Oni su toliko ukorijenjeni, da se ponekad i danas primjenjuju u borbi protiv infekta. Drugim riječima, razlikovati treba postupke sanitarnog kordona kao mjere zaštite zdravlja od vojno-policijskih mjera sanitarnog kordona Vojne Krajine.

Ovim kratkim prikazom smo zapravo htjeli podstaknuti raspravu, da li je zaista ovdje prikazani talir Karla III pravi i jedini simbol Sanitarnog kordona. Ne bi li bilo ispravnije taj primat dati prvom dubrovačkom Bradanu ili nekom drugom novčiću kovanom za Dalmaciju ili u dalmatinskim gradovima? Zapravo, umjesto uobičajenog prikazivanja same kvalitete nekog novčića mnogo je korisnije povezati ga s društvenim i političkim zbivanjima određenog razdoblja, jer ćemo tek tada moći bolje procijeniti prave vrijednosti.


Autor: Janko Vodopija
Izvor: Obol, glasilo HND, br. 31, Zagreb, 1979.

Coins Banknotes Militaria Store
Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com
111

Oznake: dubrovnik, talir, Ragusa, thaller

- 14:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 02.01.2013.

Optjecaj, strujanja i utjecaji likovnog oblikovanja metalnog novca u antičko doba

Circulation of Coins and Influences of Coin Designs in Ancient Times
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



Grčki novac bio je dugo vremena uzorom po izgledu i veličini i finoći srebrne kovine svim svojim susjednim državama. Tako se i rimski car August - Cajus Octavianus (27. pr.n.e. do 14. n.e.) povodio u kovanju vlastitog novca, oponašajući, među svojim kovanicama, i izgled posebne vrste srebrne tetradrahme, koje su kovane u Pergamonu u Maloj Aziji. Taj rimski novac kolao je u tim zauzetim područjima sve do osvojenja istih po Sasanidima 226. godine n.e.

Učestali i iscrpljujući ratovi Rimskog imperija doveli su državu u napast da inflacijom smanji vrijednost denara. To smanjivanje finoće srebrnog denara prote-zalo se kroz dva stoljeća, tako da je denar spao na svega 40% sadržaja srebra.

Reformu denara provodi Caracalla (198 - 217.), uvodeći standardni dupli denar, tako zvani antoninijan.

Antoninijan je izrađen od nešto slabijeg srebra nego denari prvih careva. S vremenom umanjena je kupovna moć antoninijana uslijed slabog sastava metala. Vrijednost kovanica je toliko opala, da je država zahtijevala naplatu poreza u zlatu, ustručavajući se primati vlastiti novac neplemenitih kovina, što je još više pogoršalo vrijednost novca.

Kada je car Valerijan I (253 - 260.) poražen i zarobljen od sasanidskog kralja Shapura (241 -272.), car Galijen (253 - 268.) dadne 265. godine nalog za neograničeno kovanje antoninijana - duplih denara, tako da je izgubio gotovo svaki ugled i kupovnu vrijednost tim više, jer su bili kovani od bakra ili bronce te samo posrebreni. Ovu opću ekonomsku nesigurnost nisu mogli prevladati niti kasniji carevi birani iz vojnih redova, kao Klaudije II Gotik (268 - 270.), Aurelijan (270 - 275.), Probus (276 - 282.). Ova dva posljednje navedena vladara rođeni su u okolini Sirmija. Nije to mogao ni Karus (282. - 283.), koji je rodom iz Narone, današnjeg mjesta Vid kod Metkovića u Dalmaciji. Stanje se nije promijenilo i pored toga što je Aurelijan uveo bolju kvalitetu kovine antoninijana.

Tek car Dioklecijan (284. - 305.) navodno rodom iz Solina, Dalmatinac, uvodi novu novčanu reformu. On je ukinuo zadnje ostatke aleksandrijske tetradrahme, koje su bile u optjecaju u Rimskoj imperiji. Dioklecijan je uveo decentralizaciju Rimskog carstva, a zatim je odredio da kovnice novca moraju nositi oznaku mjesta, broja službene kovnice zbog boljeg nadzora rada, a kojih je tada bilo petnaest. Zatim oko 286. godine uvodi novčani sistem na zlatnoj podlozi, (ponovno je uveden i kovan zlatni i srebrni novac), pa je time vratio povjerenje u valutu.

Dioklecijanova zlatna stopa brojila je 60 komada izrađene iz jedne rimske funte. Srebrna stopa brojila je 96 komada izrađene iz jedne rimske funte srebra, a na tom novcu na reversu utisnut je broj XCVI. Osnovna greška tog novčanog sistema bila je u tome, što nije utvrdio odnos između zlata i srebra, kao ni međusobni odnos različitih brončanih novčića. Za brončane i bakrene novce nitko nije htio davati aureuse, a niti ih je država primala za naplatu poreza.

Bakreni novac zvan folis težio je 11,23 grama, ali je također mijenjao težinu na niže, tako da je 307. godine za Konstantina I Velikog težio 6,82 grama, da već 315. godine teži samo 3,84 grama. Konstantin I Veliki (307. - 337.) odredio je 312. godine novu stopu za zlatnik. Količina od 72 komada dobilo se od jedne rimske funte i sada se naziva solidus.

Solidus je bio od 24 karata(1) zlata. Težio je 4,536 grama, a prihvatili su ga kovati i germanski vladari kao Odoakar (476. - 489.). Solidusi su otkovani u carskim kovnicama u sjedištu vladara, ili u mjestima gdje on boravi.

S Konstantinom I Velikim (Magnus) (307. - 337.) nastavlja se Rimska imperija ali u duhu helenizacije i teokratizacije. Njeni vladari smatraju se rimskim carevima i nasljednici su rimskih cezara, a građani se zovu Romejima. Rimsko pravo je ostalo i nadalje temelj pravnog života. Dosljedno tome smatrahu sebe nasljednicima Rimske imperije i polagahu pravo da vladaju nad svim zemljama koje su nekada pripadale Rimskoj imperiji, tražeći proširiti svoju vrhovnu vlast nad tim područjima.

Od antičkog svijeta Rim je zadržao zastarjeli društveni robovlasnički sistem, koji je kočio u socijalnom i ekonomskom razvitku. Carski apsolutizam dobio je na snazi, ali zbog velikog državnog prostranstva nastala je potreba podjele vrhovne državne vlasti. Već je Dioklecijan uveo skupnu upravu „carskog kolegijuma“ od četiri vladata, i to dva augusta i dva cezara. Jedan august vladao je istočnom, a drugi zapadnom polovinom Carstva, a svaki je imao jednog pomoćnog cezara, koji su bili adoptirani. Konstantin I Veliki izašavši kao pobjednik iz ratova, sjedinio je tu vladarsku vlast. Poslije njegove smrti njegov sin Konstancije upravlja istočnim dijelom carstva, a mlađi Konstans vladao je Zapadom.

Povijest Bizanta počinje novčanom reformom koju je izveo car Anastazije (491. - 518.), utvrdivši vrijednost bakrenog novca u odnosu prema zlatu i srebru, a uveo je poreznu reformu s ubiranjem zemljarine, za pokriće vojnih troškova, koja se plaćala u zlatu. Zatim 498. godine uvodi veliki bakreni novac zvan folis. Folis je vrijedio 40 numija, a postojali su novčići od 20,10 i 5 numija, koji su označavani slovima: M = 40; polu folis K = 20 i I = 10 numija - dekanumija, te 5 numija - pentanumij.

Solidus je vrijedio 72. dio jedne funte zlata, a jedna funta 327,45 grama zlata, odnosno jedan je solidus težak 4,53 grama. Solidus se prvotno dijelio na 14 miliarenza, a miliarenza je vrijedila 3/4 silikve. Kasnije je solidus dijeljen na 12 miliarenza, odnosno jedna miliarenza vrijedila je dvije silikve. Solidus je kasnije zvan i nomizma, što na grčkom znači zlatnik.

Poslije Anastazijeve smrti (491. - 518.), njega po izboru naslijedi Justin I (518. - 527.), koji je rođen u seljačkoj obitelji nedaleko Skopja, a bio je zapovjednik garde. Poslije njega došao je Justinijan (527. - 565.) koji je bio najučeniji čovjek onoga doba.
Za njegova vladanja učestale su navale Slavena s upadima u balkanske pokrajine sve do Jadrana, a započelo je i njihovo naseljavanje.

Kad je car Heraklije I (610. - 641.) preuzeo vlast, carstvo se nalazilo u rasulu i anarhiji, a Avari i Slaveni zapremali su prostranstva Balkanskog poluotoka sve do Korintskog zaljeva i Egejskog mora.

Na rimskim granicama Evrope naslanjali su se narodi i plemena Barbara(2), dok su u Maloj Aziji ratovali s razvijenim i kulturnim carstvom perzijskih Sasanida, koje je osnovano na razvalinama carstva Parta, od kojih su preuzeli novčani sistem drahmi. Stoga je srebro bilo isključiva podloga njene vrijednosti.

Za vladanja Shapura I (241. - 272.) novci na aversu nose stilizirani lik vladara, a na reversu između dvije obredne osobe je Zoroastrov vatreni žrtvenik.

Srebrni antički novci su općenito deblji i visoko reljefnog kova, a srednjovjekovni novci su plosnato tanki.

Bizantski novac oponašaju Normani u južnoj Italiji i Antiohiji. Posredstvom Normana novac utječe na novčarstvo Zapada.

Leo VI (886. - 912.) uvodi likovni motiv „Marije Majke Božje“ na zlatnom solidusu, koji se u kasnijem razdoblju pojavljuje u zajednici s različitim carevima i vladarima.

Ivan I Zimisces (969. - 976.) dao je likovno ukrašavati svoje bakrene novce folise. Avers nosi Kristovo poprsje s oznakom Emanuel, a revers s grčkim natpisom „Isus Kristus, kralj kraljeva“, bez da se spominje ime cara.

U prvim ratnim pobjedama Perzijanaca, a na osvojenim područjima nastavili su kovati zatečeni novac, a i uvodeći srebrene drahme Sasanida koje nazivlju dirhem. U Siriji su nastavili otkivati bizantski bakreni folis. U početku nisu, mijenjali ni težinu ni likovne motive, već su na široki rub srebrenog dirhema stavili kratki natpis s kufskim pismom. Zlatnike nisu kovali nego su koristili bizantski solidus kojeg su tamo zatekli.

Vlast Arapa prostirala se preko područja na kojem je kolao raznovrsni novac Perzije, afričkih provincija Istočnog bizantskog carstva. Nakon izvjesnog vremena potaknulo je Abda al - Malika na novčanu reformu i kovanja vlastitog novca na podlozi zlata i srebra. Omanadski kalifat s Abdom al - Malikom uvodi između 693. - 699. godine zlatni dinar i srebrni dirhem, a pored toga i dalje je u optjecaju bakreni sitniš.

Ovdje se susrećemo s nazivom dinar, koji je preuzet od rimskog denara. Isto tako preuzet je rimski solidus, kojeg sada nazivaju zlatni dinar. Zlatni dinar je bio oko 61/2% lakši od težine numizme bizantskog prethodnika, koji je bio uobičajen u trgovni Sredozemljem. .
Nasuprot solidusu od 24 grčko - rimskih karata, dinar je imao 20 sirijsko - arapskih karata, osnovanog na broju 20, koji vuče korijen u stopi mjera arapskog svijeta, što približno ujednačava težinu obih zlatnika. Odnos zlata prema srebru je 14:1, što odgovara dvadesetom dijelu podijeljenog zlatnog dinara.

Abd al - Malikov zlatni dinar nastao je u vrijeme kad je na tom području Istočnog svijeta vladalo ikonoborstvo, pa je mjesto likovnih oznaka na plohi novca oblikovan epigrafski citat iz Kurana. Dirhan je nosio oznaku njegove vrijednosti, ali nije navedeno mjesto kovnice.

Amajadski kalifat ograničio je kovanje zlatnog dinara na glavni grad Damask, smatrajući stoga da nije bitno navađati mjesto kovanja. Zlatni dinari kovani su još u istočnoj Africi u Kairu i Cordobi u Andaluziji.

Zamjena solidusa po dinaru u trgovinskom svijetu nije uslijedila zbog umanjene vrijednosti bizantskog novca, nego u izmjeni vodeće uloge po arapskim osvajačima.

Poslije smrti Vasilija II (976. - 1025.) i uspona Alekseja Komnena (1081. - 1118.) bio je potpuni slom bizantske vlasti u Maloj Aziji, a i konačni gubitak posjeda u Italiji, te oslabljenog ugleda na Balkanu. Bila je potrebna obnova države na novim osnovama. Aleksej Komnen morao se pomiriti činjenicom da je Mala Azija osvojena od turskih Seldžuka, a svoje snage usmjeriti na borbe s normanskim vojvodom Robertom Guiscardom, protiv kojeg je tražio pomoć od Venecije za obranu Drača.

Komnen uvodi novu reformu u poreznom i novčanom sistemu na osnovi podloge kovina zlata, elektrona, srebra, bilona i bakra. Elektron je slitina zlata i srebra, a bilon je slitina srebra i bakra, a sitan novac iz bakra. Novac je ište veličine i sličnosti, tanak i zdjeličast. U udubljenom, konkavnom dijelu, je smješten lik cara na aversu, a u izbočenom, konveksnom dijelu, je lik Krista na reversu.

Zlatnik je jedna vrsta solidusa i sada se naziva „hiperpiron“, što na grčkom jeziku znači „iznad fino“, a težio je 20 1/2 karata. Novac elektron imao je vrijednost 1 /3 hiperpirona. Bilon za kojeg se pretpostavlja da je nazivan i „staminon“ s izgledom čistog srebra, vrijedio je 1/48 dio hiperpirona.

Najzad car Komnen određuje da nova zlatna nomizma, umjesto dosadašnjih 12 računa se samo 4 srebrna miliareza, što je smanjenje za 2/3 dosadašnje vrijednosti bizantskog zlatnika.

Porez je ubiran po zakupnom sistemu pronija, koji su bili veleposjednici, a seljaci koji su živjeli na njihovim posjedima bili su parici.

Mihajlo VIII Paleolog (1261. - 1281.) nastavio je kovanje hiperiona, koji su bili vrlo loši otkovi, a na izbočenoj konveksnoj strani, nalazi se lik „Djevice Marije“ okružen mnogim tornjevima kao simbol natrag osvojenog Konstantinopola.
U Trapezuntu, na obalama Crnog mora, ovom jedinom području zadržao se sredovječni bizantski novac. Glavni srebrni novac zvao se aspra, a dao ga je kovati Manuel I (1238. - 1263.), koji je bio nezavisan vladar i od Bizanta i od Seldžuka. Avers je predstavljao stojeći lik „Velikog Komnena“, kako je glasio carski naslov s vladarskim znamenjem, a revers je prikazivao cjeloviti lik zaštitnika Trapezunta u osobi Eugeniosa, popraćene grčkim napisima i simbolima koji označavaju gradove kovnica. Aspra je imala odgovarajuću težinu dirhema.

Seldžuci su kovali u Trapezuntu novac s likom sultana, kao jahača na konju za vladanja Kai Khusrusa II (1234. - 1245.), a na reversu trup lava s izlazećim suncem. Seldžuci su izrađivali i donosili čovječji lik što je inače u suprotnosti s običajima u islamskom svijetu.

Likovni izgled aspre od Trapezunta je u cijelosti oponašanje izgleda novca koju je kovao Aleksa II (1297. - 1330.).

S ovim prikazom zaokružio bi izlaganje označeno u naslovu ovog članka. Zacrtane su uzročne veze u strujanju i oponašanju izgleda i oblikovanja novca, njegovu težinu i sadržajnu finoću kovine. Sva ta oponašanja rađena su u cilju da se teže uoče, a lakše prihvate i sračunatom zamjenom proture u optjecaj prilagođene kupovnom i platežnom suparništvu na tržištu u ovom dijelu svijeta.


Bilješke

1) Karat je težina koštice sjemena, mahunastog ploda rogača. U Konstantinopolu se ta koštica računa 0,189 grama, a u Siriji i Arabiji teži 0,212 grama. Mjera karat najčešće se primjenjuje u trgovini zlata i dijamanata.
2) Izraz Barbari preuzeli su Rimljani od Grka, nazivajući tako sve narode i plemena koja ne pripadaju helensko - rimskom kulturnom krugu. Naziv Barbari je zbirna imenica za mnoge narode ili različita plemena. Slično kao kod Hebreja za inovjerce naziv ,,goj“, a kod Turaka ,,kaur“, kaurin. Stoga bi bio vrijedan napor točnije analize za primjenu stvarnog odgovarajućeg imena dotičnog naroda ili plemena, a to tim više što taj naziv u današnjici ima i drugo značenje.


Literatura

1. Bartol Zmajić: „Pregled novčanih kovova Rimskog carstva, Kovanje novaca i kovničke ustanove.“ Vidi Bilten Hrv. num društva, Zagreb, br. 13, str. 3 - 12, Zagreb 1968.
2. David R. Sear: Roman coins, London 1974.
3. Srećko Bakota: „Bizantski novac“. Vidi Bilten Hrv. num. društva Zagreb 1970, br. 17, str. 1 - 13.
4. Dr. Georgije Ostrogovski: „Istorija Vizantije“, Knjiga Univerziteta u Beogradu, „Prosveta“ Beograd, god. 1947.
5. John Porteous: „Munzen“ Geschichte und Bedeutung in Wirtschaft, Politik und Kultur. Ariel Verlag Frankfurt am Main, 1969.
6. Meyer Lexikon, VII Naklada, I Leipzig 1924, str. 1466.
7. Enciklopedija Leksikografskog zavoda. Knj. I. str. 307, Zagreb 1966.


Autor: Viktor Kopač
Izvor: Obol, glasilo HND, broj 31, Zagreb, godina 1979.


Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

Oznake: novac, antika, money, ancient

- 15:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 01.01.2013.

Korčulanska kovnica u rukopisu Antonija Paulinija iz XVIII stoljeća

Korčula Mint in Antonio Paulinio's Manuscript from 18th Century
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.




Faksimil originala početka štampane bilješke

U biblioteci Korčulanske opatije čuva se rukopis dr. Antonija Paulinija: Istoria ecclesiastico -profana di Corzola u 25 poglavlja, iz XVIII stoljeća. Dvadeset i prvo poglavlje ovog rukopisa nosi naslov „Descrizione del padre Froelich sull'acennate monete Corzolane“ (vidi sliku). Po mišljenju ovog, tada najpoznatijeg numizmatičara, neki grčki novci s natpisom K©PKYPAI©N kovani su u Korčuli.

Froelich priopćuje tri tipa tih novaca:
1) Av.: Goli satir izlijeva amforu (vrč) u veću posudu. Iza njega lijevo lebdi ribica okrenuta na dolje.
Rv.: Goli Bako jaši na panteri (panthericus)
2) Av.: Boginja pobjede Nika stoji okrenuta naprijed s uzdignutim rukama i krilima.
Rv.: Orao drži u kljunu grančicu.
3) Av.: Potpuno identičan novcu pod 2) s jedinom razlikom što orao mjesto grančice drži u kljunu grozd.

Sam Froelich naglašava, da se ovi novci ne smiju miješati s novcima otoka Krfa, koji je u antičko doba nosio ime Korkira, dakle isto kao i naša Korčula.

Ovo atribuiranje nekih novaca navodnoj kovnici u Korčuli bazira se pretežno na likovnom sadržaju na samim novcima: voda, vino, grozd, ribe, amfore.

O plodnosti otoka Korčule govori i humanistički pisac Fuscus Palladius (XVI stoljeće). U svojem djelu „De situ et ore Illyrici“ piše da Korčula „obiluje vodom te posjeduje žito, vino i ostalo što je potrebno za prehranu stanovništva“. Isto tvrdi i engleski pisac James Spon (XVII stoljeće) u svom putopisu, pa pored prihoda od vinograda spominje bogati ulov ribe (sardele). I amfora na jednom tipu ovih novaca poslužila je kao oslon za tvrdnju da su ti novci kovani u Korčuli. Amfora je simbol vina i trgovine vinom. O ovim glinenim posudama (amforama) govorio je već i Aristotel. I Dionizije Perieget govori o dvjema Korkirama, od kojih je jedna u Jadranskom zalivu, koju zovu i Crnom Korkirom, i tvrdi, da je u ovoj Korkiri kovan i novac i da su joj pravo kovanja dali Rimljani.

Froelich smatra da dva tipa novca s Korkire sa prikazima pobjede simboliziraju slobodu koju su joj dali Rimljani, i da je tom prigodom dobila i pravo kovanja novca. Prema mišljenju Froelicha, novce, na kojima su razni oblici posuda i natpis K©PKYPE©N ili K©P, treba pripisati Korkiri Nigri, dakle Korčuli.

Golz (od XVII na XVIII stoljeće) i Beger stavljaju u isti red i jedan novac, na čijem se aversu nalaze tri slične amfore s natpisom K©PKYAN, kao i drugi primjerak s amforom, koja je ukrašena grozdom i ima natpis K©P.

O značenju i postanku imena Korkira Froelich ne tvrdi ništa sigurno, dok neki Korkirom nazivaju vrstu kraćih brodova, kojima su se služili stanovnici otoka Korčule. Na kraju teksta dodana su dva crteža novca, za koje Froelich drži da su kovani u našoj Korčuli.

Ove tvrdnje i atribucije stvarale su pomutnju među numizmatičarima sve od XVIII stoljeća, dakle od vremena, iz kojega potječe rukopis Paulinija, koji se čuva u biblioteci Korčulanske opatije.


Autor: Bartol Zmajić
Izvor: Obol, glasnik HND, broj 34, Zagreb, godina 1982.


It-medija – SEO optimizacija
111

- 20:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #